IVAN MIKLENIĆ: Nužnost unutarnjega oslobođenja
Križevci su u subotu 25. listopada bili domaćin prvoga u nizu znanstvenoga skupa na temu »Hrvatska književnost kršćanskoga nadahnuća – prošlost i sadašnjost« koji je na svjetlo dana iznio sažetu sliku stanja hrvatskoga naroda i hrvatske kulture ne samo u prošlosti, nego i u sadašnjosti.
Skup, koji su zajedno organizirali Udruga za promicanje znamenitih Križevčana »Dr. Stjepan Kranjčić«, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu i Glas Koncila, iznesenim dosada nepoznatim uvidima nadmašio je sva očekivanja i aktualizirao nužnost oslobađanja iznutra i hrvatske kulture i hrvatske politike i hrvatskih građana.
Križevački znanstveni skup, na kojem je znanstvenim i stručnim radovima nastupilo 24 znanstvenika i stručnjaka, snažno je još jednom podsjetio na važni, prešućivani i namjerno zanemarivani diskontinuitet u značajnom segmentu hrvatske kulture. Naime, revolucionarna komunistička vlast od godine 1945. pokopala je, doslovno i preneseno, brojne hrvatske intelektualce katolike i njihova djela da bi oslobodila kulturni i javni prostor za svoje protagoniste i svoju ideologiju, a mlade naraštaje odgajala i obrazovala u uvjerenju da u hrvatskoj kulturi osim podobnih i toleriranih autora i njihovih djela drugih i nije bilo. Nažalost hrvatske institucije, u vrijeme kad je, nakon pada komunizma i demokratskih promjena u Hrvatskoj, vladalo oslobađajuće ozračje, uglavnom taj problem nisu ni prepoznale ni na njega adekvatno pokušale odgovoriti, a nakon 2000. godine više gotovo nisu ni bile u mogućnosti išta poduzeti jer su izravno ili neizravno kontrolu nad njima nerijetko preuzeli kadrovi kontinuiteta poratnoga razdoblja.
Na taj važni problem Glas Koncila sustavno upozorava od 2006. godine kada je u suradnji sa skupinom katoličkih intelektualaca pokrenuo važan izdavački projekt »Hrvatska katolička baština 20. stoljeća«, koji je zamišljen kao niz knjiga koje su, svaka za sebe, svojevrsni uvod u lik i djelo važnih a zanemarenih i namjerno marginaliziranih katoličkih oblikovatelja kulture. U toj biblioteci, koju kulturna, osobito medijska javnost uglavnom sustavno ignorira, do sada je predstavljeno 25 važnih autora, u pripremi je desetak novih, a plan je da ta biblioteka upozori i iz zaborava i marginalizacije izvuče stotinjak važnih hrvatskih katolika koji su svojim djelima obogatili hrvatsku kulturu na različitim područjima. Katolički tjednik Glas Koncila u službi ispravljanja nasilno nametnutoga diskontinuiteta u rubrici »Katolički oblikovatelji kulture« iz broja u broj sažeto podsjeća na kulturni doprinos katoličkih intelektualaca koji su zaboravljeni i potisnuti jer nisu pripadali vladajućem ideološko-političkom jatu.
Niz znanstvenih skupova o hrvatskoj književnosti kršćanskoga nadahnuća, koji je otvoren u Križevcima, novi je važni korak u naporu osvjetljavanja kršćanskoga, katoličkoga doprinosa ukupnoj hrvatskoj književnosti, kao i korak u osvjetljavanju načinâ pokapanja i marginalizacije toga doprinosa. Već prvi znanstveni skup na tu temu, premda je bio veoma heterogen i na svoj način tematski atomiziran, upozorio je na glavne poteškoće koje je katoličkim intelektualcima svojim nasiljem nametnuo komunistički poredak. Na skupu je vrlo razvidno posvjedočeno da je dio hrvatskih književnika nakon nastupa revolucionarne komunističke vlasti bio prisiljen nestati s javne scene bilo odlaskom u inozemstvo bilo povlačenjem u šutnju anonimnosti, odnosno tiho umiranje u siromaštvu. Neki od onih koji su izabrali emigraciju ostvarili su zapanjujuće doprinose u europskim razmjerima poput Luke Brajnovića u Španjolskoj, a neki su tragično skončali poput iznimnoga pjesnika Viktora Vide u Argentini. Neki od onih koji su bili prisiljeni na povlačenje u anonimnost nastavili su stvarati, ali nisu mogli objavljivati, a neki su bili prisiljeni uzdržavati se fizičkim, manualnim radom premda su bili visoki intelektualci. Moguće je samo nagađati koliko bi jedni i drugi dali veći kulturni doprinos da nisu bili nasilno ograničeni.
Na križevačkom skupu otvoreno je progovoreno i o zabranjivanju ranije objavljenih knjiga kršćanske tematike, i to izravnom policijskom represijom, ali i nametnutom autocenzurom zbog koje su i sami neki knjižničari u crni fond skrivali takve knjige i tako onemogućavali da bi ih itko mogao čitati. Taj primjer autocenzure zorno pokazuje kako su brojni prosječni hrvatski građani u komunizmu bili smišljeno zastrašeni i postali iznutra zarobljeni do te mjere da se mnogi te zarobljenosti nisu oslobodili ni danas, gotovo 25 godina od formalnoga pada komunizma. Naime, i danas su knjige kršćanske tematike u mnogim knjižnicama često marginalizirane: dok se pojedini, podobni, naslovi kupuju za knjižnice i po 15 primjeraka, knjige kršćanske tematike nabavljaju se jedva jedna ili nijedna. Ne bi li npr. knjige iz niza »Hrvatska katolička baština 20. stoljeća« trebale biti u svakoj javnoj knjižnici u Hrvatskoj? Nije li i danas, posebice za sadašnje vlasti, na djelu vrlo slična autocenzura?
Mnogo je vremena prošlo nakon formalnoga pada komunizma, a tek se sada otvaraju ta važna pitanja – i to u punoj svijesti da ne treba gajiti iluzije da će samo otvaranje pitanja išta promijeniti. Budući da danas u Hrvatskoj ipak nije moguća represija takvoga intenziteta kao u komunizmu, nužno je da se građani, pa i građani vjernici, sami odluče osloboditi svih oblika unutarnjih zarobljavanja. Poznato je da još nitko nikada nikomu nije darovao slobodu, već ju je uvijek potrebno izboriti uz veću ili manju cijenu, ali uvijek u svijesti da je isključivo ropstvo alternativa slobodi. Unutarnje oslobođenje pojedinaca preduvjet je oslobođenja kulture, gospodarstva, politike i cjelokupnoga života u Hrvatskoj.
Autor: Ivan Miklenić/glas-koncila.hr
