ČETNIČKI POKOLJI NAD ARNAUTIMA U BALKANSKIM RATOVIMA
Ratne reportaže Lava Trockog 1.dio
Priredio: akademik Mirko Vidović
Samo pet godina prije negoli će, nakon Listopadskog prevrata u Rusiji, dospjeti na čelo ‘Crvene armije’, Lav Trocki je pratio ‘uživo’ izbijanje Balkanskih ratova 1912., divljaštvo koje su naoružani osvajači tuđih zemalja pretvorili u zvjersko iskorjenjenje u prvom redu ‘Arnauta’: dospio je najprije u Beograd, a zatim i u druge centre balkanskih država da tamo, kao ratni dopisnik, prati razvoj događaja, opiše ih u vrlo čitljivim analitičkim prilozima, koji su objavljivani u nekoliko uglednih dnevnika u Rusiji, u prvom redu u glasilu ‘Kievskaia Mysl’.
Naime, u povodu rusko-turskog sukoba na sjevernim obalama Crnog mora, upriličena je mirovna konferencija u Berlinu 1978., i tom prilikom poražena Turska je ‘spašavala što se spasiti dalo’, tj, prihvatila je da se povuče iz Bosne i Hercegovine i Sandžaka, a ostale zemlje prema istoku je zadržala pod svojom vlašću.
LAV TROCKI STIŽE U BEOGRAD
Srbija je tada postala nezavisna država i po prvi put u povijesti dobila je od Turaka na dar Beograd kao glavni grad Beogradskog pašaluka.
Ni u užoj Maloj Aziji nije situacija ostala stabilna: pobuna ‘Mladih Turaka’ bila je početak raspada Otomanskog carstva.
Velikom greškom, Bečki dvor je 1908. napravio nagodbu sa Obrenovićem, dobio od njih garanciju da neće više pretendirati na pripojenje Bosne Srbiji, a za uzvrat Habsburzi su Srbiji ustupili Sandžak i anektirali Bosnu kao krunski leno Habsburga.
To su Rusi shvatili kao kršenje Berlinskog ugovora i potaknuli su obje balkanske države Srbiju i Bugarsku da sklope 7.ožujka 1912. Sporazum o savezu dviju država, a na poticaj Rusije, da taj savez upere protiv interesa Austirje i Turske.
Taj, sad Balkanski savez, prošren je posebnim ugovorom od l2.svibnja 1912. još i na Grčku, a i Crna Gora je bila raspoložena da s njima udari na Turke u nadi da će dobiti i ona svoj ‘dio kolača’.
Koncem listopada 1912. došlo je do združenog udara na turske vojne posade duž granice Otomanskog carstva i tako je počeo Prvi Balkanski rat.
No, kako je Rusija bila iza svega toga, u Beograd je stigao Lav Trocki sa zadaćom da prati ravoj događaja i izvjesčuje ruski tisak o zbivanjima.
Lav Trocki u svojim analitičkim člancima precizno opisuje i tumači najviše Srbiju, njezin nepismeni narod, beskrupulozne politikante i bankare,
vojne zapovjednike i osobito divljački način postupanja s civilima na okupiranim područjima na kojima je odmah došlo do primjene metode ‘spaljena zemlja’
i do – istrebljenja ‘Arnauta’, kako na Kosovu, tako i u Makedoniji pa i u samoj Albaniji, koju je Srbija nastojala osvojiti, prisajedinit Srbiji i etnički obezličiti.
Evo nekih navoda iz analitičkih članaka Lava Trockog, objavljenih u ruskom tisku, a prikupljenih i objavljenih u posebnoj knjizi, prevedeni na francuski jezik
(“Lev Trocky”: “Les guerres balkaniques 1912-1913, izd. Scinece, Paris, 2002):
***
“Pošao sam na Balkan uvjeren da je rat, ne samo moguč nego i neizbježan.
Kad sam se našao na ulicama Beograda i vidio duge kolone rezervista… sve mi je izgledalo odjednom kao nešto nezamislivo i neshvatljivo…
Srbija je prva objavila rat…
Unutar balkanskog trokuta promatrao sam pun tjeskobe to ljudsko krdo koje je zavedeno da se žrtvuje…
Rezervisti su bili odjeveni u istrošenu vojnu opravu s opancima na nogama… (‘Kievskaja Mysl’, 3.10.1912.)
*
Blizu granice oko nas je bilo naoružanih redarstvenika s puškama ‘Berdan’ ruskog podrijetla.
Sučelice prema nama vidjeli smo na tisuće Arnauta čiji zapovjednik je bio Idris Seferi, desna ruka Ise Boletinca.
Arnauti su imali puške marke ‘Martini’ a i srpske brzometne puške, iste one koje su dobili prilikom Albanskog ustanka 1909…
Albancima je bilo jasno da se moraju braniti zbog opasnosti da njihova zemlja bude podijeljena izmedju Grčke i Srbije, da brane svoja polja, svoje kolibe i svoja stada…
U to vrijeme komiti tj. četnici dospjeli su do granice u isto vrijeme kad i redarstvenici i oni su prvi napali isturene položaje Arnauta bacanjem granata.
Uzvračajući vatrom, Arnauti su se povlačili do na Novakov Ćuk, gdje su se utvrdili…
Za Albance se kaže da su izuzetno hrabri vojnici.
To je istina.
No ta hrabrost nije prikladna modernom ratovanju…
Više nego vojska, oni se ponašaju kao pravi srodnici, kao naoružano pleme…
Kod Srbijanaca se prakticira ubijanje zarobljenika, za njih je to neka vrsta osvete, a osobito izgovor: jedan neprijatelj manje, znači da je manja i opasnost od njega….
Naprotiv, osvećuju se kukavice ubijajući nenaoružane ljude, jer tako liječe strah od njih dok su bili u sukobu…
Znam da su i oficiri ubijali osobno ratne zarobljenike, bez mislosti…
Čak i prije negoli je počeo rat bili su organizirani četnici u grupama od po dvadeset, pedeset do stotinu osoba kojima je zapovijedao vojvoda.
ALBANSKA SELA BOGATIJA OD SRBIJANSKIH
A kad je izbio rat, četničke jedinice su djelovale kao prethodnice sa zadaćom da izviđaju ali pod komandom oficira redovite vojske.
Dok su četnici djelovali zajedno s vojnicima, sve je bilo normalno, a kad se obavi ratna operacija, dok vojska nastavi napredovati, četnici ostaju za njom sa zadatkom da ‘razoružaju civile’ i, kad ih nitko ne nadzire, započnu s divljanjem…
Albanci govore srbijanski i Srbijanci govore albanski na Kosovu, a negdje miješaju oba jezika u međusobnom komuniciranju.
Albanska sela su daleko bogatija od srbijanskih, imaju velika stada domaće stoke, na stotine konja i na tisuće ovaca.
Na jednom imanju bilo je čak deset tisuća ovaca, pola milijuna kilograma pšenice…
Neke njihova farme su, blizu Skopja imale i modernu zemljoradničku opremu, kuće i do dva kata visine…
Nakon stare Srbije bez pravih putova, stupili smo na modernu cestu Tetovo-Veles.
U ratnim operacijama iza Kičeva, Turci su spalili neka sela, samo su crkvene zgrade ostale netaknute.
Turska vojska morala je vršiti sultanovu volju: ne dirati ni crkve, ni svećenstvo, ni žene i djecu…
Od svih Turaka i poturica, najsvirepiji su poturčeni Srbijanci.
Turska vojska nedvojbeno ima sve odlike viteštva (str.94)…
Fethi paša nadjen je mrtav u džamiji u Resnu…
Nalazio se je u pozadini vojske u povlačenju kad ga je pogodilo pusčano zrno u glavu.
Bio je to hrabar čovjek, pametan i pošten.
Bio je neko vrijeme i turski ambasador u Beogradu.
Veoma poštovan čovjek… (glasilo ‘Den’, od 25-29.12.1912.)
U BALKANSKOM RATU SPREMALI RAT PROTIV AUSTRIJE
Gospodin Pašić je prisiljen igrati dvostruku igru.
Dao je objaviti u novinama tvrdnju da su grad Drač i kopneni pristup k njemu ‘za Srbiju pitanje života ili smrti’…
Narednog dana iste novine su objavile vijest da ‘su Srbiji dane garancije za pristup do neutralne luke kao i put do nje’… (što se tiče držanja međunarodne zajednice po tome pitanju, Pašić je obavijestio ravnatelja novina da će se, do završetka Londonske konferencije, Austrija držati po strani).
Ta garancija je, po svoj prilici, do Pašića došla onkraj Dunava kao naknada za mirovni ugovor na temelju austro-ugarskog programa’…
Zadovoljit ću se samo činjenicom da je došlo do tajnog dogovora između gradonačelnika Beograda Ljube Davidovića i Pašića.
Doznali smo nakon toga da se radi intenzivno, dan i noć, po pitanju Novopazarskog Sandžaka, što svakako nije upereno protiv Turske.
Vlada uvjerenje u redovima visokih vojnih oficira, da se sprema neizbježni i skori rat protiv Austrije (s.103)… i na kraju, diplomatski
kontakti u Londonu, što se tiče mirnog dogovora o srpsko-austrijskim odnosima postaju – neizvjesni…(‘Kievskaia mysl’, 13.12.1912.).
*
Nikola Pašić, inženjer, utemeljitelj Radikalne stranke, osuđen na smrt 1883., koji je emigrirao u inozemstvo u trajanju od šest godina,
i strpan u tamnicu u Beogradu 1899., danas je – Predsjednik vade…
To je najsikusuniji srbijanski političar: sam kralj je puka marioneta u rukama njega i trojice njegovih suradnika: Lazara Pacu i Stojan Protića.
Pašić loše govori njemački, ruski i francuski, a takođe ne govori dobro ni srpski…
Pasić je u Genève-i pristupio Pokretu Bakunjina (teoretik i utemeljitelj anarhizma, odnosno liberalnog socijalizma, op. M.V.)…
Najuvjerenije pristalice Pašića bili su bogati seljaci, svećenstvo, trgovci i ostali vlasnici nekrentina…
Mnoge banke su uzele pod kontrolu velika područja europskog kapitala koji je kontrolirao mjesni kapital koji proizvode nekretnine.
Iskorištavajući kolaps u srbijanskom gospodarstvu, grabi sve što mu dođe pod ruku ne razbijajući glavu o tome je li to unaprijeđuje industrijski razvoj Srbije…
Bankama je potreban lokalni novac…
A što je s velesilama? To se ovdje ne vidi.
INTERESI VELIKIH SILA
Prije pet stoljeća, kad su Turci došli pod bedeme Carigrada, sultan Mahmut je oklijevao.
Veliki vezir ga upita: ‘Bojiš li se kršćanske sile?
Jedino što ih veže je mržnja i međusobna ljubomora’….
Mi mormo računati na Boga i na Rusiju.
Ne postoje dvije Rusije, nego samo RUSIJA koja nas je podupirala i koja nas i dalje podupire…
Naš narod vjeruje u Rusiju. Ima ih koji tvrde da smo mi za Rusiju samo njihovo bojište.
No, to nas ni malo ne ponižava…(‘Den’,05.10.1912.).
*
Lišen svakog moralnog prava i bez ikakve političke težine, kralj je tu samo figura za ukras.
Podvrgnut triumviratu diktatora, stari urotnik Nikola Pasić suzdržava Stojana Protića, starog bojovnog
novinara ‘željezne ruke’ koji bdije nad poretkom, dok je Lazar Pacu svakako ideolog stare Radikalne stranke…
Europa je za ‘status quo’.
A taj ‘status quo’ je puki kaos!
Dvanaest milijuna europskih bajuneta, o kojima se toliko govori, jesu li one predviđene za održavanje ‘statusa quo’?
Što to bi sa ‘statusom quo’ kad je Austrija anektirala Bosnu i Hercegovinu?…
Očito je da, kad su u pitanju interesi velesila, pitanje ‘statusa quo’ više ništa ne znači…
Europske sile smatraju Tursku kao svoje legitimno vlasništvo.
Radi toga Europa štiti Tursku!… (‘Kievskaja Mysl’, 5.listopada1912.).
*
Pašić je povjerio Novakoviću odgovornost za nastavak mirovnih pregovora u Londonu…
Zadnja decenija srbijanske povijesti, koja se je odvijala pod nadzorom Radikalne stranke koja je, između istine i laži, nastojala prodijeti u mase,
nije izmakla posljedicama po stranku na čelu koje je Novaković vedrio i oblačio, tri do četiri zadnja desetljeća, ne kao direktor, nego kao – ekspert… figura za ukras…
Pa da bi zadobila ‘povjerenje naroda’ Napredna stranka je ušla u grčeviti obračun, premda ne bez usjeha, s radikalima i pod novim režimom.
Ta stranka koja je – potpisivanjem Srpsko-austrijskog ugovora, u Milanu, 1882., načinila od Srbije ‘de facto’ – austrijskog vazala…
Moguće je da je Novaković… upotrijebio taktiku ‘apstraktnih političkih zaključaka’ e da bi uvjerio europske diplomate da je Srbiji potreban – slobodan pristup do Jadrana za njezin ‘gospodarski napredak’.
(‘Odesskie novosti’ od 19.12.1912. tj. 01.01.1913.).
PAŠIĆ SLABO GOVORI SRPSKI
Pašić misli za sve i sja…
Pašić nije neki osobiti govornik…
Istini za volju on je posve nesposoban da se izrazi…
On vrlo loše govori sprpski i s mnogo muke govori na tom jeziku…
Rođen je u Srbiji, ali vrlo slabo govori srbijanski (prema knjizi Carla Sforze “Graditelji Europe”, Pasić je bio
sin Bugara i Turkinje, rođen u Srbiji za vrijeme otomanske vlasti, op. M.V.)…
Pašić je prvi put bio izabrani zastupnik u ‘Skupštini’ godine 1878…
Opsjednut je željom za vladanjem, okrutan i blesav, kralj Milan Obrenović, koga su radikali optužili da radi na izdaji svoje zemlje u korist Habsburga…
Radikali su pričali seljacima da “pijanica”, vičan korupciji, prodaje Srbiju ‘Švabama’, da bi dobio koji novčić za kockanje…
Srbijansko-bugarski rat, koji je pokrenuo kralj Milan završen je porazom.
Kralj Milan je bio u panici, pokušao je pobjeci iz zemlje… ministar za transport je blokirao kretanje vlakova.
Prisiljen da ostane u zemlji i još dvije godine je nastojao obračunati se radikalnom strankom…
U to vrijeme Pašić je bio imenovan na dužnost ambasadora Srbije u – Petrogradu… Ironijom sudbine, uslijedila je intervencija ruske diplomacije, koja stala na stranu radikala, ponosnih opozicionara austrofilskoj politici kralja Milana…
Napokon, u travnju 1903., nakon novih pokušaja ‘državnog udara’, političke manifestacije i represije,
došlo je do konspiracije visokih vojnih kadrova i to u suglasnosti s Radikalnom strankom, koja je privela
kraju i u krvi povijest dinastije Obrenovića: Aleksandar i Draga su bili masakrirani…
Samo tri godine kasnije Nikola Pašić je bio – apsolutni gospodar Srbije…
Svaka stvaralačka ideja u Srbiji bila je posve strana tom političkom srbijanskom polubogu…
Političar koji smisli neki plan, osuđen je na neuspjeh kad činjenice ukažu na to da ih država nije u stanju ostvariti… (‘Kievskaja Mysl’, 14-17.12.1912.). “
Izvor: tjedno.hr
