M. Jović: Američka dominacija u svijetu sve upitnija
Poželjan partner Zapada nije Ivo Josipović koji koketira s Rusijom i Srbijom, već Kolinda Grabar Kitarović
Nakon nedavnoga govora Vladimira Putina na Valdai konferenciji u Sočiju, sa sigurnošću se može zaključiti kako je nova podjela svijeta na dvije suprotstavljene strane potpuno izvjesna. Putin je obznanio SAD-u i drugim zapadnim državama da Rusija više ne će sudjelovati u igrama ispod stola i potkopavati suverenitet drugih država, kako se u praksi vodi globalistička politika u današnjem svijetu, te najavio novi otvoreni pristup Rusije u izgradnji stabilnijega svijeta.
Pri tome traži ravnopravan položaj svoje zemlje, a protivno diplomatskim običajima, otvoreno je iznio svoje mišljenje o glavnim svjetskim problemima te je imenovao one snage koje su ih prouzrokovale. Tako je SAD prozvao za glavnoga uzročnika raspada globalne sigurnosti i razvoj terorizma zbog nasilnoga uvođenja novoga svjetskog poretka i u tom cilju namjernoga stvaranja ‘imperija kaosa’.
Rusija pokazuje zube
Rusija, po Putinu, želi sudjelovati u izgradnji novoga svijeta, ali temeljem demokratskih načela i poštivanja suvereniteta naroda, suprotno vladavini tajnih elita kakvu danas politiku provodi SAD. Zauzima se za vraćanje suvereniteta nacionalnim državama koje su danas stvarno podčinjene jednom središtu moći, a tek kada odbiju suradnju, bivaju financijski i vojno kažnjene. Naravno, poput mačke stjerane u kut, Putin u ime Rusije pokazuje zube jer je Rusija očito znatno oslabljena sankcijama i drugim mjerama zapada zbog vojnoga sukoba u Ukrajini te sada traži nove saveznike u sukobu iz kojega se očito ne namjerava povući. Pri tome dobro dođu populističke bajke o suverenosti nacija i pravednoj majci Rusiji koja će nas izbaviti iz ralja SAD-a. Bitne razlike među svjetskim silama, u stvari, nema, već se male države poput Hrvatske uglavnom moraju odlučiti za jednu stranu uz zadržavanje barem simboličkoga suvereniteta.
Zapadni mediji konstantno rusku politiku personaliziraju kroz lik Vladimira Putina prikazujući ga kao neko nadnaravno nerazumno biće, međutim teško je vjerovati da iza Putinove politike ne stoji nacionalna infrastruktura, strategija i mreža odanih političara i ekonomskih subjekata. Pogrešno je nadati se da će odlaskom Putina Rusija oslabjeti. Rusija pronalazi glavnoga partnera u Kini i upravo su u tijeku nadmetanja oko utjecaja u azijsko-pacifičkoj regiji.
SAD je osmislio projekt Transpacifičkoga partnerstva (TPP), sporazuma o slobodnoj trgovini u koji nije uključio Kinu već drugih jedanaest zemalja, ali koji će teško provesti i zbog protivljenja svojih saveznika, poglavito Japana, koji nije sklon pretjeranome otvaranju svoga tržišta. Na summitu dvadeset jedne zemlje Azijsko-pacifičke ekonomske suradnje (APEC) koji se održavao ovaj mjesec u Pekingu, SAD je nastojao nametnuti trgovinski sporazum koji isključuje domaćina i najjaču ekonomsku snagu u Aziji.
SAD doživio je poraz jer je na summitu dogovoren plan uspostave zone slobodne trgovine za sve zemlje regije. Još važnije od toga potpisivanje je novoga sporazuma o energetskoj suradnji Rusije i Kine i najava osnivanja Azijske investicijske infrastrukturne banke sa sjedištem u Pekingu, s kapitalom od pedeset milijarda dolara.
Novi put svile
Kina je najavila uspostavu novoga puta svile koji uključuje izgradnju željeznica, luka, cesta, naftovoda i telekomunikacijskih kablova čime bi se povezale zemlje čitave Azije sve do europskih trgovinskih središta. Glavna potpora razvoju situacije u ovom smjeru najvećim je dijelom upravo utjecaj Vladimira Putina, tako da njegov govor na Valdai konferenciji nije ostao samo na praznim riječima. Kada već zapad ne želi rusku naftu, ona će ju prodati gdje je potražnja još veća, u Aziji.
Rusija napušta vezivanje rublje za dolar, a njezine banke napuštaju londonsku burzu i prebacuju se na šangajsku. Da sve ne bi ostalo na ekonomskoj suradnji, Rusija i Kina surađuju i vojnom razmjenom tehnologije i informacija tako da se može zaključiti kako je Kina definitivno odabrala Rusiju za strateškoga saveznika i odrekla se SAD-a, čija je apsolutna dominacija svijetom postala upitna. Naročito je za SAD opasno ako se europske države počnu okretati prema Aziji, pri čemu je najvažnija uloga Njemačke.
Upravo Njemačka ima najveće ekonomske interese surađivati s Rusijom i Kinom te je pravo pitanje koliko je dugo spremna raditi suprotno svojim gospodarskim interesima u cilju održavanja globalne dominacije SAD-a, odnosno čime će SAD Njemačku zadržati kao vjernoga saveznika. Apsolutne pobjede ovih dviju strana ne može biti, a svijet se ponovno dijeli na istok i zapad.
Važnost predsjednika
Predsjednik države ne provodi izravno ekonomsku politiku tako da niti jedan kandidat za predsjednika nema detaljno razrađen ekonomski program, ali suprotno općem mišljenju da za značajniji učinak nema ovlasti, utjecaj funkcije Predsjednika od vitalnoga je značenja. Predsjednik države može značajno utjecati na geopolitičku poziciju zemlje i strateške odrednice ekonomskoga usmjerenja. Upravo danas, kada smo na rubu novoga hladnog rata, iznimna je prilika sa svojim zapadnim saveznicima postići povoljne sporazume, a osoba za to je u ovom trenu definitivno kandidatkinja Kitarović.
Predsjednički izbori u Hrvatskoj povezani s globalnim igrama moći, koliko god mi izgledali malima i nebitnima. Strateški položaj Hrvatske kada Srbija naginje Rusiji, za SAD postaje od prvorazrednog značaja i nije mu svejedno tko će sjediti na Pantovčaku. Trenutačni predsjednik Ivo Josipović sasvim sigurno nije poželjan partner Zapada jer koketira s Rusijom i Srbijom, već je njegova vjerojatna želja, a možda i predstavnik, Kolinda Grabar Kitarović. Za razliku od aktualnoga predsjednika koji se niti u najmanjoj mjeri nije bavio svojom zemljom već ‘regionom’, Kolinda Grabar Kitarović ima određene ekonomske ideje koje idu u smjeru jasnoga pozicioniranja prema Zapadu.
Marijan Jović
Hrvatski tjednik
