Intervju s novinarom i publicistom Tihomirom Dujmovićem
Ključno je pitanje tko može pobijediti Josipovića i SDP
Poštovani gosp. Dujmoviću, Vaša nova knjiga „Hrvatska u raljama djece komunizma” prošlih je tjedana predstavljena u Zagrebu, Splitu i Osijeku. O čemu sve možemo čitati u Vašoj novoj knjizi?
Nakon evidentnog ideološkog terora koji je uveden u državu s prvim danima nove vlasti bilo je jasno da ta vlast planira do zadnjeg zareza ostvariti vlastito proročanstvo kako će „Hrvatska pocrvenjeti”. Analizirajući od kuda dolazi takav profil političara i politike koji su kadri ukinuti ured za istraživanje žrtava komunizma, zabraniti saborsko pokroviteljstvo nad najvećim pokoljem koji su Hrvati doživjeli u svojoj povijesti, mislim dakako na Bleiburg, i u isto vrijeme slati specijalce na očajne Vukovarce, kojima ćirilicom u Vukovaru kopate po živim ranama, došao sam do „Hrvatske u raljama djece komunizma”.
Došao sam do zaključka, došao sam tako i do naslova svoje knjige. U njoj pokušavam rasčlaniti i kadrovsku politiku koja vodi Hrvatsku u najsramnijoj fazi od svog postanka, i ideologiju koja ih nosi i sagledati sa svih strana afere koje su ih pratile, apostrofirajući i one za koje se zapravo ne zna, kao što je slučaj sa ukidanjem hrvatskog štanda sa sajma knjiga u Leipzigu.
Knjiga se dakako prešućuje, kao i pune dvorane na predstavljanjima, tako da o faktički 1000 ljudi na promociji u Zagrebu, 600 ljudi na promociji u Splitu i 250 ljudi na promociji u Osijeku niti jedan medij osim ponekog portala nisu ni izvijestili.
Najsramnija faza hrvatske države
Kazneni postupak protiv Perkovića i Mustača pred njemačkim pravosuđem – a posebno ponašanje vladajućih političara koje mu je prethodilo – možda je i ponajbolji dokaz ispravnosti naslova Vaše knjige. Kako gledate na münchenski postupak u svjetlu mogućeg pokretanja lustracijskih procesa koji bi Hrvatsku izbavili iz „ralja djece komunizma”?
Kad govorim o najsramnijoj fazi hrvatske države mislim u prvom redu na lex Perković. Taj slučaj nas je u prvom redu osramotio pred međunarodnom zajednicom, a posebno pred Njemačkom o kojoj ne moram govoriti koliko nam je pomagala. Ta razina tipičnih balkanskih podvala nešto je čega ćemo se teško otarasiti u predodžbama upravo njemačkih krugova. S punim pravom, molim lijepo, jer dva dana prije ulaska u Uniju mijenjati zakon da bi izigrali ono što smo potpisali, to je uistinu bilo balkanski besramno.
Osim te vanjskopolitičke dimenzije meni je još gora činjenica koja je izbila na unutarpolitčkom planu. Tako sveobuhvatno politički, novinarski, pravosudno, faktički sa svih poluga društvene i političke vlasti, stati uz čelnike monstruozne tajne komunističke policije što je čekićima razbijala lubanje hrvatskoj emigraciji, mislim da je to zgromilo ovu naciju. Jer, upravo ta sveobuhvatnost tih reakcija jasno je pokazivala do koje razine je UDBA i danas respektabilna!
Od borbe premijera i ministra pravosuđa da se Perkovića ne izruči, od energije koja je u Uredu Predsjednika pokazana kod sastavljanja promjena zakona, preko nevjerojatno servilnih medija, pa do policije koja je kod uhićenja pokazala taktičnost kakvu nismo vidjeli kad su časni generali poput Brodarca bili uhićivani, kompletna državna i društvena struktura je pokazala zastrašujuću solidarnost s ljudima koji zaslužuju samo prijezir! Suđenje u Munchenu će po mom mišljenju biti ključno za buduću lustraciju koja je po meni neizbježna ako se želimo izbaviti iz ralja djece komunizma.
Afera svih afera
Na udaru Vaših kritika često se nalazi predsjednik Republike Hrvatske dr. Ivo Josipović. Ovih dana aktualna je afera glede njegova navodnog kapacitiranja bivšega srbijanskog veleposlanika u RH Radivoja Cvetićanina povjerljivim podatcima, čime se je aktualni predsjednik prema mišljenju nekih analitičara stavio u poziciju srbijanskog doušnika. Kako komentirate tu aferu, a kako potpunu nezainteresiranost medija i istraživačkih novinara prema toj temi?
U normalnim državama tako nešto bi sasvim sigurno izazvalo službeni impeacment, no u Hrvatskoj koja još uvijek funkcionira kao „bivša socijalistička republika Hrvatska” institucije funkcioniraju samo na daljinski upravljač vlasti pa se naravno ništa nije dogodilo. U tom slučaju se jasno vidjelo da mi uopće nemamo demokratsku strukturu društva. Nemamo realno neovisne institucije koje bi po logici stvari morale reagirati, nemamo neovisno novinarstvo koje bi na crti profesionalne znatiželje moralo otkriti o čemu se radi, nemamo čak ni mehanizme koje donosi višestranačje jer je i oporba iz raznih razloga prešutjela ovu aferu svih afera.
To da važan član državne komisije koja sastavlja povijesnu tužbu za srpski genocid ovako intimno funkcionira na relaciji sa srbijanskim veleposlanikom protiv čije države se tužba piše, to Josipovićevo povjeravanje da on izlazi iz komisije i još više Cvetićaninov odgovor „razume se cenićemo to…”, to bi trebao biti kraj svake iluzije o Ivi Josipoviću i kao predsjedniku i kao sutrašnjem političaru koji bi mogao preuzeti SDP.
Glede držanja medija potvrdila se moja procjena da su oni danas posve kontrolirani. Osim nekoliko tjednika i niza portala, svi mainstream mediji su pod čvrstom kontrolom u prvom redu ureda predsjednika i predsjednika osobno. Ta kontrola i taj pritisak možete kristalno jasno vidjeti kad ujutro prolistate novine i pogledate centralne tv stanice i nakon toga pregledate portale.
Pobrojite teme koje ozbiljni portali obrađuju na naslovnim stranicama i teme kojima se bave mainstream mediji i vidjet ćete dimenzije kontrole i zabrana koje danas vladaju i s kojima se danas vlada Hrvatskom. Memoari srbijanskog veleposlanika i tretman te afere o tome kraljevski svjedoče.
Politika koja Hrvatsku vodi natrag u Jugoslaviju
Dejan Jović, jugoslavenski orijentirani „deseti najmoćniji Srbin na svijetu” koji referendum o hrvatskoj samostalnosti smatra nelegitimnim, Saša Perkovića, sin Josipa Perkovića kojemu se sudi za sudjelovanje u ubojstvu Stjepana Đurekovića, Budimir Lončar, bivši diplomat zaslužan za uvođenje embarga na naoružanje Hrvatskoj… Je li se predsjednik Josipović slučajno okružio baš takvim savjetnicima ili izbor savjetnika predstavlja njegovu jasnu identifikaciju s vrijednostima komunizma i Jugoslavije?
To je zapravo logična izvedenica njegovog političkog stava, njegovih životnih uvjerenja i njegovog dosadašnjeg držanja. Ne treba zaboraviti da je Ivo Josipović čini mi se 1994 napustio Ivicu Račana i tadašnji SDP jer mu se tadašnja SDP-ovska politika, u kojoj je dominirao tandem Tomac-Račan, bila preradikalana.On, Kregar, čini mi se i sociolog Malenica i niz drugih napuštaju tada SDP zbog radikalizma!
Ako je Račan nekome radikalan, taj onda logično zaziva Dejana Jovića! I dvadeset godina kasnije to se i dogodilo. Nazočnost Budimira Lončara i dan danas u hrvatskoj politici, nakon svega što je napravio ovoj zemlji glede embarga na uvoz oružja, djeluje kao ružan san. Pa mi smo članica NATO-a! A predsjednik države u svom uredu drži čovjeka kojem je najveći dio karijere NATO bio ideološki neprijatelj prvog reda. Da ne govorim o drugim dimenzijama.
Prema tome, Josipović svojim kadrovskim odabirom savjetnika od Saše Perkovića preko Dejana Jovića i Budimira Lončara šalje savršeno jasnu sliku profila vlastite politike, politike koja je kad smo ušli u EU podigla ručnu, okrenula auto u drugom smjeru i vodi Hrvatsku natrag u Jugoslaviju, pardon regiju.
Biologija je jedini dugoročni spas za ovu zemlju, ali i za novinarstvo
Nekoliko ste puta ustvrdili kako Vas je predsjednik Josipović istjerao iz „Večernjeg lista”, a isto se je nedavno, prema njegovim tvrdnjama, dogodilo i dr. Ivici Šoli. Kuda idu hrvatsko novinarstvo i sloboda medija?
Da, nalogom predsjednika Josipovića izbačen sam iz Večernjeg lista. Kasnije će pritiscima iz Ureda Predsjednika iz Večernjeg liti izbačen i Ivica Šola. No, to nije kraj. Kada je došlo do smjena na četvrtom kanalu HTV-a, do tih smjena je opet došlo na pritisak iz Ureda, a ljudima koji su tamo radili informativni program je rečeno da „su previše puta pozivali Dujmovića”. Tada sam napisao kolumnu „Do kada će trajati moj progon Predsjedniče”, pitajući se na kraju teksta je li sad moguće da mi u zavoju iznenada pukne guma? Jer, u ovoj zemlji ništa ne bi bilo nemoguće na tu temu!
Bilo je puno neslužbenih reakcija ljudi koji su zamijetili tu kolumnu, ali službeno nitko nije reagirao. Zamislite da je neki Feralovac u Tuđmanovo doba ovo napisao, zamislite reakcije koje bi uslijedile! No, mi prave profesionalne cehovske udruge nemamo, to se vidjelo stotinu puta, a i samo novinarstvo u Hrvatskoj danas jedva da postoji. Postoje plaćeni oglasi klasičnog marketinga, dakle samo u Lidlu šećer za 2,99 kuna i plaćeni oglasi političkog marketinga kojem intonaciju daju agencije za istraživanje popularnosti tržišta.
Postoje dakako i časni i profesionalni novinari koji se bore kako znaju, oni su debela manjina i na njima je jedino moguće napraviti ozbiljno hrvatsko novinarstvo. Kad smo i Ivica Šola i moja malenkost protjerani iz Večernjeg lista niti jedan segment hrvatskog novinarskog društva nije rekao ni slova kao ni sve te famozne nevladine udruge. Ali, kad su Feralovci imali problema svojedobno u Novom listu, apeli za tu nepravdu čuli su se i u hrvatskom Saboru! To je slika današnje Hrvatske.
Ta slika se može mijenjati samo iz temelja, počevši od novog hrvatskog društva novinara do posve novih profesionalnih i etičkih relacija jer u ovom segmentu društva djeca komunizma najčvršće drže položaje. Pa vi danas u hrvatskom novinarskom društvu kao bardove novinarstva, kao vrhunske mentore, imate likove koji su bili medijski krvnici hrvatskog proljeća! A ne treba zaboraviti da je tadašnje hrvatsko novinarsko društvo doživotno izbacilo iz svojih redova eminentne novinare VUS-a! Doživotno! Zbog nacionalističkog skretanja!
Naravno da nikakva katarza nije doživljena kad su ti policajci duha, kako takve mozgove duhovito zove Igor Mandić, samo otresli prašinu sa starih kaputa i počeli nam se prodavati kao eminentni zaštitinici ljudskih prava i najviših uzusa novinarske etike! Po mom mišljenju biologija je jedini dugoročni spas za ovu zemlju, ali i za novinarstvo.
Glavaševićeva izjava po bestidnosti na samom vrhu
Ovih dana pred Ministarstvom branitelja održava se prosvjed vojnih ratnih invalida, na kojemu se je dogodio i jedan vrlo tužan događaj, smrt hrvatske braniteljice Nevenke Topalušić. Smrt ove hrvatske braniteljice i majke četvero djece pomoćnik ministra branitelja Predraga Matića Freda Bojan Glavašević na facebooku je cinično prokomentirao latinskom izrekom „slatko je i lijepo za domovinu umrijeti”. Kako komentirate ovaj Glavaševićev bešćutni postupak, a kako na potpunu indiferentnost ministra branitelja prema zahtjevima ratnih vojnih invalida?
Nagledali smo se i naslušali bestijalnosti na hrvatskoj političkoj sceni, ali baš obzirom na prezime, baš obzirom na funkciju i institiciju na kojoj radi, izjava pomoćnika ministra branitelja koji se zove Bojan Glavašević je po bestidnosti na samom vrhu. Da sin Siniše Glavaševića na dan smrti jedne hrvatske ratne heroine napiše ovakav tekst na kojem mu ne bi pozavidio ni kakav četnik s druge strane Dunava, tu čovjeku pamet stane! Kaošto čovjeku pamet stane na činjenicu da su mediji više-manje prešutjeli taj skandal. Ta izjava zapravo najviše govori o trenutku današnje Hrvatske.
Da vas netko neupućen pita kakvo je stanje u Hrvatskoj dovoljno je za ilustraciju da mu ispričate ovaj detalj. I sve će postati jasno. Što se tiče indiferentnosti Freda Matića prema braniteljskim zahtjevima ona ne začuđuje ako se pogleda malo šire. Naime, ta averzija hrvatske ljevice prema braniteljima vidi se od prvog dana. Pa još je ministar Pančić 2002. godine tražio da mu branitelj Beštek pokaže protezu! I tada se tvrdilo da je enormni broj lažnih branitelja i invalida, čak se govorilo da bi rasčišćavanje tog problema bitno pomoglo proračun! Tako je počelo kad su došli na vlast.
U drugom mandatu glavna mantra je bila registar branitelja. Tamo gdje je Pančić stao Matić je nastavio. Tobože, ako uspostavimo i objavimo registar branitelja vidjet će se enormni broj lažnih branitelja, i to će odmah značiti uštedu u proračunu. Nakon godinu dana od najavljenih desetak tisuća lažnih branitelja mislim da policija istražuje tek koliko desetaka problematičnih! U međuvremenu je broj branitelja porastao! Dakle, sve je bila čista laž i konstrukcija.
Što se htjelo s tom operacijom? Ono što se ipak dobilo: ukinuli su status dragovoljcima Domovinskog rata. Jer Hrvatsku su, budimo realni, stvorili dragovoljci Domovinskog rata, oni su prvi krenuli, oni su zaustavili prvi, ključni udar, oni su išli u Vukovar, oni su jezgra i temelj. I u registru branitelja je sada ukinut taj status. Ne postoji! Zašto su ukinuli dragovoljce moglo se vidjeti prvi dan nakon objave registra. Jutarnji list je naime na prvoj strani objavio kako se iz registra vidi da je bilo više SDP-ovaca branitelja negoli HDZ-ovaca! U tome je kvaka!
Statistika je dakako upitna jer su u dragovoljcima izrazito pretezali HDZ-ovci i HSP-ovci i naravno da se nisu kasnije ponovo upisivali kao branitelji. Dakle, Matić politizira od prvog dana i u ovim stvarima i glavni je operativac kod realne zabrane rada Ureda za istraživanje žrtava komunizma. Dakle, njegova platforma je jasna.
Što se tiče branitelja i ove vlasti ja mislim da je ova Vlada pala onog trenutka kad je prvi policajac udario prvog vukovarskog branitelja kod skidanja ćirilićnih ploča. Znate, ovaj narod je nevjerojatno trpeljiv, ali kad mu taknete u svetinje njemu je sve jasno. I ja mislim da je Hrvatima danas sve jasno. Uvoditi ćirilicu u Vukovar jer to, eto, traži zakon, a u isto vrijeme mijenjati zakon da ne izručite Perkovića i stalno mahati s pravnom državom, čekajte, to je previše i za ovaj često naivni narod…
Sumrak pameti
Poštivajući ustavnu pretpostavku okrivljenikove nedužnosti ne želimo špekulirati o umješanosti gradonačelnika Zagreba Milana Bandića u moguće kriminalne radnje, no zanima nas kako gledate na „tajming” njegova uhićenja? Kakva se poruka šalje o hrvatskom pravosuđu time što se redovito pred izbore otvaraju nove istrage i kazneni postupci? I ne predstavlja li uhićenje u ovome trenutku pokušaj skretanja pozornosti s nekih drugih tema?
Da, ovo nije prvi put da je tajming uhićenja u najmanju ruku problematičan. Iz onoga što do sada znamo o optužbama protiv Bandića razvidno je da je taj proces mogao započeti i prije ne znam, šest mjeseci i za recimo tri mjeseca.. Da se razumijemo, mislim da je trebalo raščistiti sa cijelom tom sagom i ranije i ako je tu bilo kriminala nema nikakvog razloga da se on ne procesuira. Toliko je medijskih napisa, toliko je raznih tračeva, toliko je nelogičnih poteza gradske uprave da ovaj narod mora znati je li njegov gradonačelnik lopov ili nije. Hoću reći, to se jednom moralo rasčistiti.
No, uhititi ga u trenutku kad on dvoji ili čak i povremeno najavljuje da ide u izbore, uhititi ga u trenutku kad se stidljivo, ali ipak govori o tome da aktualni Predsjednik s nestrpljenjem očekuje njegovu potporu, a da Bandić uporno šuti, uostalom uhititi ga jedva koji mjesec prije izbora, to dakako ne može biti slučajno. Slično se događalo kod zadnjih parlamentarnih izbora kada se učinilo sve što se moglo da se pod svaku cijenu prebaci Sanadera u hrvatski zatvor kako bi mu se ovdje moglo suditi. Kada? Na početku predizborne kampanje.
I zato nije slučajno da je Haness Swoboda, tada još evropski izvjestitelj za Hrvatsku rekao da je tako nešto u današnjoj Europi nemoguće: da sudite bivšem premijeru točno uoči predizborne kampanje za parlamentarne izbore! Mi smo dakle ušli u Europsku Uniju, ali Balkan i mentalitet Jugoslavije je još duboko ovdje nazočan, jer ovo nisu drugo negoli balkanski neokomunistički trikovi… Što je najgore bez upravo strastvene potpore medija oni ne bi bili mogući. Zato se i događa da mediji objavljuju sve detalje s prvih saslušanja, a sada se ide i korak dalje: vidjeli smo čak i snimku gdje šef Holdinga daje iskaz policiji. To je sumrak pameti….
Referendumi – izraz očaja
Nezadovoljan političkim sustavom i nositeljima vlasti u državi, narod je posljednjih godinu dana organizirao prikupljanje potpisa za nekoliko referenduma: referendum o obitelji, o ćirilici u Vukovaru, o promjeni izbornog zakonodavstva te najzad za referendum protiv privatizacije autocesta. Kako gledate na te demokratske procese?
Relativno masovna pojava referenduma, kažem masovna jer ih dvadeset godina uopće nije bilo, izraz je u prvom redu očaja i grozničave potrebe da se ukaže na najdramatičnije probleme i grješke koje radi ova vlast. To je pokušaj da se demokratskim putem na krajnji način krikne i kaže ovoj vladi: dosta! Obzirom da su na ispitu pale sve druge demokratske institucije, sada se od naroda traži angažman kojeg u normalnim društvima obavljaju vlade, parlamenti, institucije poput akademije i slično.
Da, i vani imate referenduma, ali rijetko o ovako odlučnim, kapitalnim pitanjima! Kako glas tri stotine ili pet stotina tisuća nota bene sutra birača, ipak ima težinu, onda je referendum ipak krik koji se čuje. Terorom politike koja kadrovira po čudovišnim kriterijima modernog reketa, najveći broj hrvatskih društvenih institucija je „pao”. Kad ste čuli Akademiju da je jednog slova progovorila o problemima koji guše ovu zemlju? Kad ste zadnji puta čuli Maticu da je progovorila jezikom koji ova situacija traži?
Uostalom što ćemo više govoriti kad prošla Vlada nije uspjela niti počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta dati Angeli Merkel! Znate, nekad mi se čini da danas svim onim institucijama koje su potpisale 1967. Deklaraciju o položaju i nazivu hrvatskog jezika stavite na stol, da bi skupili manje potpisa negoli 1967.! Eto, do tuda smo pali!
U slučaju ostanka SDP-a i Josipovića na vlasti Hrvatska će ostati zemljopisni pojam
Krajem ove godine ili početkom idućeg očekuju nas izbori za predsjednika države. Kako gledate na izglede Josipovićevih protukandidata?
Glede predsjedničkih pa onda i parlamentarnih izbora ja čvrsto stojim na onome što sam napisao u ovoj knjizi, a to je zaključak da ako ovom predsjedniku i ovoj Vladi narod pruži priliku još jedan mandat, da će Hrvatska za pet godina biti isključivo zemljopisni pojam.
Jasno se vidi u kojem smjeru oni vode vanjsku politiku, primarno prema regiji, gospodarski se povezujemo sa svima samo ne s Njemačkom, već je potpisan preliminarni dokument o budućem regionalnom sveučilištu, imate niz sastanaka na kojima je kao predsjednik odbora za vanjsku politiku sjedio Milorad Pupovac gdje se intenzivno radi na „međuparlamentarnom povezivanju zemalja u regiji” što ja čitam kao raspravu o konfederaciji, a tu je već Srbija javno ponudila da imamo zajednička veleposlanstva, dakle imate jasan politički program i plan koji će se ako bude imao prilike ostvarivati u sljedeće četiri odnosno pet godina.
Kad se ostvari i kad podvučemo crtu, Hrvatska će uistinu biti tek zemljopisni pojam. Dakle, na izbore i njihove rezultate gledam primarno u tom kontekstu. Taj kontekst onda postavlja samo jedno pitanje: tko je taj koji realno može pobijediti Josipovića i tko je taj koji sutra realno može pobijediti SDP? I tako dolazimo do Kolinde Grabar Kitarović i do HDZ-a. Sve drugo u ovom trenutku može biti tek popis lijepih želja, ali bez realnog utemeljenja. Meni se kao i mnogima čini da u nastupima gospođe Kitarović nedostaje one vatre i one energije koju frustrirana nacija traži i očekuje, ali nečiji mentalitet i nečija priroda karaktera ne znače realni manjak odlučnosti.
Znate, ne možemo svi biti kolerici i ne trebamo svi biti kolerici. I to da je netko određen dalmatinskim temperamentom i permanentno je zajapuren ne jamči da taj zna što nam je raditi. Uz sve mane i problematične medijske nastupe Kolinda je od pretendenata definitivno favorit.
Njezine u prvom redu iznimno važne vanjskopolitičke veze, njezino izuzetno iskustvo i dubinsko razumijevanje situacije, čak i uz prenježne medijske nastupe i razočaravajući istup u Nedjeljom u dva, s prevelikim brojem kako je rekla „teških pitanja”, još uvijek mi pretežu nad Kujudžićevom retorikom. Ponavljam, u ovom trenutku Hrvatske najrelevantnije je pitanje tko može uistinu pobijediti Josipovića. Realni odgovor na to pitanje kod mene bitno određuje konačni odgovor na ovo pitanje.
Partija se vraća u svakom smislu svojim korijenima
Na predstavljanju knjige ustvrdili ste da „Tuđmanova Hrvatske više ne postoji”. Vide li se, međutim, na političkom obzorju političke snage koje će vratiti Tuđmanovu Hrvatsku, ako pod tom sintagmom podrazumijevamo suverenu državu ponosnih ljudi koji žive od svog rada i odlučuju o svome narodnom životu?
Mislim da moja tvrdnja nije pretjerana i da doista Tuđmanova Hrvatska više ne postoji. Ni u jednom segmentu društva. Djeca komunizma su prevarila svu ostalu djecu, preuzela su svu vlast i zarušila se glavna nosiva greda Tuđmanove Hrvatske, a to je bila pomirba. Hrvatska je danas podijeljena kao nikada u modernoj povijesti, ova vlast je sve napravila da se lijeva i desna Hrvatska realno ne podnose. Tuđmanovu pomirbu uništio je najprije Stipe Mesić onim nevjerojatnim izbacivanjem desetak najvažnijih generala Hrvatske vojske iz same vojske, nakon toga su bivši oficiri JNA potpuno preuzeli kontrolu nad vojskom i to traje do danas.
Potom je Račan uništio HIS u onoj besramnoj akciji uništenja obavještajnog sustava koji je tek uhvatio nešto korijena i počeo se odmicati od starih udbaških kadrova. Račan je proces vratio na početak, a povratak starih udbaša u obavještajnu strukturu je nakon toga bio opća pojava. Rušenjem Vjesnika, onakvom suspektnom prodajom Večernjeg lista i izbacivanjem nekoliko desetina novinara hrvatske provenijencije s HTV-a Račan je najveći dio medija stavio pod izravnu kontrolu, danas je ta situacija još gora.
Biranim pravosudnim akcijama uglavnom su tajkuni desne provenijencije završavali u zatvoru, a sada sa predstečajnim nagodbama još je jednom i u ideološkom kontekstu temeljito pročišćena gospodarska scena. Kad je ova vlast još i ukinula pokroviteljstvo Sabora nad komemoracijom na Bleiburgu, to je bio znak da su i tamo izvjesili svoju zastavu i da je uništen i zadnji simbol Tuđmanove pomirbe.
Ljevica jednostavno ima posve novi plan i program. Nakon pokušaja potpunog uništenja HDZ-a, a sjetite se da je još Račan najavljivao da je HDZ pod istragom dakle, to je bio stari plan, nakon dakle toga, SDP je krenuo upovratak glasova Istre pod egidom vratite dite materi, pa smo vidjeli kako je uz pomoć Kajina pokušan stranački prevrat u Istri. Osim povratka glasova Istre koji su nekad pripadali komunističkoj glasačkoj mašineriji, SDP je strateški odlučio preuzeti i glasove hrvatskih Srba i stoga i ovaj enormni kadrovski prevrat na tu temu.
Partija se dakle vraća u svakom smislu svojim korijenima, i u tom kontekstu žele dobiti natrag istarske glasove kao i glasove hrvatskih Srba. S HDZ-om misle ratovati do zadnje kapi krvi jer su im HDZ-ovci veći neprijateji od Beograda. Takva destrukcija Hrvatska vodi u verbalni građanski rat koji već traje. Vidjet ćemo hoće li HDZ imati snage i znanja preporoditi Hrvatsku.U ovom trenutku znamo premalo o njihovim kadrovskim rješenjima da bismo mogli dati konačan odgovor.
U svakom slučaju ovo će biti veliki ispit za HDZ i ako i sada iznevjere narod kao što su to napravili sa Sanaderom, Hrvatska bi mogla trajnije okrenuti glavu od HDZ-a. Tomislav Kramarko je preuzeo stranku u krajnje teškoj situaciji i uspio je dobiti čak tri kruga izbora do sada, što je činjenica koja se mora respektirati. Vi danas po prvi put u predsjedništvu HDZ-a nemate niti jednoj bivšeg člana partije i taj detalj pokazuje da Karamarko misli ozbiljno.
Pobjedi li Kolinda Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima biti će otvoren put velikoj pobjedi HDZ-a na parlamentarnim izborima. U tom slučaju uvjeren sam da će Karamarko provesti sve potrebne reforme uključujući i lustraciju. Pobjedi li pak Josipović, a HDZ dobije parlamentarne izbore, to će biti kohabitacija u kojoj nije realno očekivati sve one političke reforme koje su nužne ovoj zemlji.
