DON MLADEN PARLOV: Božje lice – Razmišljanje uz I. nedjelju došašća
„Svi mi ko lišće otpadasmo i opačine naše ko vjetar nas odnose! Nikog nema da ime tvoje prizove, da se trgne i osloni o tebe. Jer lice si svoje od nas sakrio i prestrašio nas krivicama našim“ (Iz 64,5-6).
Jedna priča veli da je stari židovski rabi promatrao djecu kako se igraju skrivača. Odjednom započe plakati. Jedno mu se dijete približi i upita ga zašto plače. „I Bog se skriva – odgovori rabi – a nema nikoga da ga traži“. Židovskim je vjernicima, sa stranica Staroga zavjeta, veoma dobro poznata tema Boga koji se skriva, koji šuti, koji je dalek. I sam prorok Izaija, koji na više mjesta progovara o Božjem licu (usp. Iz 1, 12; 8, 17; 54, 8; 59, 2 itd.), progovara i o Bogu kao Skrivenom, kao Onom koji se skriva: „Doista ti si Bog skriveni, Bog Izraelov, Spasitelj“ (Iz 45, 15). Bog skriva svoje lice.
Zanimljiva je tema lica. Po licu prepoznajemo čovjeka. No, svako ljudsko lice u sebi krije određenu paradoksalnost, određenu dvostrukost, da ne kažemo dvoličnost. Ono svjedoči o onome što se vidi – po licu prepoznajemo osobu -, ali svjedoči također i o onome što se ne vidi. Na licu, zrcalu srca, možemo iščitati nutarnja stanja čovjeka, njegov umor, njegovu bol, ali i njegovu radost, zadovoljstvo i živost. Čovjek ima lice, obraz. Za nekoga tko je loš čovjek kaže se da je „bezobrazan“, bez obraza, tj. bez lica. Čovjek može biti i s dva lica, dvoličan, tj. himben, licemjeran i prijevaran. Skloni smo suditi čovjeka po njegovu licu, općenito po njegovoj vanjštini (usp. Jak 2, 9), no Bog nas upozorava da nam ljudsko srce ostaje skriveno. Samo Bog poznaje ljudsko srce (usp. 1 Sam 16, 7), a time i istinsko čovjekovo lice.
Ako je već govor o ljudskom licu složen i dvoznačan, što reći za govor o Božjem licu? O licu Boga nevidljivoga? Je li uopće moguće nešto reći o Božjem licu? Zanimljivom i iznenađujućom čini se činjenica da Sveto pismo na brojnim mjestima progovara o Božjem licu. U najširem smislu cjelokupno stvorenje govori i pjeva o svome Stvoritelju. Stvorenje je, govorili su stari, vestigia Dei – Božji trag i Božja slika. Osobiti znak Božje prisutnosti jest čovjek, biće koje Bog stvara na svoju sliku i priliku. Čovjek, kruna Božjeg stvorenja u sebi nosi Božju sliku, na njegovu licu ocrtava se Božje lice. U praskozorje svoga bivovanja čovjek je nagrdio svoju sliku, sa svojega lica uklonio je Božje lice. Bog se skrio. Postao je Deus absconditus – skriveni Bog. No, ne zauvijek. Bog želi iznova očitovati svoje lice.
U povijesti spasenja Bog se očituje kao osoba koja želi stupiti u dijalog s čovjekom. Bog u dijalogu, Bog u susretu s čovjekom jest Bog „s licem“, s nanovo otkrivenim licem. Govor o Božjem licu ustvari postaje govor o Božjoj spasenjskoj prisutnosti. No, Bog koji prebiva usred Izabranoga naroda, zbog njihove nevjere, zna uvijek iznova svoje lice sakriti, a tada se događaju nesreće i zla Izabranom narodu. Potrebno je stoga tražiti Božje lice. Poziv na traženje Božjeg lica postaje poziv na obraćenje. Budući da je Jahve pravedan i svet Bog samo će „čestiti gledati lice njegovo“ (Ps 11, 7).
Starozavjetni molitelji izražavaju duboku čežnju za Božjim licem. Psalmi na dirljiv način progovaraju o toj čežnji: „Moje mi srce govori: ‘Traži lice njegovo!’ Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim“ (Ps 27, 8). Ako s jedne strane Božje lice izaziva čežnju, s druge budi strah, jer ne može čovjek Boga vidjeti i na životu ostati (usp. Izl 33, 20). Ipak je Mojsije s Gospodinom razgovarao licem u lice, kao što čovjek razgovara s prijateljem (usp. Izl 33, 11). No, kad Mojsije moli da mu Gospod pokaže svoju slavu, vidi Boga samo s leđa. Tumačeći taj događaj sv. Grgur Nisenski veli da „slijediti nekoga znači gledati ga s leđa. Tako je Mojsije koji je gorio od želje da vidi Božje lice naučio kako se Bog može vidjeti: slijediti Boga kamo god on vodio, upravo to znači vidjeti Boga“.
Narodu koji je čeznuo vidjeti Božje lice Bog je odlučio uistinu pokazati svoje božansko lice. Objava Božjega lica dogodila se je, kako kaže Sveto pismo, u punini vremena. U Isusu Kristu Bog otkriva svoje istinsko lice. U središtu Gospodinova navještaja blage vijesti nalazi se govor o Ocu. Njegov odnos i njegov govor o Ocu toliko je fascinirao apostole da za vrijeme Posljednje večere Filip želi vidjeti lice Očevo: „Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!“ Isus mu odgovara: „Tko je vidio mene, vidio je i Oca“ (Iv 14, 8-9). U Isusovu licu otkriva se lice milosrdnoga i dobroga Oca; Oca iz prispodobe o milosrdnom Ocu (usp. Lk 15, 11-32). U Isusu Krist Bog je sam sebi dao lice. Više nije riječ samo o Njegovoj prisutnosti usred stvorenja i Izabranoga naroda, nego je riječ o nečem neizrecivom: riječ je o Bogu s ljudskim licem, o Bogu koji postaje čovjekom. Riječ je o Emanuelu! „Boga nikada nitko ne vidje, piše Ivan u Prologu, Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani“ (Iv 1, 18). U Gospodinu Isusu, Drugoj božanskoj osobi, Bog dobiva ljudsko lice, a čovjek Božje. Dva lica u jednom: Bog u čovjeku i čovjek u Bogu.
U istočnim Crkvama postoji posebna služba vezana uz „Božje lice“, naime služba ikonografa – slikara ikona, svetih slika. Ikonograf se stavlja u službu vjere i života zajednice kojoj pripada. Ponekad sama Crkva službeno postavlja ikonografa posebnim blagoslovom i pomazanjem njegovih ruku, kako bi darom Duha mogao izvršiti svoje duhovno poslanje. Prije nego započne slikanje ikone ikonograf se duže vrijeme posvećuje molitvi, čitanju Svetoga pisma i postovima. Naime, ikona – izričaj njegova umijeća -, treba ustvari biti plod duboke kontemplacije, očitovanje otajstva koje se razmatra u srcu. Veoma stara tradicija smatra da ikonograf ima dioništvo u otajstvu Gospodinova preobraženja na brdu Taboru. U snazi vjere i duboke molitve ikonografu je omogućeno da bude dionik doživljaja što su ga imala trojica apostola koji su na Taboru promatrali Kristovu slavu, preobraženo Kristovo lice. Zato je prva ikona koju ikonograf slika upravo ikona Preobraženja. Do Kristova lica, do istinske ikone Boga nevidljivoga, dolazi se po iskustvu duboke molitve i razmatranja Božje riječi.
Poznati američki povjesničar i teolog Jaroslav Pelikan objavio je knjigu Isus kroz stoljeća (Jesus Through the Centuries) u kojoj na zanimljiv način izlaže kako je pojedino povijesno razdoblje doživljavalo Isusa Krista, tj. kakva je bila Kristova slika kod određene generacije kršćana. Kristov lik se je mijenjao od lika Dobrog Pastira, preko Krista – Svjetla naroda, Kralja kraljeva, Svevladara, Raspetoga, Kralja koji upravlja svijetom, Zaručnika duše itd. do Krista Osloboditelja i Čovjeka koji pripada Svijetu (svima). Čini se da danas svi prihvaćaju Krista, ali ne i cjelinu njegova nauka i njegove poruke. Krista danas naizgled svi žele: židovi i kršćani, muslimani i hinduisti, budisti i marksisti. Ukratko svi. Dok Krista prihvaćaju, kršćanstvo odbacuju. Krist da, Crkva ne!
U ovakvoj situaciji postavlja se pitanje koja je zadaća kršćanstva, kršćana i Crkava, osobito Katoličke Crkve. Veliki papa sv. Ivan Pavao II. pokušao je dijagnosticirati probleme suvremenoga svijeta i naslutiti im rješenja. Njegovi posljednji dokumenti u tom su pogledu aktualni i značajni. Apostolska pobudnica Novo millenio ineunte posvećuje drugo poglavlje (Lice koje treba promatrati) temi koja nas zanima. Vjernici, hodočasnici, poput hodočasnika Kristova vremena koji su željeli vidjeti Krista, žele ne samo slušati o Isusu, nego ga i vidjeti, susreti se s Njim. Promatranje Kristova lica moguće je samo polazeći od Evanđelja. Potrebno je stoga poznavati Sveto pismo. Potom Sveti Otac ukratko izlaže nastanak i bit Evanđelja. Od govora o Evanđelju prelazi na govor o putovima vjere. Kristu je moguće doći jedino po vjeri i to vjeri kao Očevu daru. Isus je neusporedivo više nego su bili veliki ljudi Izraela, neusporedivo više nego je bio ili će biti itko u povijesti čovječanstva. Ljudski razum ne može otkriti Kristovu veličinu. Potrebno je svjetlo vjere. “Moramo biti svjesni da do… potpunog promatranja Gospodinova lica ne stižemo samim našim snagama, nego moramo dopustiti da nas milost vodi za ruku. Samo iskustvo šutnje i molitve nudi prikladno obzorje u kojem može sazrjeti i razviti se najistinskije, prijanjajuće i sukladno poznavanje ovog otajstva” (NMI 20). U Isusu su Riječ i tijelo, božanska slava i njegov šator među ljudima. Naše su riječi preograničene da bi do kraja izrazile to otajstvo.
“Lice tvoje, Gospodine, ja tražim” (Ps 27, 8). Molitva strarozavjetnog pjesnika, nastavlja Papa, preobilno je uslišana u promatranju Kristova lica. U njemu nas je Bog blagoslovio i rasvijetlio svoje lice nad nama (usp. Ps 67, 3). Istovremeno nam Krist, pravi Bog i pravi čovjek, objavljuje i autentično lice čovjeka, “potpuno otkriva čovjeka čovjeku”. Isus je “novi čovjek” (Ef 4,24) koji poziva otkupljeno čovječanstvo da sudjeluje u njegovu božanskom životu. U otajstvu Utjelovljenja postavljeni su temelji antropologije koja ide iznad vlastitih granica i vlastitih kontradikcija, krećući se prema Bogu, štoviše, prema cilju “pobožanstvenjenja”, preko uključenja otkupljenog čovjeka u Krista.
Kristovo lice jest lice Sina Božjega. To je njegov najdublji identitet. No njegovo lice istodobno je i bolno lice, jer je prošao muku križa. Ono je i lice Uskrsloga. Promatranje Kristova lica ne može se zaustaviti na slici Raspetoga jer je Krist uskrsnuo. Uskrsnuće je odgovor Oca na njegovu poslušnost (usp. Heb 5, 7-9). U Krista uskrsloga Crkva gleda. U Kristovu licu, Crkva njegova zaručnica, promatra svoje blago, svoju radost. Utješena ovim iskustvom Crkva i danas nastavlja svoj hod, kako bi Krista i na početku novog tisućljeća navijestila svijetu, jer je “Krist isti jučer, danas i uvijeke” (Heb 13, 8).
U apostolskoj pobudnici Ecclesia in Europa Ivan Pavao II. podsjeća da Crkva Europi treba pružiti najdragocjenije dobro koje joj nitko drugi ne može dati: vjeru u Isusa Krista, „dar koji je izvor duhovnoga i kulturnog jedinstva europskih naroda i koji i danas kao i ubuduće može biti bitan prinos njihovu razvoju i njihovoj integraciji“ (br. 18). Isus Krist jest nada Crkve i svijeta jer je Bog postao čovjekom iz ljubavi prema čovjeku. On je naša nada jer nam objavljuje otajstvo Trojstva koje može i treba postati ključ razrješenja i rasvjetljenja najvažnijih pitanja o kojima se danas u Europi raspravlja, kao što su „društveno raslojavanje i gubitak uporišta koje bi davalo smisao životu i povijesti“ (br. 19). Isus Krist jest nada svakoj osobi jer daruje život vječni te pokazuje kako pravi smisao ljudskog postojanja ne ostaje zatvoren unutar ovosvjetskog obzorja, nego se širom otvara vječnosti. Europa se treba vratiti Kristu te u njemu jedinome otkriti nadu koja životu daje puninu smisla. Isusa je moguće i danas susresti jer je živ i djeluje u svojoj Crkvi. Otkriva nam se u svojoj riječi, Svetome pismu, u sakramentima, osobito u Euharistiji te u svojim učenicima. Crkva je pozvana Europi iznova otkriti Kristovo lice.
U apostolskom pismu Rosarium Virginis Mariae (Krunica Djevice Marije) Ivan Pavao II. poziva sve kršćane da u Marijinoj školi nauče promatrati Kristovo lice. Marija je nenadmašiv uzor promatranja Krista. Događaje iz života svoga Sina pohranjivala je u svoje majčinsko Srce kao u Škrinju Novoga zavjeta. „Dok razmatramo svako otajstvo iz života njezina Sina, ona nas poziva da činimo kao što je ona učinila pri navještenju: ponizno postavljamo pitanja koja nas otvaraju svjetlu“ (RVM 14). S Marijom promatrati Kristovo lice te u tom Licu otkriti najviše dobro, smisao vlastitoga života i cjelokupne povijesti.
Drugim riječima, veliki papa Ivan Pavao II. poziva Crkvu da na pragu trećega tisućljeća iznova otkrije ljepotu i snagu vjere u Isusa Krista. Zanimanje za Isusa pokazuje da su njegova osoba i njegova poruka, da upotrijebimo riječi sv. Augustina, „ljepota tako stara i tako nova“. Na Crkvi je da tu Ljepotu na ispravan način najprije sama otkrije, a potom i svijetu navijesti.
Don Mladen Parlov
