‘Investiranje’ krvavog novca: Vanja Špiljak ponovno među Hrvatima
Novinari Pavićevog Jutarnjeg s oduševljenjem su objavili “vijest”, zapravo staru par godina, da Vanja Špiljak, sin komunističkog siledžije Mike Špiljka, u presudi njemačkog suda označen kao kriminalac zbog kojeg je ubijen Đureković – namjerava uložiti milijune u marinu u Hrvatskoj.
Ta “vijest”, koja to zapravo nije jer se o tom njegovom “poslovnom ulaganju” već davno pisalo, ima samo jednu svrhu – opravdati sjekiru u Đurekovićevoj glavi. Hrvatskoj javnosti se tu prodaje priča “nije važno odakle njemu pare, evo on investira i od toga će svi imati koristi”. Na tom novcu je međutim Đurekovićeva, i ne samo njegova, krv.
Navodi iz presude
Radi se o prilično ogavnom spinu, jer u pravomoćnoj njemačkoj sudskoj presudi iz 2008. godine piše – citiram: “Od sredine 1983. godine do 1987. godine, Špiljak je bio potpredsjednik INE te istodobno i član uprave jednog jugoslavensko-švicarskog poduzeća u obliku zajedničkog ulaganja. 1987. godine napušta rukovodnu dužnost u INI u Jugoslaviji, ali i dalje nastavlja s radom u poduzeću u obliku zajedničkog ulaganja sve do 1991. godine. Od tada radi kao samostalni poslovni čovjek u Švicarskoj (trgovina naftnim derivatima). Vanja Špiljak i danas trguje proizvodima sirove nafte u Švicarskoj kao samostalni poduzetnik.
Kako je Jugoslavija u vrijeme nestašice nafte (od 1980. do 1982. godine) bila u znatnijoj mjeri upućena na uvoz, Špiljak je iskoristio svoj položaj u INI za svoje osobno bogaćenje i za bogaćenje drugih. Špiljak je na zahtjev Đurekovićevog odjela kupovao sirovu naftu za INU na slobodnom tržištu. Pri tome je u dogovoru s prodavateljima određeni iznos dodan i prikazan kao kupoprodajna cijena te su prodavatelji isplaćivali taj iznos kao “proviziju” na račune u inozemstvu, jedan dio Špiljku, a drugi dio ostalim sudionicima, između ostalog i Vojku Santriću preko kojega su se poslovi odvijali. U rezultatima protuzakonitih poslova sudjelovao je i Stjepan Đureković u manjem opsegu, čiji se ukupan iznos nije mogao utvrditi tijekom glavne rasprave. Na taj način je izvršena pronevjera narodne imovine u obliku deviza koje su republike u sastavu Jugoslavije stavile na raspolaganje za vanjsku trgovinu. Već početkom 1982. godine, savezna financijska inspekcija iz Beograda provela je preliminarne istrage radi otkrivanja protuzakonitih poslova u INI. Za te preliminarne istrage Mika Špiljak je saznao kao član Centralnog komiteta komunističke partije Jugoslavije preko svojih tamošnjih veza. Mika Špiljak želio je svim sredstvima spriječiti istragu protiv njegovog sina jer se pribojavao da bi njegovom političkom položaju mogla biti nanesena šteta zbog optužbi na račun njegovog sina. Mika Špiljak je naročito brinuo zbog iskaza Đurekovića koji bi, kao beznačajni sudionik kriminalnih radnji, pod pritiskom istražitelja mogao teško teretiti njegovog sina, jer bi njegov iskaz, kao iskaz člana najvišeg rukovodstva INE, imao posebnu težinu. Obustaviti preliminarne istrage po kratkom postupku za Špiljka nije dolazilo u obzir jer je već previše ljudi znalo za to, a njegovi unutarnjopolitički protivnici iskoristili bi njegovo miješanje protiv njega. Zbog toga je Mika Špiljak potaknuo ubojstvo Đurekovića.
Početkom 1982. godine, u vrijeme koje se više ne može sa sigurnošću utvrditi, Mika Špiljak obratio se u povjerenju Juri Biliću, članu Izvršnog komiteta Centralnog komiteta komunističke partije Hrvatske, optužio Đurekovića da je glavna odgovorna osoba za pronevjere i s tim obrazloženjem zahtijevao njegovu likvidaciju. Bilić mu je rekao da se na jugoslavenskom tlu ne može ubiti nikakvog počinitelja kaznenog djela iz područja gospodarstva «samo» zbog toga što je pronevjerio jugoslavenski novac. Ako je Đureković prekršio zakone Jugoslavije, mora mu se suditi – kao i svakom drugom počinitelju kaznenog djela. No, kada bi Đureković boravio u inozemstvu i tamo agitirao protiv Jugoslavije, dužnosnika jugoslavenske države ili Saveza komunista Jugoslavije, time bi, tako reći, bio “državni neprijatelj” te bi tada stvar izgledala drugačije.
Mika Špiljak potužio se nakon tog negativnog odgovora još jednom članu Izvršnog komiteta Centralnog komiteta komunističke partije Hrvatske čije ime nije poznato. Taj član je prije svibnja 1982. godine, u vremenu koje se ne može točnije utvrditi, udovoljio molbi Mike Špiljka da se Đureković likvidira i tadašnjem političkom rukovoditelju SDS-a, Zdravku Mustaču, povjerio je zadaću da pripremi Đurekovićevo ubojstvo. On se obratio Josipu Perkoviću…”
Priručnik za razumijevanje tranzicije
To su jednostavno nedvojbeno ustanovljene činjenice iz pravomoćne njemačke presude, donesene temeljem pregleda velikog broja dokumenata, brojnih vještačenja eksperata o sustavu u bivšoj SFRJ, i još brojnijih svjedoka. Slovenski istraživač Edo Ravnikar je u svojoj knjizi “Udbomafija: priručnik za razumevanje tranzicije” ustvrdio da se iznos novca kojeg je “udbomafija” iznijela iz zemlje i pokrala iz bivše SFRJ kreće između 20 i 60 milijardi dolara. Danas su oni – Štrok, Špiljak, i ostali – “perjanice društva”, dobrotvori koji dolaze izvana i investiraju ovdje. Ukradeni novac, novac na kom je krv udbinih žrtava. Đureković je ubijen samo i jedino da bi se prikrila ta pljačka. Da stvar bude ciničnija, Vanja Špiljak ne samo da je ukradenim novcem sebi priskrbio naftnu kompaniju “Mitan Handels”, nego je uglavnom preuzeo – “privatizirao” – mješovite tvrtke INA-e u inozemstvu kako bi stvorio svoj mali naftni imperij, i kupio sebi i tadašnjoj supruzi, Mili Štuli, kasnije perjanici “antifašističke” propagandne mašinerije Slobodana Miloševića, vilu na obali ženevskog jezera.
A za prikrivanje toga zadužen je medijski imperij Ninoslava Pavića, koji je, gle čuda, upravo u danima neposredno nakon Đurekovićevog ubojstva po direktivi CK KPH, koji je ubojstvo i odobrio i naredio, “prekomandiran” da preuzme tada najveće i najutjecajnije novine u Hrvatskoj, “Danas”. Naravno da tamo nikad nećete pročitati odgovor na vrlo jednostavna pitanja, ako je Đureković, kojeg oni sustavno optužuju, dakle reviktimiziraju žrtvu, okrao INU, gdje je taj novac nestao obzirom da iza Đurekovića nije ostalo gotovo ništa, kad je godinu dana nakon bijega iz Jugoslavije pronađen sa sjekirom u glavi? I odakle Vanji Špiljku, koji je nakon ubojstva Đurekovića napredovao do člana uprave INA-e, istraga protiv njega koju je vodio Gaži obustavljena, a Gaži smijenjen, novac za kupovinu naftne kompanije i vile?
To u detuđmaniziranoj i antifašističkoj Hrvatskoj i nije naročito važno. Za Jutarnji, on je tek “Uspješni naftni biznismen”, koji “u ta dva projekta namjerava uložiti više od sedam milijuna eura, bez kredita.”
“Ali to nije sve:”, nastavlja Jutarnji list u maniri reklame na TV shopu (“ali to nije sve, uz jedan naručeni usisavač dobijete i komplet noževa i mesarsku sjekiricu”). “Naručio je studiju isplativosti pogona za izgradnju gumenih čamaca.” Kako drag čovjek! Evo, donosi poslove i novac!
Časni sude, nije kriv. Kune se.
U ovoj prilično neprobavljivoj beatifikaciji čovjeka kojeg je njemački sud označio kriminalcem i banditom – a kojem Hrvatska, jasno, unatoč tome što su joj Nijemci poslali sva svoja saznanja, ne kani suditi – “Jutarnji” se još se jednom osvrće na ubojstvo, što je u stvari i jedini motiv objave te panegirike.
“Špiljak je još 2008. godine u Jutarnjem listu demantirao povezanost njegova oca Mike s likvidacijom Stjepana Đurekovića. “Moj otac nije imao nikakav motiv da to učini. Nije me imao razloga štititi, jer nisam sudjelovao ni u kakvom kriminalu u Ini. Kriminala u Ini, koliko ja znam, nije ni bilo. Molio bih da oni svjedoci koji su to naveli iznesu dokaze” izjavio je tada Vanja Špiljak”, piše Jutarnji. Dakle, Vanja se kune da nije krao, a krunski dokaz je što je Jutarnji pisao da nije krao. Što se svjedoka tiče, ključni svjedok ne može govoriti jer je dobio šest metaka u leđa i sjekirom po glavi, no napomenimo samo što je Pavle Gaži, tadašnji ministar policije, iznio u jednom intervjuu, čisto da podsjetimo Vanju i uredništvo Jutarnjeg da živih svjedoka ipak ima: “Negdje u ljeto 1982. kad sam preuzeo dužnost šefa republičke policije, sekretar gradskog SUP-a Joža Šlibar donio mi je podeblji dosje o malvezacijama s naftom u INA-i. Nešto sam o tome ranije znao od svojih izvora iz savezne finacijske inspekcije. U Šlibarovom dosjeu našlo se i ime Vanje Špiljka… po Sredozemnom moru je plovilo pet, šest tankera pod liberijskim zastavama. I onda se čekalo da u zemlji nestane nafte, i najednom se nađu spasonosna rješenja preko Milana… Onda se pojave Santrić i Vanja Špiljak koji spase saveznu vladu bruke koja bi se dogodila nestašicom nafte. Brzo se u našim lukama stvore oni tankeri s liberijskim zastavama. I stvar je riješena. Poanta je u tome da su isplate bile preko tih tajnih računa i to po abnormalnim cijenama.”
A da ne bude zabune, Jutarnji dalje piše: “Događaji iz prošlosti, kao ni politika, u ovom projektu u Novom Vinodolskom ne zanimaju gradonačelnika Olega Butkovića, koji je i član Predsjedništva HDZ-a. Špiljak se pokazao kao ozbiljan investitor, a investicije su jedino što me zanima, nema tu prostora za politiku -govori gradonačelnik Butković”. Naravno, nije slučajno da se Jutarnji poziva na lokalnog HDZ-ovca, jer jelte nećemo se sad dijeliti, a i lijepo je kad netko s “druge strane” potvrdi ono što se nudi kao “istina”.
Da rezmiramo: nakon što je okrao INU za najmanje nekoliko desetaka milijuna dolara, uz zaštitu tate iz CK, mali Vanja je kupio Mitan handels, naftnu kompaniju koju je po svemu sudeći prodao samom sebi kao član uprave INA-e i ukradenim parama kupio vilu na Ženevskom jezeru, a tatica se nezgodnih svjedoka (Đurekovića) riješio sjekirom u glavu. I tako, danas list koji zastupa “ljubav, a ne mržnju” istog prezentira kao poželjnog poduzetnika i stranog ulagača koji će, iz ljubavi za zavičaj, pokrenuti privredni razvoj kraja. A vi budite pametni, poručuje nam sublimna poruka, uzmite pare, svima će biti bolje, i ne pitajte previše odakle su. Evo čovjek ulaže, što još hoćete? Istinu? E, onda nema para.
Stvarno, što mi želimo? Možda jedino da visokotiražni mediji ne objavljuju udbaške pamflete u svrhu zaštite ubojica i kriminalaca. U svakoj normalnoj državi, Vanja Špiljak bi bio uhićen one sekunde kad bi prešao granicu, a novinari koji multimilijunsku pljačku pokušavaju zataškati a optužene amnestirati spinovima bi se našli suočeni s vrlo neugodnim pitanjima kontraobavještajne službe. Na žalost, ne i u Hrvatskoj. Druge zemlje Vanju procesuirati ne mogu, jer se pljačka dogodina na tlu današnje Hrvatske. Osim u slučaju kad bi Hrvatska raspisala tjeralicu. A Hrvatska ne želi.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
