I DRŽAVU (RAS)PRODAJU
OD BRLOGA DO JAZBINE – Eto narode, puče hrvatski, novih poteza nove avangarde, novih pravednosti – a nije mnogo vode proteklo od zadnjih bisera. Sramežljivo, pomalo spinovski, provlače ‘novu’ temu, kao usputno, ustvari duboko zaplotnjački, kroz medije.
Opet smo pokusni miševi, testiraju nas? A mediji, poslušne priležnice vlasti moći i interesa, dozirano krenuše na novi zadatak. ‘Državljanstvo za novac’, ili slični naslovi, kreću u javnost. Besramno? Čini nam se. Tko nam je kriv što, već odavno, nismo upoznali njihov stil, način i usklađeni slijed postupanja! Za njih je to transparentno: malo se pritaje pa, već viđeno, nesmiljeno ‘izvrnu kožu naopako’. Ulagačima, investitorima, parajlijama, kriminalu zavijenom u celofan, sumnjivim (ili ciljanim) pod-uzetnicima,. . Obzirom da mi nismo niti svjesni da su nas već ‘prodali’, došao je pogodan čas za objavu daljnjih poteza. Mi im već odavno nismo potrebni, i lako su nas se riješili; osim prigodno (i tada nam se obraćaju kiselo i cinično, cereći se-ali sa namještenim, samilosnim osmjehom ‘crne boje’) kada zaplotnjački traže naš glas. A mi, opet tako ‘elegantno’, naivno nasjednemo! I još ne shvaćamo? Padoše i zadnje maske-predstava je pri kraju. Mefisto otkupljuje i posljednje duše. Uostalom, oni ne ‘prodaju’ nešto svoje- njima je država, državljanstvo, i slične ‘trice i kučine’ potrebno samo kao privremena ili povremena osobna pripadnost, pričuvna identifikacija. O temeljnoj, u duši i mislima urezanoj, pripadnosti- nemaju dvojbi. Što je slijedeće?
Isključivost, odabir strane ili opcije, nije forte ovog iskaza. Ne gajimo iluzije niti u ispunjenje (najblaže rečeno- nerealnih) obećanja druge strane.
Kako tek sve ovo doživljavaju mlađe generacije? Što li im se sve mota po glavi? Iskreniji su od nas, uvažimo ih: njihova razmišljanja- često zrelija nego naša; poglede na svijet-tako dalekovidne; kritike- naučimo od njih; njihove sugestije, prijedloge, savjete;. .. Bar ‘u prolazu’: zastanimo kod njih, osluhnimo, popričajmo, diskutirajmo, pretresimo probleme, . . Često se spominje indijanska poslovica o brizi za Zemlju, a time i za naš dio planete: „Ne nasljeđujemo Zemlju od naših predaka, posuđujemo je od naše djece.“ Zar nije tako uznosita? A tako olako i neodgovorno se izriče. Tko se kod nas drži toga? Čak i tako umnu, mudru, poučnu i životno važnu izreku uspijemo otrcati, isprazniti- pretvoriti u šuplju tlapnju, rugalicu. Kojeg li licemjerja, ironične drskosti, krajnje besćutnosti! Umjesto djelovanja sukladno njenom značenju i poruci- relativiziraju se, te konačno petrificiraju floskulirane, isprazne, moralne vrijednosti.
„Što bjehu mane, sada su običaji“
Ovaj starorimski verbalni izričaj, tako jednostavan, otkriva bolni cinizam, ‘oslikavajući’ i našu svakodnevnicu u koju se zapanjujućom drskošću i lakoćom ‘uključuju’ i golobradi zaslužnici. Ono što većina mladih misli, radi, organizira, gradi, . ., gotovo sve poništi, ‘poruši’ i mlađahna a malobrojna ergela – moralni, duhovni uškopljenici, ‘udarnici’, a trebali bi im služiti za primjer.
Oni su posebna ‘priča’: omladina i mladež – ustvari ‘elitni’ frontmeni i ‘vodstva’ tih jedinica, koji svojim ‘likom i grandioznim djelom’- po uzoru na ‘provjerene’ kadrove i isprobane metode, odvedoše i na stramputicu, čak i kriminal, one vršnjake koji krenuše njihovim načinom i stopama, a nisu bili zaštićeni ‘krilima’ partijskog ili stranačkog štambilja. Aršin je često različita, promjenjiva mjera? Jer, ‘elitizam’ zaštićenika je preskočio dječje bolesti i nije sazdan od skromnosti, poštenja, znanja, stručnosti, morala, ‘krvi i znoja’, postupnosti, ljudskosti,..! Čemu trošiti riječi tražeći i tamo neku političku korektnost!? Politička razvalina poduprta moralnom (može i obrnuto) je idealan teren za muljatorske desperadose. A tek odgovornost? Čemu? Cilj ne bira sredstva!
Ako treba i gaziti- gazi!!
Ostali mladi, naravno velika većina, ostadoše zapanjeni strelovitošću i dosegom uspona tih herostrata. Jer rečeni elitnici, i ‘mladeži’ i ‘omladine’, kao da su prošli kroz ‘zvjezdana vrata’ pa katapultirani, ili čak teleportirani, dospješe do zvijezda. Tu se ukrpeljiše pa debelo potkožiše višestrukim uhljebljenjima i nemoralnim sinekurama. I obraz može biti predmet za trgovanje- zar ne? Znatan je broj nedjela tih bezdušnih slavohlepnika (ovdje mislim na vođe opcije ‘mladež’, jer smo, samo na papiru, u istom ‘stadu’: podobnih, i velike većine-nepodobnih), razularenih homonovusa, skorojevića, koje zanima samo namirenje svojih potreba. I, vrlo uspješno to rade. Evo i nekoliko bisera iz njihove zavidne kolekcije: prigodno interesno, nakaradnim statutom omogućeno umrežavanje- jer tako brojni suodlučuju o postavljenjima; prigodne izmjene pravilnika, čak i statuta (uz ‘blagoslov’ dužnosničkog vrhovništva) -za unaprijed poznatog podanika, uhljeba; sumnjivi autorski program postaje najbolji- omilila im i ravnateljstva, ili pripadajuća beriva; .. Mladi, ali veliki lukavci, prefriganci: nisu oni za ‘tržišne firme’, tržište je nesigurno. Proračun, budžet, je primamljiviji, izdašan, podatne ruke.
Dok Rim gori ‘oni’ sviraju i mekeću!
Do jučer bijahu tiha, krotka stvorenja, koja su i otvorivši vrata najprije provirivali nosom. Skladno obučeni: žuto, zeleno, crveno, ljubičasto, . .ah, te boje! Ali, pozorno su promatrali ‘uspješne’ seniore i ‘učili’. Malo po malo uz dobre instruktore i ‘urođenu’ inteligenciju ‘naučiše lekcije’, osobito torbarenja, trgovanja, .. I, dobro utržiše svoje ‘harvardske’ ili ‘sorbonske’ nadnaravne intelektualne i ine ‘sposobnosti’- nadarenost, genijalnost. A nerijetka putovanja svjetskim prostranstvima, nazvana ‘domoljubno studijska’, postaše omiljena im rekreacija- ionako sve plaća, zna se, raja.
Danas, podnošljivo napirlitani, nakićeni skupocjenim ali još uvijek pomalo harlekinskim opravama, oholo, svisoka, sa rukama u džepu, te ljudine ‘bistre’ važne društvene teme, nesvjesni da im na čelu još piše odakle ih je ‘dotralo’. Intelektualni galimatijas i lakrdijašenje, predstava- varijanta ‘komične tragedije’ club high society- na balkanski način. I, dobro im ide! A spomenuta velika većina njihovih vršnjaka još otpuhuje prašinu bačenu im u oči! Tada shvatiše i postadoše svjesni ovog, i globalno nametnutog darvinizma i nesmiljenog produktivističkog totalitarizma. Da, bitka za mlada srca posta sirovi i prosti darvinizam, pogotovo ovakav proizveden djelima vršnjačkog ‘trusta mozgova’, od domaćih malih od kužine. I to ih posebno kosne. Tuga, bol, jad. Što sada? Da li ‘vršnjacima’ parirati? To je utopija. Uklopiti se, i umuljati u jedan od brloga, jazbina? Hm!? Ali zamislimo se u njihovoj koži. Kolika razočaranost u naučene lekcije (teorija) i uredno polagane ispite- ‘umnici’ su to, počesto, ‘elegantno riješili’- koje im podariše virtualnu stvarnost, puku budućnost. Jer, sada (u ‘praksi’) se ‘nisu snašli’. Što sada mogu misliti, učiniti, kako djelovati, .. ostavljeni na vjetrometini, izigrani pa napušteni. Na korak do očaja moraju se odlučiti. Otići? Kuda? Bilo kuda! I, krenuše u bijeli svijet! Koliko će ih ostati u ovoj suznoj dolini? Ostanu li slijedi li im prodaja: obraza, dostojanstva,…? Državljanstvo već će ‘oni prvi gore’ skupa sa ‘onim drugima’, pa ‘ode’ i država!!
„Kad su temelji uzljuljani, što da učini pravednik“, Psalam 11,3
Mi stariji, iako mnogi razočarani i ‘našima’ i ‘njihovima’, moramo prihvatiti i snositi odgovornost- bar za ‘nemar’ zbog odabira poćudnih a nametnutih, nerijetko i svjesno. Zato moramo pomoći mladima. Zašto smo se povukli u sebe, determinirali, limitirali se? Ako i mislimo da smo nemoćni-prenimo se. Otvorimo oči i odbacimo ravnodušnost: iako smo griješili u prosudbama – sjetimo se rečene ‘posudbe’. Učinimo ‘sve’ da ne moraju ‘bježati u svijet’ već da ostanu na ‘svojoj grudi’. Ima nas sasvim dovoljno, iznenadimo i sami sebe- možemo ‘napraviti čudo’. I, učinimo to! Odmah- danas. Sutra može biti kasno!
Možemo li biti sigurni koja ‘grupa’-od gore navedenih ‘umnika’- čini veće zlo, grijeh ? Ne haju oni za to. Čini se ponekad kao da između njih vlada čuvena omerta. Poručimo im: radite što hoćete, ali, nećete dokle hoćete!! I postupimo tako! Jer, čini se da ‘oni’ spavaju mirnim snom, a oni iz ‘stada’ čak i sa molitvom prije spavanja!
„Ducunt volentem fata, nolentem trahunt“, još davno je rekao ‘njima omiljeni’ Seneca.
Ante Luetić
