TIHOMIR DUJMOVIĆ: Zašto sad šute apologeti Haškog suda?
I Šešelj vam sad najavljuje, a Beograd tome plješće, da nikada neće odustati od velike Srbije. A Hrvatska šuti kao da to ne znači da će nam opet pokušati oduzeti komad zemlje.
Puštanje Vojislava Šešelja na slobodu strasna je šamarčina legiji hrvatskih novinara, provincijalnih komentatora i političara poput Vesne Pusić i njenog brata, pogotovo lijevoj hrvatskoj inteligenciji koja se klela u Haaški sud. Što ćemo sad kad se opet pokazalo da je najvažnije bilo štititi vlastite nacionalne interese, a ne prepuštati se maštanjima o velikoj pravdi i slavnim međunarodnih sudovima koji tobože jamče zemaljsku pravednost? A otvoriti Oluju za istraživanja haškog suda nije nikako bio potez kojim su se štitili hrvatski nacionalni interesi! Što ćemo sad kad se opet pokazalo da zahvaljujući moćnom britanskom lobiju Srbija ponovo neće biti prozvana, osuđena i osramoćena zbog svog fašizma devedesetih?
Postoji li budala na kugli zemaljskoj koja vjeruje da je puka slučajnost da su Milan Babić i Milošević naprasno umrli prije negoli su osuđeni? I da je humanizam jedini razlog zbog kojeg je danas Šešelj na slobodi? Slavni, veliki, moćni Zapad koji nama drži predavanja o našem katastrofalnom pravosuđu i predugim parnicama, ravno 12 godina nije bio kadar presuditi notornom, upravo školskom primjeru ratnog zločinaca kakav je Vojislav Šešelj! I to bi nama trebao biti uzor i to je slavno veliko međunarodno pravno sudište, kojem smo se mi morali klanjati dvadeset godina? I te presude imaju bilo kakvu težinu? Sve što smo znali na početku i sve čega smo se bojali na početku, sve se obistinilo. Srbi su nas napali, Srbi su dakako jedini agresor u ovom ratu, srpsku agresiju svijet je u ključnim početnim danima podržavao, a onda je lukavim manevrom u prvom redu britanske politike krenulo formiranje Haškog suda sa ciljem da se relativizira ratna krivnja. Ali, ne samo da se ovim relativizirala, ratna krivnja je posve sakrivena: tko je naredio Carli del Ponte da nikad ne procesuira vojni vrh JNA što bi po logici stvari napravio i student druge godine pravnog fakulteta na njenom mjestu? Tko je manijakalno inzistirao na hrvatskoj krivnji, na otvaranju Oluje i procesuiranju kompletnog hrvatskog vojnog vrha? Jer, jedva da ima generala hrvatske vojske koji nije bio obuhvaćen haškom istragom dok je u isto vrijeme sam vrh JNA je ostao uglavnom netaknut. I Vasiljević i Kadijević i Ađić! I to je svjetske pravda?
Vidimo li sada kakvi smo bili idioti? Vidimo li sada razmjere izdaje koju je počinila ovdašnja haška peta kolona? Što čekamo sa društvenom osudom te izdaje? Da je ponove u nekom drugom filmu? Jer, sad se okrenimo na stolici u lijevo i sjetimo se galerije lijevih predatora koji su nas godinama bičevali pravdom Haškog suda! Hoćemo li kao nacija nešto naučiti od ovog ponižavanja koje trpimo ne samo puštanjem Vojislava Šešelja na slobodu nego i njegovim verbalnim eskapadama? Možemo li bar sada shvatiti što je uistinu Haški sud, što je uistinu međunarodna zajednica i što je uistinu svjetska pravda? Možemo li shvatiti da postoji nevidljiva, ali moćna ruka koja uporno pomaže Srbiji i strateškim srpskim interesima. I prema tome se postaviti! To imati na umu kad obilazimo evropske dvorove! Blaškića su ekspresno osudili na 45 godina robije, Šešelju u dvanaest godina nisu bili kadra izreći presudu! Što je politika ako ovo nije gola, sirova, jednoznačna politika koja se pravdom služi i prema njoj ponaša kao sa prostitutkom? Možemo li shvatiti da je Srbija pretežno četnička i da se prema tome moramo postaviti onim oprezom, upravo instinktom koji mora imati svaka žrtva prema svom krvniku. Ako ne želi da se krvavi pir ponovi! Jer nas, Hrvatsku, a ne Dansku i Litvu, svakih 50 godina poharaju četničke horde! I Šešelj vam sad najavljuje, a Beograd tome plješće, da nikada neće odustati od velike Srbije. A Hrvatska šuti kao da to ne znači da će nam opet pokušati oduzeti komad zemlje. Nije li nam Matija Bečković odavno poručio: “Još ćemo se ćerati!”. Naime, ne radi se o tome da je Šešelj četnik, radi se o tome da iz iste stranke stižu današnji i premijer i predsjednik države. I kad se god s njima sjedne za stol treba se sjetiti njihovih stvarnih želja, a ne maštati o proeuropskoj Srbiji! Europska Srbija, to vam je šaka tamošnjih liberala okupljenih oko Čede Jovanovića i dvije nevladine udruge. Svi skupa stanu u jedan autobus! To se vidi i u tretmanu Šešelja i u otporu Šešelju i u medijskom tretmanu Šešelja i u činjenici da su na vlasti njegova dva bivša šegrta! Jer, nominalno, Srbija je protiv Šešelja, ali je zato na vlast izabrala dva njegova šegrta! Možemo li se sada kao nacija konsezualno složiti da su međunarodni sudovi za pravdu limitirani činjenicom da čine skup različitih političkih interesa i ništa više! I da se prema njima ubuduće treba postaviti samo tako da u suradnji s njima visoko iznad stoje u prvom redu hrvatski nacionalni interesi? Možemo li u ovoj općoj sramoti započeti sa povijesnim konsenzusom oko deset vitalnih nacionalnih pitanja? Možemo li ubrati neku korist u ovom očaju i užasu? Kad prevlada interes jedne zemlje pišu se jedne presude, kad se nametne politički interes druge zemlje, donose se dijametralno suprotne predstave.
Oprostite kakve to veze ima sa pravdom? A sa uznositim parolama koje je ovdje horda političkih malograđana na rubu maoizma uporno trubila, mi smo pred tim sudom klečali godinama! Hrvatska dakle mora razabrati što su njeni stvarni i vitalni interesi i kako ih braniti. Po pitanju Haškog suda mi smo svoje stvarne nacionalne interese izdali! Hrvatska mora razabrati što je njoj Srbija i koje je pravo lice Srbije. I prema tome se treba znati postaviti. I prestati sanjati. Sanjala je Ukrajina idilični svijet, predala im nuklearno oružje, da bi sada drhtala od straha samo sa jednim pitanjem: do kuda će ići Rusi? Možemo li si mi ikada više dozvoliti da nas iznenadi Srbija? Jesmo li mi svjesni da smo opet na ”mitnici”? Da Srbija očito ostaje u ruskom istočnom lageru i da će kao takva biti ”udarna pesnica” širenja tog interesa? Da je Srbija uvijek igrala na dvije karte: rusku i britansku i da ćemo mi biti prva crta bojišnice u nadmetanjima koja će te dvije velike sile voditi sa ostatkom svijeta? Jesmo li ekipirani za ovakav trenutak povijesti? Jesu li Maras, Opačićka i Vrdoljak kadrovi za to svjetsko prvenstvo čije kvalifikacije su uglavnom završene? Razumije li uopće sve te relacije predsjednik države ili i dalje okreće kamenje po Hrvatskoj ne bi li pronašao još kakvu ustašku zmiju? Vidite li u toj slici iz Beograda gdje nakon svih pokolja Šešelj ponovo urla o velikoj Srbiji, faktički opet sa dozvolom istog tog svijeta, gdje živimo i što nam je činiti?
Autor: Tihomir Dujmović/dnevno.hr
