U ovim danima vukovarske tuge, peta kolona provodi jezičnu fazu izjednačavanja agresora i žrtve. Više ne razlikujemo hrvatske branitelje i pripadnike agresije na Hrvatsku, nego govorimo o “sudionicima ili učesnicima Domovinskog rata”. U Vukovaru se formira sramotna zajednička kolona svih sudionika. Vrijeme je da na Ovčari vijenac položi i predstavnik klasičnog kriminala. Silovane Hrvatice zapravo su tražile kvalitetnije gene.

Hrvatska je zrela za podizanje unutarnjeg Zida prema vlastitim barbarima.

Nazvao bih to komunističkim monoteizmom. Imamo ozbiljne pokušaje da se u Vukovaru 18. studenog formira jedna kolona, koja bi okupila hrvatske branitelje, hrvatske neprijatelje i veleizdajnike, četničke zločince, silovatelje i silovane Hrvatice. Trebamo li pridodati i predstavnike klasičnog kriminala, koji je u Vukovaru za opsade grada prigušen, da bi se u svojoj punini vratio nakon pada Vukovara. Neki kriminalci i psi rata napustili su Vukovar prije Pada, pojavljujući se među nama kao lažni branitelji i lažni prognanici. Takvi danas zagovaraju novo “pomirenje”.

Ljudska prava žive još samo kao platforma za rušenje protivnika. Za silovanje je kriva žena ili silovani muškarac, a u svijetu na velika vrata dolazi antički rehabilitirana pedofilija, prirodna za patricijski dio svjetske populacije. Liberalni fašizam priprema društvo na ciljani uzgoj(!) djece za imućnije starce, za potrebe transplantacije svježih, kvalitetnih i kompatibilnih organa. Eto prilike da povećamo izvoz. Znate, maloljetni hrvatski branitelji zapravo su se igrali rata, pa stoga ne mogu ostvariti puna braniteljska prava. Kao i nesretne Hrvatice Vukovara i Slavonije, pravdu nisu dočekale niti sustavno silovane muslimanke Foče, silovane tijekom 1992. godine, također od strane četnika.

Protokoli egalitarizma

Takozvana “Documenta” i takozvana peta kolona u Hrvatskoj pokušavaju kroz nove jezične termine redefinirati Domovinski rat, u smislu da se uvede neutralni termin “sudionika ili učesnika Domovinskog rata” kao jedinstven nadomjestak za nazive “hrvatski branitelj” i “pripadnik agresorske formacije”. Znate, bilo je opasno i nezdravo ležati u vlažnom hrvatskom rovu i čekati četničke granate, ali je još teže na propuhu uzvisina dovoziti teške granate, i mjesecima pucati po rasutim hrvatskim položajima, u jednako nemogućim higijenskim uvjetima. Agresori su prošli dublje moralne drame. Zamislite da vam netko zapovjedi da pucate na Zorana Milanovića ili Ivu Josipovića. Vaša nutarnja drama bila bi nepodnošljiva. Zašto vatreno oružje? I tome slično. Već od takvog pitanja lovi me PTSP. Tko se u Domovinskom ratu naradio više, mete ili strijelci? Silovane žene ili četnici?

Trećina žena u civiliziranoj Europskoj uniji doživjela je neki oblik nasilja. Silovanja se događaju i od strane homoseksualaca i lezbijki. Prema istraživanju u Italiji 2006. godine, više od 90 posto silovanih žena nisu prijavile silovanje. Osim nasilja i psihičke traume, žrtve su izložene infekcijama i bolestima, što se nepravedno zanemaruje. Silovanje je kvalificirano kao kriminalan čin još u Rimskom pravu. U antička vremena silovanje se manje gledalo kao nasilje nad ženom, a više kao kriminal prema muškarcu kojemu je silovana žena pripadala, odnosno prema ocu i suprugu, sa posebnom težinom u slučaju gubitka nevinosti. Prema biblijskom zakonu, silovatelj mora oženiti ženu koju je silovao, ako je slobodna i ako njen otac na to pristane. Jasnu razliku između otmice i silovanja postavio je Gratianov ukaz iz 12. stoljeća. U Engleskoj je 1533. donesen Buggery Act, koji je predviđao smrtnu kaznu za sodomiju i silovanje. Kako kvalificirati feudalno pravo prve bračne noći?

Hrvatska je potpisala Istambulsku konvenciju o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Hrvatska je dužna kao potpisnica omogućiti žrtvama seksualnog nasilja sve vidove oporavka, uključujući pravno i psihološko savjetovanje, financijsku pomoć, obrazovanje, pomoć pri pronalasku mjesta za stanovanje i pomoć pri zapošljavanju. “Svi moramo djelovati sada, kako bi poboljšali živote mnogih mladih žena i djevojaka koje su izložene nasilju samo zbog njihovog spola” – izjavila je nedavno glavna tajnica Vijeća Europe Thorbjørn Jagland. Suprotno nasilničkom egalitarizmu, koji se kod nas provodi i o trošku žrtava, Njemačka pooštrava zakone protiv silovatelja. Postavlja se pitanje zašto Hrvatska nije ratificirala Istambulsku konvenciju? Možda zato što bi država time uzela prostor nekim nevladinim udrugama i interesnim skupinama, koje ne čine skoro ništa, a vise na našem proračunu i na europskim fondovima.

Gdje se u toj Istambulskoj konvenciji otišlo ispod očekivanja? Svjedoci smo dramatičnog nasilja u Iraku. Pripadnici ISIL-a otimaju žene, prisilno ih islamiziraju, namećući im brak ili seksualno i drugo ropstvo. Sve podsjeća na starorimsku otmicu Sabinjanki. U nekim državama još uvijek se tolerira ubojstvo ili neko drugo nasilje zbog obiteljske časti. Mnoge Hrvatice i muslimanke silovane su tijekom agresije na Hrvatsku i BiH zbog svoje etničke pripadnosti. Kod nas se “istambulski” okvir nasilja nad ženama koristi za relativiziranje ratnih zločina, koje možemo promatrati u rasponu od pojedinačnog silovanja do organiziranih masovnih silovanja. Najprije se poništi etničko određenje četnika-silovatelja, a onda je ipak izgovor za silovanje proglašena nacionalna ugroženost u okruženju silovatelja. Prava žrtva postaje silovatelj, koji nakon fame o diskriminaciji trpi dodatnu duševnu bol – silovatelj (i njegov odvjetnik) čin silovanja brane kao nametnut.

Dobile su što su tražile

Dok se “rat muškaraca protiv žena” prilagođava genderskom pokretu, javlja se popularna parapsihološka teza o krivnji silovane žene. Ta najnovija “znanstvena spoznaja” polazi od konstatacije da su žene tijekom mjeseca, a neke tijekom godine, plodne samo nekoliko dana. Kako se onda događa da skoro sve silovane žene ostanu u drugom stanju? Kako se događa silovanje baš onda kada su žene plodne? Zaključak se prirodno nameće. Silovane Hrvatice i muslimanke dobile su ono što su tražile! Nema silovatelja, niti žrtve, nego je riječ o “sudionicima oplodnje”, kako bi se to trebalo izraziti na kukuriku jeziku. Ženka prirodno traži kvalitetnije gene. A belgijski znanstvenici potvrđuju da su kvalitetniji geni onih naroda koji ratuju češće od ostalih, pa su Srbi jako cijenjeni. Oprez – po novome nije afirmativno biti žrtva rata, nego baš agresor! Žene i Bog vole pobjednike.

Iskušan specijalist za širenje mržnje u Hrvata i prema Hrvatima je Ante Tomić, prikriveni homofob, odnosno “muškarac koji mrzi Hrvate”. Detektirao je novu hrvatsku mržnja, u nešto blažim okvirima od one u švedskom filmu “Muškarci koji mrze žene” s neobičnom Noomi Rapace u glavnoj ulozi Lisbeth Salander, žrtve koja uzima pravdu u svoje ruke, vraćajući bezobrazno svome silovatelju milo za drago. Lisbeth se bez milosti osvećuje svome četniku, odnosno silovatelju, i stavlja ga pod kontrolu sa urednim dokumentiranjem zločina, posve suprotno postupanju takozvane “Documente”, koja traži krivce u napadnutoj populaciji. Fenomen su hrvatski muškarci, koji mrze samo svoje supruge, ali to ionako pada u okvire Istambulske konvencije.

Antu Tomića ne određuje ono što kaže koliko ono što prešućuje ili zaobilazi. U svome novom tekstu “o Hrvatima koji mrze žene”, Tomić pomalo nezgrapno spaja Toma Waitsa, Davida Lettermana i naše stare viceve iz starih domaćih tekstova. Brico nije vratio kusur guslaru, pa mu je ovaj doveo svoju ženu, da je obrije, za kusur. Ha, ha, ha! Nedostaje onaj guslarski Lettermanov band, da spasi Tomićevu duhovitost, odnosno njegovo skrivanje četničkog nasilja u zločinačkoj guslarskoj prošlosti. Tomić promatra pradavno “nasilje” prema ženama u Poskokovoj Dragi, da izbjegne svoje osobno očitovanje glede silovanja Hrvatica i muslimanki tijekom agresije posrbljene JNA i Srbije na Hrvatsku i BiH. Već po Anti Tomiću vidimo da je genetska baza kod Hrvata značajno reducirana i da su kod Hrvata krenuli ozbiljni degenerativni procesi.

Tomić napominje da je Jovanka Broz desetljećima bila zaključana. Josip Broz bio je neplodan, ali nije dozvolio da Jovanku oplodi netko drugi, a Partija je u Beogradu skupila veliku kolekciju primitivnih brdskih gena, iz svih sovjetskih republika. Kako se meni čini, Jovanka je u svojoj mladosti bila vrhunski dugonogi komad žene, istinski kvalitetnih gena. Pa eto, potomstva nije bilo. Dakle, Tito je bio ostarjeli sovjetski degenerik, koji je više ubijao nego silovao. Tomić je u svome tekstu zaobišao Tita, ali domovinski korektno reče da u Srbiji i danas drže da je Slobodan Milošević bio dobrica kojeg je “upropastila ona gadura Mira Marković”. Jovanka je bila rasna žena iz Like, a Mira jugoslavenski i srbijanski urbani proizvod, koji se danas prirodno svemu sklonio u Rusiju.

Je li došlo vrijeme za jednu kolonu?

Isto tako, kod nas se izjednačavaju sve civilne žrtve rata, uključujući četničke paradržave, u kojima se kao civilne žrtve rata kvalificira sve one koji nisu registrirani kao četnici. To je još jedna dimenzija objavljivanja Registra hrvatskih branitelja i skrivanja registra četnika. Zapravo, registar četnika i četničkih silovatelja nikada nije napravljen, a službe su načinjene popise četnika uništavale, za spas kvalitetno udomljene djece ili unučadi. Pravilno pomazan četnik, što uključuje i naknadno skrivanje njegovog oružja, postaje nevini civil stradalnik. Ako se neka puška pored pripadnice paradržavne postrojbe ne skloni na vrijeme ili ne ukrade, u pravilu se bilježi kao ustaško podmetanje. Bojan Glavašević, pomoćnik ministra hrvatskih branitelja, kao gost na tribini takozvane “Documente”, čudio se kako četnici (silovatelji) ne pate od PTSP-a. To je zastrašujuće banaliziranje zločina prema ženama.

Sve se događa na 25. obljetnicu pada Berlinskog zida i na 23. obljetnicu pada Vukovara. Kako god postavite terminologiju, Nijemci nisu dozvolili da ubojice vladaju u novoj državi, što je kod nas slučaj. Angela Merkel živjela je u Istočnoj Njemačkoj, ali ne u obitelji “partizana” ili nekog druga iz komiteta, nego u župnom dvoru, izolirana od komunističke infekcije. Nikakvo čudo da se za njenog mandata odvija suđenje udbaškim ubojicama iz SRH. Nakon što je koalicija Kukuriku za spas glavnog udbaša SRH izglasala takozvani “Lex Perković”, koji nas je osramotio, stiže nam i sramotni “Lex četnik”, koji posve izjednačava žrtvu i agresora. Tko normalan očekuje da neka Hrvatica ili muslimanka kaže “ne” četniku prilikom silovanja? Njemačka je konačno dala pravi značaj za “ne” žene, ukoliko je izgovoreno, odbijajući odvjetničke konstrukcije o tome kako je “ne” dio seksualne igre.

Pustimo na stranu moderne tirade o tome kako trebamo rušiti zidove i graditi mostove. Berlinski zid Istočne Njemačke štito je Zapadnu Njemačku. Kineski zid spasio je Kinu. Čuveni hercegovački Most je obnovljen, a funkcionira kao Zid i spomenik nesnošljivosti katolika prema muslimanima. Sve što podsjeća na neki zločin ili pogrešku Hrvata, pretvara se u povijesni spomenik, a sve ono što svjedoči o zločinu ili genocidu nad Hrvatima, sakrije se ili uništi. Stotine jama u koje su bačeni pobijeni Hrvati nisu niti označene. Prisjetimo se komunjarske i četničke povike protiv ideje da se dio razorenog Vukovara spomenički konzervira. “Pomiritelj” Boris Dežulović dobio je međunarodnu nagradu za tekst “Spomenik razorenom gradu u prirodnoj veličini”, u kojemu je ismijao tu ideju. Da smo na vrijeme učvrstili Civilizacijski zid na Drini, danas bismo lako poništili Istočnu Hrvatsku među nama.

Protuhrvatski zid postaje vidljiv

Sukladno novom terminu “sudionika ili učesnika Domovinskog rata”, imamo skupinu autora i prikrivenih komunističkih ideologa, okupljenih oko Slavenke Drakulić, koji su književno i umjetnički pripremili “četnički egalitarizam”. Svaka četnička agresija prikazana je kao rat muškaraca protiv žena. U Drakulićkinom romanu “Kao da me nema”, srbijanska agresija na Hrvatsku i BiH jednostavno je preskočena, a umjesto nje pojavilo se vojno organizirano anacionalno nasilje muškaraca protiv žena. Film “U zemlji krvi i meda” Angeline Jolie razočarao je u istom smislu, uz sufliranje domaće pete kolone. Istu liniju slijedi Goran Radman, koji se kao partijska nada pojavio na zagrebačkom Prisavlju još za komunizma, da bi se nekim čudom uvaljao kapitalističkom Microsoftu.

Prije mjesec dana, na okruglom stolu o filmu “Broj 55″, u produkciji HRT-a, Goran Radman nastupio je kao proleterski karizmatik. Pozvao se na svoje bore na čelu, a vukovarski branitelj Stjepan Sučić zvan Crni rekao mu je pred ostalim “sudionicima okruglog stola” kako prepoznaje stigmu petokrake. Možete li zamisliti šok u dvorani? E moj Crni, tugo naša vukovarska, gdje ti se zagubila partijska svijest? Da ti ponovno razorimo Vukovar? Sučić je pitao zašto u filmu “Broj 55″ nema partizanske zvijezde, pod kojom su počinjeni najgori zločini. Ne zna se tko je agresor, nema emocija. Izostala je poruka zašto su branitelji ponudili svoj život. Skoro svi branitelji nosili su krunice i slike svoje obitelji, a u filmu je to zamagljeno. U filmu čujemo: “Jebo te Franjo!”. OK, u redu, ali istu psovku možemo uputiti i autorima filma, uključujući glavnog producenta, koji je debelo iskoristio Tuđmanovo pomirenje. Ogromni Komunistički zid nikad nije srušen. Tek da se zna, Crnom su četnici s kokardama i petokrakama na čelu 1991. na kućnom pragu pobili roditelje.

U izokretanju svih vrijednosti, sve hrvatsko postaje ružno, a sve protuhrvatsko stavlja se u prihvatljive okvire. Vlado Marić, autentičan hrvatski branitelj i stradalnik agresije na Hrvatsku, predsjednik Savjeta za ratne veterane predsjednika RH, tražio je da HRT više obrađuje teme zatočenih i nestalih, silovanja i maltretiranja žena u logorima i izvan logora, maltretiranje ročnih vojnika u JNA. Marić je tražio da se HRT više bavi suicidima branitelja, veteranskim centrima i braniteljskim zadrugama. Naglasio je osporavanje sudjelovanja u Domovinskom ratu maloljetnim braniteljima, koji nisu ostvarili nikakva prava. Marić je prigovorio zbog izostanka dogovorene emisije 2013. povodom obljetnice akcije Krvavi Uskrs, na kojoj se trebala provesti raščlamba tijeka akcije i što je njoj prethodilo, uz sudjelovanje zapovjednika i drugih sudionika akcije iz ATJ Lučko i Tigrova.

Realnost je uistinu ružna. Najveći promotor zida Karlobag-Virovitica pušten je iz haaškog pritvora, da podgrije velikosrpske strasti. U Srbiji je javno rehabilitirano četništvo, a kod nas se isto provodi zakulisnim igrama, sve uz pomoć takozvanih nevladinih udruga, koje su često prikrivena protuhrvatska agentura. Nastupilo je konfliktno i paradoksalno vrijeme formalno samostalne Hrvatske u kojoj dominiraju neprijatelji Hrvatske i Hrvata. Kontroliraju glavne stranke, državnu upravu, uključujući diplomaciju i tajne službe, javna poduzeća, školstvo, društvene asocijacije, kriminalno i drugo podzemlje. Zanimljivo je da hrvatski nacionalni korpus i katolička većina uopće ne mogu doći u ravnopravan odnos. To nije samo obrnuta diskriminacija, nego grubo i otvoreno porobljavanje Hrvata i katolika. Možemo li termin “hrvatskog dužnosnika” preimenovati u “sudionika veleizdaje”?
Tvrtko Dolić

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save