IVAN MIKLENIĆ: Kakvoga predsjednika treba Hrvatska?
U Hrvatskoj je u tijeku službena predizborna kampanja za izbore za predsjednika države na sljedeći petogodišnji mandat pa je dužnost svakoga građanina, a osobito svakoga vjernika, steći barem osnovnu jasnoću o tome kakav je predsjednik potreban Hrvatskoj u sadašnjem povijesnom času da bi se onda moglo opredijeliti za određenu osobu od četiri službena kandidata.
Premda mediji uglavnom to pitanje ne otvaraju – a bili bi to apsolutno dužni da su imalo u stvarnoj službi općega dobra hrvatske nacije, a ne u službi više ili manje prikrite promocije određenoga kandidata – ono je ipak bitno i svaki birač mora se s njim suočiti, i to tako da se ne oslanja samo na glavne medije, jer će biti izmanipuliran, već da do odgovora dođe strogo poštujući svoj zdrav razum i zdravu osnovnu logiku te oslanjajući se na svoje iskustvo i na informacije provjerene u kritičkim raspravama s mudrim, nepristranim i upućenim ljudima. Do što je moguće objektivnije stvarne slike unutarnjega stanja, međunarodnoga položaja i perspektive mlade države Hrvatske može se doći samo dodatnim naporom, vrlo kritičkim preispitivanjem nametnute slike i procjenjivanjem ukupnoga stanja po univerzalnim etičkim principima.
Birač koji želi objektivnu sliku suvremenoga hrvatskoga društva ne može previdjeti činjenicu da je posljednjih 15 godina predsjedničkoga mandata upotrijebljeno za obnavljanje i produbljivanje ideološkoga jaza u hrvatskom narodu. Nakon ideje o nacionalnoj pomirbi, zahvaljujući kojoj je Hrvatska postala država i uspješno se obranila od velikosrpske agresije, od 2000. u Hrvatskoj je na djelu proces detuđmanizacije koji ne samo da vraća ideološku podjelu hrvatskoga naroda iz komunističkoga razdoblja, nego puzajućom revolucijom istiskuje sve domoljubne i državotvorne kadrove da bi se za sadašnje vladavine Kukuriku koalicije dogodilo da u liberalizam presvučeni komunistički kadrovi i njihova djeca, premda su bili i ostali manjina, gotovo potpuno preuzmu sve društveno relevantne funkcije. Ne bi po sebi to trebao biti problem kad bi u Hrvatskoj po njihovu zauzimanju cvjetalo gospodarstvo, rastao standard svih građana, bilo iskorijenjeno siromaštvo te kad bi Hrvatska bila primjereno respektabilna članica Europske unije i međunarodne zajednice. No baš ništa od toga pod utjecajem procesa detuđmanizacije i pod vodstvom tih kadrova nije postignuto, nego upravo suprotno: gospodarstvo je u sve dubljoj krizi, nezaposlenost i siromaštvo raste, a Hrvatska se lomi između stvarno europskih i balkanskih odnosno jugoslavenskih integracija. Hrvatska, očito je, treba predsjednika koji će je usmjeriti ponovno na put nacionalne pomirbe i ponovno joj omogućiti da bude upravo ono što stvarno jest po velikoj većini svojih građana – stvarno europska, i kao takva primjereno respektabilna članica međunarodne zajednice.
Objektivna procjena sadašnjega povijesnoga trenutka hrvatskoga društva ne može previdjeti usporavanje, gotovo zaustavljanje demokratskoga procesa u hrvatskom društvu. Bezbroj je činjenica koje to dokumentiraju, a ovdje je dovoljno navesti tek nekoliko njih. Npr. odnos prema referendumu i prema građanima koji su svojim potpisima zatražili održavanje više referenduma, što je otkrilo da su se nositelji vlasti odvojili od većine u hrvatskom društvu te istjeruju umjesto interesa općega dobra neke druge partikularne interese. Zaustavljanje demokratskoga procesa potvrđuje i nametnuto ponašanje prema hrvatskim braniteljima, koji su, po načelu podijeli pa vladaj, smišljeno atomizirani u prevelik broj udruga koje društveno gotovo ništa ne znače, čime se zapravo istiskuje iz hrvatske javnosti onaj duh koji je vodio branitelje dok su se žrtvovali za svoj dom i svoju domovinu. Ne može se prešutjeti ni činjenica da je provedeno smišljeno kadroviranje isključivo po ideološkoj i političkoj pripadnosti grupi te su stvarno već »pometeni« s upravnih položaja drugačiji, što je vidljivo na primjer u policiji, Hrvatskoj radioteleviziji i javnim poduzećima. Očito je potreban predsjednik koji će Hrvatsku vratiti na put stvarne tranzicije koja bi hrvatskom društvu donijela oslobođenje od svih komunističkih i totalitarističkih okova i ostataka.
Prve godine svoga postojanja Hrvatska je u međunarodnoj javnosti bila uglavnom tek tolerirana, jer su postojale snažne međunarodne političke snage koje nisu željele hrvatsku državu, a posljednjih 15 godina nije bilo ni približno toliko zaprjeka za njezinu primjerenu afirmaciju, no nositelji vlasti zauzimali su se kriomice za otežavanje stvarnoga stasanja Hrvatske kao samostalne i perspektivne države. Događala su se nečuvena lutanja u vanjskoj politici unatoč činjenici da je Hrvatska usprkos mnogim umjetnim kočenjima punopravna članica i NATO saveza i Europske unije. Nije li nečuveno da je službeni predstavnik hrvatskih vlasti tek u prosincu 2014. progovorio o kriminalnom srbijanskom zakonu koji je donesen prije punih 11 godina, a po kojem je Srbija sebe proglasila nadležnom za suđenje za ratne zločine na čitavom teritoriju bivše savezne države? Umjesto da razvija zdrave međususjedske odnose strogo poštujući okvire i odredbe međunarodnoga prava, politika u Hrvatskoj na mnogim područjima, osobito kulturnom i športskom, promovira stanovite nenaravne jugofilske integracije i povezivanja, negirajući stvarnu hrvatsku kulturnu baštinu, a dopuštanjem izjednačavanja agresora i žrtve gazi i dostojanstvo i žrtve hrvatskoga naroda i hrvatske nacije. Hrvatska, očito je, treba državotvornoga predsjednika koji će afirmirati Hrvatsku i u euroatlantskim integracijama i u cjelokupnoj međunarodnoj zajednici te razvijati principijelne zdrave i dobre međususjedske odnose.
Autor: Ivan Miklenić/glas-koncila.hr
