HODAK – SVIJET JE OTIŠAO KVRAGU: O ‘duhovitom’ Tomiću, ‘pametnoj’ Danijeli Trbović, četnicima u Srbu i terorizmu
Svijet je otišao kvragu. Nica, Pariz, Bruxelles, Istanbul… “Djeca su umirala na rukama majki“, javlja u Jutarnjem Marina Hrupić iz Nice. Jasno da je broj ubojstava djece, žena i nevinih civila daleko širi od uvriježenih stereotipa koje nam nude zapadne “službe“. Čvrsta, fanatična organizacija u kojoj svatko zna što treba učiniti.
Mozak koji sve to koordinira. Nica je dokaz da je dovoljan i jedan jedini napadač pa da imamo najsmrtonosniji zločin do sada koji je izveo jedan napadač u povijesti zapada. To je ujedno i definitivni oproštaj s mitom o Europi kao sigurnom mjestu za razliku od Afrike, Azije i Južne Amerike. Koliko ste sigurni u afričkoj džungli, južnoameričkoj prašumi ili u srcu meksičkog narko-kartela toliko ste sigurni i u “uljuđenoj i multikulturalnoj Europi“. Ni manje ni više. Neki su mišljenja da stara politička kurva Europa više nije ni zaslužila. Kršćanska EU se odrekla kršćanstva u nikad zaživjelom Ustavu EU. Kapital i profit, dva stupa neoliberalizma, novi su sveti gral kojem se svi klanjaju. Popratna pojava tog liberalnog ludila je terorizam. Protiv terorizma, sad je već jasno i svakom zadnjem političkom idiotu, Europa nema protu-lijeka. O spasonosnom serumu tek se razmišlja. Mora se paziti da se ne povrijede sveta i nepovrediva ljudska prava.
Ona prava od kojih i kod nas i u Europi bezbrižno žive stotine tisuća trutova u svojim legendarnim “nevladinim organizacijama, civilnim udrugama, građanskim udrugama, gongovima, babama, mirovnim studijima, documentama itd…“ Dotle “djeca umiru na rukama majki“ jer se francuski policajac u Nici nije usudio povrijediti “ljudska prava“ Mohameda Bouhlela koji je sa svojim kamionom ulazio u pješačku zonu. Bi li mu to uspjelo, recimo, u Jeruzalemu? Bi li svojim kamionom došao do aerodroma Ben Gurion? Pogodite… Neki novinari se križaju, a neki krste. Ma tko bi pomislio na terorizam gaženjem ljudi kamionom! U listopadu 2014. g., terorist Martin Couture u Quebecu pregazio je dva vojnika, a jednog ubio ljut jer mu je propao pokušaj da se u Turskoj priključi ISIL-u. U svibnju 2013. g., dva člana Al-Qa’ide pregazili su britanskog vojnika na ulici Londona. U lipnju 2007. g., dva su se muškarca u zapaljenom jeepu zabila u glavni terminal u Glasgownu. Na sveučilištu u Sjevernoj Karolini Muhamed Teheri-Azir zabio se svojim terencem u skup studenata, a potom je izjavio kako američka vlada krši ljudska prava “njegovih“ te da je to legalan čin borbe protiv Amera. Uglavnom, terorizam sve više podsjeća na šah. Ima na raspolaganju neograničen broj kombinacija. Europa, šahovskim rječnikom, igra pacerski šah. Zato još protiv terorizma nije uspjela izvući ni remis, a kamoli pobijediti. Nešto bolji šah “igraju“ SAD, Rusija i Kina .A daleko najbolji igraju u Izraelu. Razumljivo. Najveći šahist svih vremena Bobby Fischer bio je Židov. Sada pitanje svih pitanja: kako se boriti protiv terorizma? Treba li primijeniti izraelski model? Svakodnevno ljudi lete u zrak, gaze ih, utapaju, žive ih pale i to posvuda osim u Izraelu. Gaze li se tamo ljudska prava Palestinaca? Da ih ne gaze, i oni bi letjeli kao u filmu “Cigani lete u nebo“. Ne znam je li glumica Suzana Nikolić članica grupe Kulturnjaci 2016 koju predvode osvjedočeni borci za svoja i ljudska prava Urša Neda Raukar, Dunja Vejzović, Tena Štivičić, Nataša Škaričić. Ako slučajno nije, onda je to slučajno. Zapitao tako Jutarnji našu Suzanu, zvijezdu serije “Kud puklo da puklo“, mogu li se predvidjeti teroristički napadi? Priznajem da je to bilo jako sofisticirano pitanje. Kao pitanje može li se predvidjeti na moru plima i oseka? Evo što je Suzy, nakon svestrane auto-analize, rekla: “Danas se ništa ne može predvidjeti i nemojmo se zavaravati, takove tragedije mogu se dogoditi svakome. Ali rat protiv terorizma je još veći terorizam (!!!?). Treba promijeniti odnos prema bližnjima jer ima samo jedna rasa – ljudska“. Bravo Suzy! Francuski teroristi u policijskim odorama ubiše Mohameda Bouhlela, svog rasnog alter ega. Tako nas je Suzy podsjetila da su se u Nici dogodila najmanje dva terorizma: prvi kad je Mohamed pregazio 84 svoja rasna brata i drugi onaj prema Suzy koja kaže da je “još veći“ kad su ga policajci naglo i nepromišljeno izrešetali. Da su bili malo koncentriraniji, mogli su trčkarat oko kamiona dok njihov rasni brat ne pogazi sve na šetalištu Promenade des Anglais.
Na istoj 88. stranici Jutarnjeg svidio mi se i odgovor već legendarne Danijele Trbović upravo unaprijeđene TV voditeljice na HRT-u. Danijela je svojim odgovorom pokazala da ona ni slučajno nije “najslabija karika“ na Prisavlju. Kaže Danijela:“ Da se može znati unaprijed, terorizam ne bi ni postojao i na svijetu bi bio potpuni zen i mir“. Agencijske vijesti iz Izraela gdje nema terorizma daju nam na znanje i ravnanje da Židovi znaju unaprijed. No dobro. Pritom vjerojatno krše ljudska prava. Pa se to ne računa. Danijela je svojevremeno računala na neku lovu koju bi dobila ako bi prepoznala i prijavila generala Antu Gotovinu. Inače ljubimca njenog “bivšeg“ Olivera Frljića. Ali 5 milijuna kuna dobio je neki drugi “nepoznati sretnik“, a Danijela se tu ipak pokazala kao “najslabija karika“. Naša Suzana Nikolić dolazi iz Novog vala. Družila se i na nju je utjecao Đoni Štulić. Sjajan poeta koji je u Jokićevoj obrazovnoj reformi trebao zamijeniti ”suhoparnog i netalentiranog” Augustina Tina Ujevića. Ali kako kažu u ognjištarskoj Lici i Hercegovini – dat’će Bog. U rujnu će opet ”naši” na vlast pa će Boris Jokić uspjeti napokon zamijeniti Tina Đonijem, a Marulića Velimirom Viskovićem. Ministricom kulture mogla bi postati Mirjana Mirt koja je čvrsto uvjerena kako oni koji se ne osjećaju ljevičarima i ne spadaju u ljudsku rasu.
Mnogi se nakon strahota koje se dnevno događaju u svijetu boje da dolazi “sudnji dan“. Prisjetih se savjeta Alberta Camusa jednom prijatelju: “Ne čekaj Sudnji dan. Svaki je dan sudnji.“
Policija privela osam A-HSP-ovaca koji su razapeli šator u Srbu u Lici, uz spomenik “partizanskim ustanicima“ 27. srpnja 1941. g. Na pitanje ”zašto privođenje?” policajci navodno rekoše da nisu prijavili skup. Kad im je odgovoreno da su ga već davno prijavili dosjetljivi policajci rekoše kako nisu tražili dozvolu vlasnika. Na epsko pitanje ognjištara tko je vlasnik, policajci nisu znali odgovor. Inače neupućenima i Lika i Srb su u RH.
Vrlo duhovito, kao da je rođen “na duhovo“, tu nacionalno-političku musaku komentirao je legendarni Ante Tomić koji bi mogao najesen u odgojnom kurikulumu zamijeniti Ivana Mažuranića koji je 1846. g., po narudžbi Dimitrija Demetera objavio “Smrt Smail-age Čengića“. Tu se naslućuje jedna blaga simetrija između dvojice hrvatskih velikana po peru. Mažuranića i Tomića. Mažuranić piše po narudžbi Demetera, a Tomić po narudžbi gledatelja “Žikine dinastije“. Povijesni hedikep Mažuranića sastojao se u tome da on za svoj spjev nije imao potporu Nine Pavića i Jagne Pogačnik koji su zajedničkim snagama osigurali našem Antiši svjetsku slavu. Osobito u Češkoj. “Usred Stolca kule svoje..“ Smail-Aga i Mažuranić nisu imali mašineriju EPH-a i ljevičarsku medijsku falangu. Zato sad Mažuranić i Aga u poziciji “nevini bez zaštite“ čekaju 11. rujan kad će, nakon pobjede “Narodne koalicije“, školska lektira prestati biti dosadna kako je to lucidno skužio Velimir Visković.
No vratimo se mi velikom Anti. Naslov u njegovoj “Klasi optimist“ je sam po sebi odgojno upozoravajući: “Orepić ne bi vidio ustašu ni da Pavelić dođe u Srb okrenuti janje“. Ma kako se samo sjetio tako duhovite parabole. Ustaše digle šator usred zemlje hrvatske i igraju se. Nisam kao i inače pročitao briljantnu Antinu “humoresku“ do kraja, ali sam siguran da je Ante, cijeneći svoje antife, iznio i kratku povijest “antifašističkog“ ustanka 27.srpnja ljeta Gospodnjeg 1941.g. Ako Ante ne vjeruje povijesti i dokumentima neka malo googla pa neka vidi što je o tobožnjem ”ustanku” pisala i govorila Savka Dapčević-Kučar i sama istaknuta partizanka. Tog dana 27. srpnja 1941.g., područje Srba zahvatio je četnički oružani ustanak. Predvodili su ga komunisti iz Drvara. “Hrabri ustanici“ u jednom su danu ubili 62 Hrvata od čega petero žena i devetero djece. A sad dolazimo do genijalne Antine asocijacije na Pavelića koji u Srbu okreće janje. Tih dana naši heroji zarobili su, nakon teške borbe koja je trajala pet sekundi, grahovskog župnika Jurja Gospodnetića. Nakon mučenja i ISIL-ovskog iživljavanja, neustrašivi ustanici su 10. kolovoza župnika nabili na ražanj i pred njegovom majkom ga ponosno partizanski ispekli. Usput su u okolnim selima Obljaju, Koritima, Luci, Ugarcima i Crnom Lugu opljačkali i spalili sve hrvatske kuće. U Obljaju su zapalili župni ured i rimokatoličku crkvu sv. Ilije Proroka. Naravno za napomenuti je i to da je “nadmoćni neprijatelj“ davno pobjegao pred “spontanim“ ustankom četničkih koljača. Nesretni župnik Juraj Gospodnetić tako je poslužio kao metafora za još jednu priliku da nam Ante Tomić još jednom pokaže svoj raskošni antitalent.
Mark Twain je napisao: ”Bolje je zaslužiti priznanje, a ne dobiti ga, nego ga imati, a ne zaslužiti ga.
Birao se već davno izabrani predsjednik HDZ-a. Hrvatski specifikum? Ili HDZ-ov? Moram priznati da sam najblaže rečeno rezigniran. Dovesti se u poziciju da davno prije nego su stranački izbori započeli možeš proglasiti pobjednika, e pa to je demokratska farsa! Sanader je barem morao uložiti nešto truda u transakciju krađe. Borboši, Šeks, Glavaš. Neizvjesnost hoće li nečlanovi Stranke iz inozemstva ući u Lisinski prije članova. Pa kako spriječiti članove da uđu u dvoranu. Za sve to je bila upotrebljena uigrana udbaška momčad koja je bila u punom treningu. Fizički i taktički u vrhunskoj formi. Sustav kojim je igrala i repka u Francuskoj. 4-2-4. Ulaze 4 naša, pa 2 njihova i opet 4 naša. Da je bar Ante Čačić imao Šekija kraj sebe protiv Portugala. Nakon dragog Ive, došli su Jadranka, Karamarko i danas Plenković. Anomalija je u tome što tu nema preokreta, iznenađenja, nema groma ni iz vedra neba. Sve, baš sve se zna! Naivni će reći ”pa što?”. Ako su svi za Plenkija, zašto stvarati lažnu konkurenciju na silu. U suštini je to točno. Ali jesu li doista baš svi za Plenkija ili bi, da je bilo dopušteno istaknuti više kandidata, možda ipak manji ili veći dio njih glasovali za nekog drugog? I napokon, kakve veze ima glasovanje o jednom kandidatu s demokracijom? Što ako Milanović u kampanji počne aludirati na način izbora predsjednika HDZ-a? Što mu smisleno odgovoriti? On je imao dosta ozbiljnog protukandidata. Da je bio i totalni autsajder ( a nije) i opet je bio protukandidat. Sve mi se čini kako je i u ovom slučaju prste imao opet stari dobri Šeks. Pokušao je i Jacu okruniti bez konkurencije, ali ga je to koštalo kasnije marginalizacije od strane Karamarka. Sad se nada novom uzletu. Podsjeća me na naše MIG-21 nakon remonta u Ukrajini. Lako uzletiš, ali još lakše tresneš o zemlju. Cijeli taj cirkus oko izbora u HDZ-u prilično je amaterski izveden, a što je najvažnije, nepotrebno. Konsenzus oko Plenkovića trebalo je samo demokratsko pakovanje. Ukrasni papir, crvena vrpca i demokratska forma. Koja je u ovom slučaju jednako važna kao i sadržaj. Ovako, monolitnost i jedinstvo naroda, birača i vodstva podsjeća na neka davna vremena. A danas je ipak već 2016. g.
Herman Hesse je napisao:“ Nikada nisam živio bez vjere i ne bi niti dana mogao bez nje, ali sam cijeli svoj život mogao bez crkve”.
Hrvatska kao pravno retardirana država. Tko zna koji već primjer iznosim u dokaz vlastite teze. Scena iz jeftinih krimića. Policijska vozila rano ujutro opkolila su kuću Tomislave i Ante Božića. Moraju omogućiti djelatnicima Centra za socijalnu skrb oduzimanje djece petogodišnje djevojčice i četverogodišnjeg dječaka od roditelja Tomislave i Ante. Krimen Božićevih je kristalno jasan: siromašni su i svi žive u jednoj sobi. U kojoj se još i puši. Ante Božić je zaposlen. Oduvijek radi. Slabo zarađuje. Tako živi otprilike 80% radnika u ovoj socijalno neosjetljivoj državi, ali koja je socijalno osjetljiva jedino prema birokraciji iz nagomilanih centara za socijalnu skrb. Zašto se Centar nije potrudio pokrenuti neki postupak, zahtjev da Božići barem do Božića dobiju još jednu sobu? Ne, elegantnije je provesti nadzor i oduzeti djecu roditeljima. Ostaviti iza sebe četiri mentalna invalida. To je šok koji rijetki uspiju nadvladati. Centri za socijalnu skrb, zahvaljujući neoliberalnim propisima, danas predstavljaju državu u državi. Krivo pogledaš svoje dijete i ono zna za “plavi telefon“. Profesori i učitelji izvrgnuti su valu nasilja adolescenata koji su često nezaustavljivi u ostvarivanju svojih tobožnjih prava. Uz brižnu podršku centara, pravobraniteljica za djecu kojima se oduzimanje djece od sirotinje čini kao nekakav europski doseg u balkanskom crnom vilajetu. I tko će sad objasniti kidnapiranoj djeci što se dogodilo?
Albert Einstein je rekao:“ Ako nešto ne možete objasniti petogodišnjem djetetu, onda ni vi sami to ne razumijete.“
Autor: Zvonimir Hodak/dnevno.hr
