Zašto svako hrvatsko dijete mora posjetiti Vukovar?
Zamišljam tebe, moja vukovarska vršnjakinjo, one sive 91.Ja sam bila klinka u pubertetu, ti isto tako, samo je tvoje pisanje dnevnika, telefoniranje s prijateljicama, odlasci u kino, naprasno prekinuto. Sva tvoja imovina morala je stati u plastičnu vrećicu. Jedna si od rijetkih sretnica ako ti je otac još živ.
Draga moja Neznana, i zbog tebe i zbog svih koji su dali svoje živote pišem ovaj tekst. Istina o Vukovaru toliko je prostituirana da ću probati, časno i pošteno kako mi savjest nalaže, napisati što zaista mislim da se dogodilo ONE jeseni.
Za početak bih napisala konkretne brojke, da znamo o čemu pričamo.
Plan je bio presjeći Hrvatsku u pet smjerova: kod Ploča, zatim od Mostara prema Splitu, kod Zadra i Šibenika, između Karlovca i Zagreba, i preko Zagreba i Varaždina.
Glavnina JNA vojnih grupacija trebala je prodrijeti iz istočne Slavonije prema Zagrebu i Varaždinu i spojiti se sa svim snagama.To je bio plan potpunog vojnog poraza Hrvatske.
Znači imamo bojišnicu od nekih 1500 kilometara. Naspram opreme JNA imamo smiješnu vojnu opremu.
Samo na primjeru Vukovara možemo prikazati odnos snaga:
Srbija
stalno angažiranih 30.000;
u trenutku zauzimanja grada oko 80.000;
1.600 tenkova i oklopnih transportera;
980 oruđa zemaljskog topništva;
350 protuzrakoplovnih topova sa 750 cijevi za djelovanje po zemaljskim ciljevima
Hrvatska
oko 1.800 do najviše 2.000 ljudi u samom gradu;
pred sam pad grada, najviše, 6.700;
26 tenkova i oklopnih transportera;
52 topa do 100 mm;
32 topa preko 100 mm;
1 VBR te 68 minobacača
O “zauzetim Marincima” neću ni počinjati.Hrvatske snage došle su nadomak Marinaca i plan je bio da se odonud pokuša proboj.Osujećen je humanitarnim konvojem.
Bilo je nekoliko pokušaja proboja,i svi su završili tako da su hrvatski vojnici završili kao topovsko meso.
Zašto?Zbog konfiguracije terena.
Još na faksu mi je izuzetno bio zanimljiv jedan kolegij pod nazivom Taktike vojnog ratovanja u kojem je bilo dosta riječi o vojnoj taktici,načinima ratovanja od vremena Maratona,Aleksandra,do kraja XX stoljeća.
Dakle,da bismo u studenom u slavonskoj ravnici napravili proboj protiv vojske onakve snage, trebale su nam oklopne snage, tenkovi popraćeni avijacijom. Eeej,pričamo o HV-u 1991!
S druge strane stajala je Prva gardijska divizija JNA s najsuvremenijim M 84 tenkovima poduprtim avijacijom. Mi to nismo mogli, taman da smo pokupili sav čelik sa svih bojišta (pogotovo ne s „moćnim T -55), a čak sam sklona mišljenju da je Vukovar i bio navlakuša, vojni trik koji je trebao prouzročiti da mi pustimo jedno bojište. Vukovar je strateški, kao grad na granici manje važan od Zapadne Slavonije koja ako se izgubi eto JNA na Dravi i hop-evo ti Hrvatske na dva dijela.
Pokušaja proboja je bilo nekoliko, i svi su završili katastrofalno.
Još 4. listopada pokušalo se preko Marinaca, no kako se HV našao pod jakom topničkom vatrom povukli su se uz velike gubitke
Najpoznatiji pokušaj bio je 13. listopada, koji je bio prekinut onim konvojem Crvenog križa koji sam spomenula.
Tu su još pokušaji 2. studenog i 12. studenog (ovaj posljednji bio je već očajnički, također preko linije Cerići-Marinci)
Ja uvijek govorim: Vukovar jest žrtvovan. Vukovar jest hrvatski Siget, ta mi se usporedba nameće sama po sebi-junački su puna tri mjeseca držali ogromnu snagu JNA dok se ostatak Hrvatske koliko toliko pokušavao konsolidirati.
U tom segmentu Tuđmanu ne možemo spočitavati pogrešnu taktiku. Da je odabrao drugačije, da nije žrtvovao grad na granici, a riskirao presijecanje države, pala bi cijela Hrvatska, a time i Vukovar. Hrvatska još tada nije bila međunarodno priznata zemlja. Pitam vas ja-koji bi to svjetski general-strateg žrtvovao cijelu zemlju za jedan grad, pod opsadom 11 divizija???? I to grad na samom istoku Hrvatske sa stalnom mogućnošću neprestanog i novog priljeva okupatora?
Moje je mišljenje da se Tuđman osobno nikada do kraja nije mogao pomiriti s time, Vukovar se kao takav neko vrijeme prešutno nije spominjao, tek poslije mirne reintegracije Podunavlja počelo se opet o tome.
Kako su godine prolazile, „crveni i žuti vragovi“ nisu mirovali. Pustili su usred HRT dnevnika montirani prilog (za kojeg je i sami bivši KOS-ovac Radenko Radojčić priznao da ga je napravio i u koje svrhe!), a u kojem se Tuđmana kao zlog i bešćutnog dikatatora optužuje da djecu ne pušta van.
I nije toliko bitno misli li se na pokušaj evakuacije preko Marinaca, za koji se državni vrh opravdano bojao da će završiti fatalno, ili evakuaciju općenito. Vesna Bosanac opetovano je tvrdila da je evakuacija u rujnu bila dozvoljena, ali ne i obvezatna, i većina se na nju nije odlučila. Obitelji se nisu željele razdvajati, i ruku na srce, nitko nije u rujnu ni mogao predvidjeti kataklizmu koja se desila u studenom. Kasnija evakuacija, dakle, obuhvatila bi 40 buseva djece-da bi se garantirao siguran prolaz bio je potreban prekid vatre, a tko je to mogao garantirati? Šljivančanin? Kadijević?
Djeca su se, dakle, mogla izvući kroz uzak koridor – tzv. Kukuruzni put prema Vinkovcima. To je ono minirano kukuruzište kroz koje su se prije par dana provukli Borković i Babić. Znači, trebalo je izvući klince van kao glinene golubove, kao da bi ih roditelji pustili na puškometinu da ovise o dobroj volji druge strane, koja bi ih valjda gledala, kao što ih je gledala i u Škabrnji.
No vragovi ne miruju. Iskorištavaju, kao marionetu ispranog mozga, Bojana Glavaševića, sina vukovarskog heroja Siniše (kojem su također, prilično prozirno, valjda su malo zakržljali, imputirali tekst „Optužujem“ koji nit se nalazi u knjizi „Vukovarske priče“ nit proznim izričajem podsjeća na Glavaševićev stil. Trebali su biti pametniji, i pozvati, ne znam, Jergovića).
Bojane moj nesretni, trebao bi se sakriti pod crnu zemlju, baš onu gdje počivaju kosti tvog oca, jer kako drugačije objasniti činjenicu da podržavaš rad Vlade koja u Vukovar, ranjeni, nepreželjeni Vukovar silom postavlja ćirilične ploče? One su bitnije za miran suživot od procesuiranja ratnih zločinaca koji dan danas slobodno šeću tim gradom, očito.
Da se vratim na moju Neznanu. Nadam se da si sretna. Da si majka poput mene same i da svoju djecu učiš istini. Zamišljam te kao osobu koja dočekuje hrvatske školarce (da, mislim da zbog svega navedenog djeca imaju ići tamo, učiti i biti ponosni i zahvalni za svoju slobodu!) i da im onim svojim divnim slavonskim naglaskom pričaš priču o hrabrosti jednog malog naroda koji je pobijedio monstruoznog neprijatelja. Malog naroda s velikim srcem.
