HOMOSEKSUALAC NA BDJENJU STRAŽARA!

Četvrtak, 18 prosinac 2014 14:00
Written by: milanN
1 Reply

„Ja, homoseksualac, na bdijenju Stražara! Ovdje stojim i za one koji su na drugoj strani“

„Sentinelle in piedi“ ili „Stražari na nogama“ prosvjeduju u Italiji protiv zakona protiv homofobije kojim se želi zatvoriti usta svakom negodovanju protiv gay životnog stila, gay „braka“ i zajednice te istospolnog roditeljstva. U slučaju da se zakon donese, bilo bi zabranjeno tvrditi da djeca trebaju oca i majku, da je brak isključivo zajednica muškarca i žene, da su homoseksualni čini grijeh i sl. „Stražari na nogama“ su pokret otpora zakonu koji prijeti da ugasi slobodu govora i mišljenja. U sve više gradova održavaju tihe manifestacije stojeći na nogama po trgovima i držeći u rukama knjigu. Na sebe su takvim mirnim prosvjedima navukli bijes homoseksualnih i drugih anarho-liberalnih organizacija čiji članovi redovito ometaju prosvjede Stražara. Nedavno su u talijanskom gradu Roveretu jedan svećenik i jedna djevojka završili u kolima hitne pomoći zbog napada razularenih članova LGBT organizacija. „Ne dirajte djecu“ prenosi svjedočanstvo mladog homoseksualca koji je stao na stranu Stražara, napustivši gay svijet. Govori da je njegovo tijelo mnogo puta bilo iskorišteno jer je sam sebe zlostavljao prepuštajući se homoseksualnim odnosima u očajničkoj potrazi za ljubavlju.

Jučer je u Rimu, Milanu … opet održano bdijenje talijanskih Stražara – zanimljivo razmišljanje nekoga tko je došao “s druge strane”!

JA, HOMOSEKSUALAC, NA BDJENJU STRAŽARA! OVDJE STOJIM I ZA ONE KOJI SU NA DRUGOJ STRANI!

Dolazim na krcat Trg.
Izdaleka se čuju glasovi. Deranje. Uvrede.
Dok se približavam i srce počinje brže kucati, osluškujem ove riječi:
Maria, Maria, lo aveva già capito,con un ditol’orgasmo è garantito!
(Marija, Marija, ona je već shvatila,
sa samo jednim prstom
orgazam je zagarantiran!)
To je prvi puta da sam čuo nešto takvo. I nisam si mogao pomoći da se ne upitam tko je Marija.
Pitam se jer ne želim vjerovati da tako govore o Onoj koja je rodila Sina kojega volim.
Pitam se jer istinu smatram previše bolnom.
Na semaforu sam. Preko puta je trg. Vidim ljude u redu, mirno stoje. Okruženi čoporom razbješnjelih pasa.
Ne, ne pasa. Braće. No, ponašaju se poput pasa.
Pitam se: kada su prestali ponašati se kao ljudi? Kada su izabrali odreći se samih sebe u korist čopora?
Bog zna da mi ova braća razdiru srce.
Strah me.
Još uvijek mogu otići. Mogu okrenuti leđa svemu ovome.
Ponovno pobjeći u svoju anonimnost i zaboraviti.
Znam kako će se, ako prijeđem ovo raskrižje, moj život promijeniti. I ono što je bilo prije, toga više neće biti.

I učinio sam to. Da nisam ni sam znao kako, našao sam se tamo, među sudionicima manifestacije, među Stražarima.
Zauzimam mjesto, otvaram ruksak, vadim knjigu i počnem čitati.
Ruke mi drhte, osjećam uzbuđenje poput nekoga tko je upravo bačen u prazninu.
Glasovi na megafonu i dalje glasno odzvanjaju.
“Tradicionalna obitelj
nije prirodna,
nego patrijarhalna.”
Osmijehnuo sam se.
Da, upravo to je – patrijarhalna.
Obitelj se zasniva na ocu i počiva na majci.
To je ono na što smo pozvani živjeti, to moramo postati: majke i očevi.
Za to smo stvoreni.
Ne radi se tu uopće o rađanju djece ili još manje o sklonosti prema vlastitom ili suprotnom spolu, niti o tome je li ili nije brak naše autentično zvanje.
Radi se o tome da izdignemo lice iznad vlastite boli i zahvalimo Bogu za nju. Jer, samo prihvaćajući vlastitu bol, mi ćemo moći prihvatiti boli drugih. I pomoći im.
I to je ono što činim. Podižem pogled, vidim hrpu koja nas steže i viče, i u srcu sam dirnut.
Ja, homoseksualac, katolik i zaljubljen u toga Boga.
Ja s Ocem na kojega se oslanjam i Majkom Crkvom koja me voli.
Ja koji godinama nisam znao gdje mi je mjesto, danas sam tu, miran, usred jednog trga i borim se samo snagom svoje prisutnosti. Svojim strahom, koji je još uvijek u meni, kojemu sam još prije nekog vremena obznanio da mu neću više pridavati moć.
Danas moje tijelo, mnogo puta iskorišteno u nanošenju zla samom sebi, u zlostavljanju samoga sebe, u očajničkoj potrazi za ljubavlju, iz čiste činjenice da sam Stražar i stojim ovdje, govori više nego što sam ikada rekao.

Kaže gdje jesam.
Ja sam tu i nisam tamo na drugoj strani.
I ono što me još više potiče jest da stojim čak i za one koji su sada na suprotnoj strani.
To mjesto, ta fizička prisutnost, znak je moje prisutnosti u svijetu, to je način na koji smo pozvani biti muškarci i žene budućnosti. Majke i očevi. Čak i za onu djecu koja to ne razumiju, koja to poriču, koja nas mrze.
Koja sebe mrze.
Jer djecu ne možeš izabrati, već samo voljeti.
Tako voli Bog.
Tako može voljeti i Čovjek.
I upravo se sada tako osjećam. Kao Čovjek.
Nakon što sam mnogo godina vjerovao da moja seksualna orijentacija diktira moj identitet, nakon što sam se godinama izjašnjavao homoseksualcem, smatrajući se nevinom žrtvom života, danas se po prvi puta osjećam muškarcem zahvaljujući tom istom životu za koji sam vjerovao da mi je uskraćen.
Danas dajem glas za istinu.
Stražar sam koji gleda u jedan novi svijet.
Muškarac sam i ništa više.
I to je moja priča.

Giorgio

(“Stražari na nogama” zalažu se za brak kao zajednicu muškarca i žene te se protive uvođenju rigidnog zakona o homofobiji koji će u bilo kakvom neslaganju vidjeti jezik mržnje. Fotografija – ilustracija s prosvjeda Stražara, autor teksta nije na fotografiji)

Izvor: Ne dirajte djecu/Sentinelle in piedi/zdravstveniodgoj.com