N. MILANOVIĆ: Je li religija oduvijek bila bitna čovjekova odrednica?
Friedrich Max Müller, poznati njemački istraživač religije, jednom je izjavio: „Religija nije nikakvo moderno iznašašće. Ona je stara koliko i čovječanstvo. Gdje god postoje ljudi, postoji i religija; ona je prva dala poticaj filozofskom umovanju.”
Prošetajmo nakratko kroz nekoliko milijuna godina dugačku ljudsku povijest i pokušajmo doznati je li poznati znanstvenik bio u pravu. Je li, dakle, religija uistinu stara koliko i čovječanstvo i je li ona oduvijek bila bitna čovjekova odrednica? Zahvaljujući pisanim izvorima danas nam je poznata većina religija. No, imajući na umu da se pismo pojavilo tek negdje oko 3000 godina pr. Krista, čini nam se da je opravdano postaviti pitanje što je bilo prije toga. Kako možemo znati da je, primjerice, čovjek iz starijeg paleolitika (razdoblje starije od 30.000 g. pr. Kr) bio religiozan?
Grobnice i nalazi u njima
Iako ne postoje pisani, postoje različiti drugi tragovi koji, doduše analogijom, ukazuju na religioznost čovjeka iz dugačkog pretpovijesnog razdoblja. Kad govorimo o pretpovijesnom razdoblju, mislimo na vrijeme od pojave čovjeka do izuma pisma. Analogno tome, povijesno razdoblje označava vrijeme od pojave pisma do danas.
Spomenuti tragovi koji ukazuju na religioznost u pretpovijesnom razdoblju mogu se podijeliti na grobnice i nalaze u njima, žrtvene darove, prikaze različitih bogova i duhova te na ostatke oltara ili hramova. Ovi materijalni ostaci tumače se u odgovarajućem kontekstu, iz kojeg je onda moguće prepoznati njihovo značenje.
Prvi evolucionisti su smatrali da je čovjek u početku bio bez religije. Ta pretpostavka temeljila se na uvjerenju da se razvio iz životinje, a kako životinje nisu religiozne, religiozni nisu bili ni prvi ljudi. Međutim, ovo se mišljenje pokazalo pogrešnim.
Vratimo se na trenutak religiji starijeg paleolitika. To je razdoblje prvih hominida kao što su Australopithecus africanus, Homo habilis (2.500.000 g. pr. Kr.), Homo erectus (1.600.000 g. pr. Kr.) i Homo neanderthalensis (400.000 – 30.000 g. pr. Kr.). Vjerojatno su svi oni potekli iz Afrike (postoje određeni dokazi koji na to upućuju), otkuda su se već prije više od milijun godina proširili po današnjoj Europi i Aziji.
Danas znanstvenici znaju da je pračovjek u istočnoj Africi već prije 2.500.000 godina rabio sjekire i druga kamena oruđa koja je sam izrađivao. Upravo kreativnost koju je iskazivao pri izradi tih predmeta ukazuje da je vrlo vjerojatno bio religiozan. Nažalost, iz tog razdoblja nisu ostali nikakvi drugi nalazi koji bi mogli produbiti istraživanje u tom pravcu.
Pekinški čovjek koji je živio prije 500.000 godina također je, prema tragovima koje je za sobom ostavio, gotovo sigurno bio religiozan, kao i ljudi s područja današnje Rusije i Ukrajine gdje su pronađene lubanje mamuta poredane u krug. Naime, pouzdano se zna da su sjevernoamerički indijanci u povijesnim vremenima lubanje bivola poredane u krug koristili u bogoslužju, što je zacijelo bio slučaj i kod prije spomenutih.
Značajni crteži u spiljama
Mnogo su brojniji nalazi religioznog karaktera iz vremena neandertalskog čovjeka, i to iz zadnjih 50.000 godina starijeg paleolitika. Neandertalac pokapa svoje mrtve uz posebne obrede i u posebnom položaju, boji ih crvenom bojom (boja krvi i znak novoga života) te ostavlja darove u grobovima. To su pouzdani dokazi vjerovanja u zagrobni život. Iz tog razdoblja dolaze i prvi nalazi sakralnih predmeta.
Neandertalca postupno zamjenjuje Homo sapiens. Kod njega je također postojao običaj sahranjivanja i bojenja mrtvih, a s njima su često pokapali njihovu najvrjedniju imovinu. Vjerovali su, naime, da će mrtvima njihove stvari trebati na drugome svijetu. Iz vremena mlađeg paleolitika postoje nalazi kipića božica koji su sami po sebi jasni znaci religioznosti, te za ovu temu posebno značajni crteži u spiljama. Crteži potječu iz razdoblja od 15.000 – 11.000 godina pr. Kr., a središte im je južnoj Francuskoj (pećine u Dordogneu i Ariegeu) i sjevernoj Španjolskoj (Altamira).
Spomenuti crteži uglavnom prikazuju životinje koje su naslikane u obredne svrhe. Obredom se htjelo pospješiti lov i omogućiti životinji da se vrati u novi život. Nešto kasnije postoje nedvojbeni dokazi žrtvovanja životinja nadnaravnim gospodarima.
U neolitiku je svjetsko stanovništvo doseglo brojku od oko desetak milijuna. Klima se promijenila, a to je omogućilo pronalaženje novih izvora hrane. Tako je po prvi put u povijesti čovjek više hrane proizvodio nego lovio ili skupljao. Uzrok tome bilo je ratarstvo koje se pojavilo na Srednjem istoku, u jugoistočnoj Aziji i u Srednjoj Americi.
Religije tog vremena prilagodile su se ratarskim kulturama. Brojni su nalazi grobova u kojima je ostavljan nakit, posuđe, oruđe, a ponekad i različiti kipići. Mrtve se pokapa u zemlju, da bi poput zrna sjemena iznikli u drugom svijetu. Ponegdje se čak i spaljuju što je vjerojatno bilo povezano s duhovnijim shvaćanjem zagrobnog života. U tom se razdoblju već razvija svećenstvo i grade hramovi.
Krajem neolitika podizane su građevine od velikih kamenih blokova koje su često imale religioznu namjenu. Ovi megalitni spomenici su svojevrstan uvod u vrijeme nastanka velikih civilizacija. One su se pojavile u Egiptu, Mezopotamiji i na nekim drugim područjima Bliskog istoka, a karakteriziralo ih je mnoštvo bogova i božica.
Monoteizam vidljiv u Bibliji
S velikim civilizacijama razvija se i pismo pa čovječanstvo ulazi u povijesno razdoblje. Sad je, zahvaljujući prije svega pisanim nalazima, lako pratiti i proučavati različite religije. Važno je napomenuti da se uz brojne tragove politeizma nailazi i na potvrdu postojanja monoteizma. Posebno je to vidljivo u Bibliji, ali i u najranijoj indijskoj literaturi.
Prateći dugačko razdoblje od prvih paleolitskih hominida do današnjeg vremena, možemo uočiti neprekinutu nit čovjekove religioznosti. Suprotno mišljenju prvih evolucionista, zajedno s Maxom Müllerom smijemo kazati da je religija stara koliko i čovječanstvo i da je ona oduvijek bila bitna čovjekova odrednica.
Nikola Milanović
