Josipovićevsko je pitanje treba li se Kujundžić odreći kandidature u korist Grabar Kitarović, jer Grabar Kitarović ne može pobijediti bez Kujundžića, kao ni on bez nje. Pravo je pitanje mogu li prije svega oni, a onda i stranački strojevi zanemariti osobne interese i taštine u korist nacionalnoga interesa. Dakle, Karamarko i Glavaš.

Glasači desnice su disciplinirani?

Ova teza se provlači kroz sve kampanje, laičke i stručne analize kojima svjedočimo godinama, a pogotovo prije i tijekom izbornih kampanja od kraja 1999. i početka 2000. godine do danas. Promovirali su je najutjecajniji mediji, a kroz cijelo to razdoblje to su neupitno bili izdanja EPH grupe, kojima se mogu pridodati Novi list i Slobodna Dalmacija, zatim HTV, koji je čak i u vrijeme izbora nakon Tuđmanove smrti, usprkos vlasti HDZ-a, snažno promovirao čitav niz stajališta današnje nazovi ljevice, a u biti – «antifašističke» fronte. Dovoljno je prisjetiti se sudionika njihovih političkih emisija, analitičara, pa po njihovom «znanstvenom» i intelektualnom opusu, samo pregledom dostupnih materijala shvatiti bit njihove političke «neutralnosti». Danas i posve neupitni simpatizeri desnih političkih stranaka i njihovih politika polaze od činjenice da «desni birači disciplinirano izlaze na izbore».

Što je temelj stava da su desničari disciplinirani?

Iskustvo s prvih demokratskih izbora. Iskustvo s izbora koji su tijekom rata za nezavisnost Hrvatske nosili poruku, manje-više jednaku obavezi obrane na prvim crtama bojišnice. Ljudi su znali točno što žele, imali su jasan državotvorni i državnički program, pa iako su vidjeli devijacije na čitavom nizu pitanja, znali su da je najvažnije izgraditi kuću, dom, pa tek onda razmještati namještaj i stvarati poredak stvari. Takvu maticu i takvo političko povjerenje nikada ne bi pobijedio ni Račan ni Budiša, koliko god Budiša prao Račanovu vrlo upitnu prošlost, da je nakon Tuđmana netko bio prepoznatljivi nositelj te državotvorne i državničke politike. Ali, suočeni s notornim Pašalićima, Rebićima, Šeksovima, uz cijeli niz Zagoraca i sličnih novonastalih društvenih «veličina», matica je bila sve slabija. Ljudi nisu htjeli izaći na izbore, a to se zorno vidi pregledom broja glasova koje je dobivao HDZ i njegovi kandidati.

Jednostavno, neutemeljeno je govoriti o političkoj disciplini «desnih birača» iz više razloga. Prvo, u Hrvatskoj ne postoji politička građanska kultura niti izgrađena kultura državnosti, jer – nije mogla postojati. U zemljama s kojima se volimo uspoređivati kao sa svojim idealnim ciljem, ta kultura razvijala se stotinama godina. Hrvatski narod, ako isključimo par izbora prije Drugoga svijetskog rata, jednostavno – nije imao što ni koga birati. Na navodne izbore do 1990. godine izlazili su pripadnici režimskog establishmenta i oni koji su se bojali da bi im nepojavljivanje moglo nauditi. Ostalo su riješavali članovi «izbornih» tijela, neumorno zaokružujući u večernjim satima liste – drugarica i drugova «narodnih» kandidata i birače. Ako usporedimo izborne rezultate prvenstveno SDP-a, koji neovisno koliko je u njemu brojčano bivših komunista, a koliko u HDZ-u, jednostavno i formalno i esencijalno, uistinu jest idejno naslijednik bivše Komunističke partije u novim okolnostima, više je nego jasno da se taj broj može izračunati na temelju zbroja stanovnika Hrvatske koji jesu ili potječu iz bivših oligarhijskih komunističko-partizanskih struktura, zatim golema većina hrvatskih Srba, vjerojatno dio pripadnika ostalih nacionalnih manjina i na svakim izborima rastući, ali ne dominantan, broj pripadnika mlađe generacije, kao proizvod bjesomučne antinacionalne i neoliberalne kampanje u udarnim medijima.

Dakle, niti jedan jedini znanstveno utemeljen argument ne postoji za takav zaključak o «disciplini» desnice, a svi, upravo svi, ukazuju na suprotno – diciplinirani mogu biti i jesu samo glasači ljevice. Uz to što u općoj kampanji protiv svakog izraza nacionalnog i tradicionalnog u Hrvatskoj, u čemu pogotovo prednjače autori tiskanih izdanja EPH, sami pojam discipliniranosti služi tim autorima za ismijavanje i ruganje «ognjištarima» i svojevrsnim čovjekolikim zombijima bez mozga, savjesti i minimuma prosudbenog intelekta, već ostarjele pripadnike bivšeg poretka, manjince i neupitnu neokomunističko-antifašističku strukturu se plaši masom sumnjivih ustašoida koji im rade o glavi, ako ne iziđu na izbore. A mlađe birače se «disciplinom» zadrtih desničara usmjerava očekivanim buntom protiv discipline kao pojma, u naručje – «antifašista» i «slobode», «europejstva», «tolerancije», u konačnici- modernizma.

Treba li Kujundžić odustati od izbora i pozvati svoje birače na potporu Kolindi Grabar Kitarović zbog jedinstva desnice, kako to ističu EPH izdanja posljednjih dana?

Prvi veliki poraz vladajući poredak s Josipovićem na čelu u ovim izborima doživio je time što nije uspio proizvesti više predsjedničkih kandidata. A potrudili su se jako. To se ne ističe u medijima, rijetke su analize koje na to upozoravaju, ali nemogućnost Ivana Grubišića, a zatim i ostalih nekoliko nominiranih, među koje svakako spada Anto Đapić, ali i Ivan Rude, koji vjerojatno nije ni bio igrač poretka, ali bi mu poslužio u svakom slučaju, pokazuje da je poretku u ovom slučaju zakazala – infrastruktura. A infrastrukturu na ljevici jedini ima – Milanović. Vesna Pusić i njena trgovačka družina ne mogu skupiti više ništa i nikada neće, Holy je čista virtualnost, a Josipović je otpilio Gabrića i slične nakon što njihovi medijski isforsirani projekti nisu pokazali rezultate. U ovakvim okolnostima, poslužit će im pernarovski diletant Sinčić, koji se može osloniti na radnički anarhomarksizam još većega diletanta Kapovića, te «inetelektualnu» pomoć Dude, Nadežde i Šibera iz Petoga dana.

Tko površno prati ove izbore, predkampanju, a i sami početak kampanje, lako će uočiti da Kujundžić zastupa i snažno bez ikakve dvojbe govori riječi i poruke koje milijuni Hrvata žele čuti. Pogotovo je dobar, nadmoćan u emisijama jedan na jedan, utoliko bolji što je naspram njega veći režimski ljigavac u ulozi novinara. Kujundžić, usprkos još jednoj podvali, da su pitanja o Titu, antifašizmu, hrvatskoj prošlosti i povjesti, Domovinskome ratu i rasprava o odnosu sa Srbijom na temelju činjenica, demode, sekundarna, nebitna pa i huškačka, da ta pitanja izazivaju podjele – zapravo slijedi vrhunsku političku intuiciju i realno poznavanje stvarnoga stanja duha svoga naroda. Hrvatski narod mora imati odgovore na ta pitanja, potvrđene s najviše razine državne politike, kako bi uopće mogao sve svoje potencijale iskoristiti za – sadašnjost i budućnost. Ta pitanja i odgovori iz kavana i s foruma moraju doći na Pantovčak i tamo biti zauvijek riješena. Jednostavno Kujundžić govori ono što Kolinda Grabar Kitarović izbjegava reći. Nipošto ne želim uspoređivati ovdje Kolindu i Josipovića, politika prvoga je osvjedočeno zlo svakome tko misli glavom, a njena to nije. Nije ni mogla biti. Ako treba birati u situaciji kad imaš uperenu pušku u glavu ili makar minimalnu slobodu da ćeš moći otkloniti neku drugu smrtnu opasnost naknadno – vjerojatno nema razumnog čovjeka koji ne bi prihvatio ovu drugu mogućnost. Jednostavno, ovakav HDZ, gdje prije svega mislim na Karamarka, njegovo najuže rukovodstvo i nekoliko usječenih balvana u prvim šumama oko Zagreba koji bauljaju za Kolindom glumeći njezin predizborni trust mozgova, ne može ponovo, koliko se god zaklinjali u povratak Tuđmanu – pokrenuti onu maticu iz devedesetih godina. Ljudi im ne vjeruju i to je politička činjenica. Ti ljudi bi uz Kolindinu retoriku i uz takav vrh HDZ-a ostali kod kuće. Kujundžić je jedini koji u ovom trenutku uz nevjerojatnu sramotu javne televizije, i nečuvenu drskost Josipovićeva poretka u otvorenom ponižavanju hrvatskoga naroda takvom televizijom, uspijeva doprijeti do srca prije svega, jer dojam i srce pokreću ljude, koji nisu budale i znaju da su programi priča za malog Mujicu. Riječ je kao voda – izgovorena nađe prolaz, koliko god debeli zidovi bili.

Ako takav Kujundžić, prvo zbog nevjerojatno nepoštenih izbornih pravila, uvjeta i svih pretpostavki koje utječu na njih, a potom i zbog toga što se uz Glavašev HDSSB i nejaki Hrast, zapravo nema nikog relevantne snage oko sebe, ne uspije dovoljno snažno i na vrijeme doći do svakog hrvatskog čovjeka, nema nikakve sumnje da je već sada probudio mnoge, tisuće i tisuće ljudi kojima je bilo dosta lažne «europske» retorike o evidentnom zlu i poniženja koja se godinama nameću hrvatskome narodu. Van je svake sumnje da je Kujundžić faktor koji neće ni malo povećati broj glasova ljevice u prvom krugu, ali svakako hoće i to snažno ukupan broj glasova desnice u prvome krugu. Dakle, nije dubokoumno političko pitanje danas kome šteti pojava i uloga Kujundžića, već posve banalan spin Josipovićeve kampanje. Bit je da ovo što on radi koristi hrvatskoj politici, oživljavanju hrvatske autentične državnosti i kulture te samosvijesti hrvatskoga naroda, silno je prijeteće za politički poredak Ive Jospovića, jer je prije svega njima isključivi interes što manji izlazak na izbore i što uvjerljivija minorizacija samih izbora i predsjedničke uloge, iako je sve upravo suprotno. Bit je upravo u tome da Kujundžić, ne samo da ne smije odustati, ne samo da nema razloga, ne samo da ima realne šanse za pobjedu, već da upravo zbog nacionalnih interesa, pa i interesa ovakvog HDZ-a kakav god on bio, time i Kolinde Grabar Kitarović, ako realno računa na pobjedu – ne smije odustati. Niti pozvati svoje glasače na potporu njoj bez – uvjeta. Ako Grabar Kitarović razvojem situacije uđe u drugi krug sa Josipovićem, jedini način da dobije Kujundžićevu potporu bio bi – prihvatiti njegove najvažnije poruke. Bez toga, čak i kad bi Kujundžić u takvim uvjetima pozvao svoje birače da je podupru, prvo, pljunuo bi im u lice, drugo, taj poziv bi bio čista prazna retorika bez ikakvih efekata.

Predsjednička uloga i funkcija je nebitna?

To je jedna od najtežih podvala, nastala u bjesomučnom «detuđmaniziranju» Hrvatske, a u biti – rušilačkom stampedu protiv hrvatske državnosti. Sam pojam «detuđmanizacija» je i smišljen kako bi se već pripremljena matrica medijsko – političkog i obavještajno – specijalnoratovskoga preuzimanja potpune kontrole nad realnom, ali posve neželjenom hrvatskom samostalnošću i potencijalnom državnošću, personalizirala i maskirala stvarna namjera. Potencijalnom zbog toga, što je formiranje države, obrana nezavisnosti od ratne velikosrpske fizičke ugroze i međunarodno priznanje zapravo samo minimum preduvjeta za razvoj – autentične nacionalne državne politike. Te preduvjete se nije moglo formalno izmjeniti jer bi to bilo, s jedne strane međunarodno pravni presedan, a s druge strane, izazvalo bi reakciju goleme većine naroda. Zato se krenulo s «detuđmanizacijom», a prvi korak u provedbi iste bio je – ukidanje polupredsjedničkog državnoga sustava. Nacijama koje su upravo izašle iz rata za nezavisnost, koje su pod teškim prtiskom vrlo moćnih i relevantnih međunarodnih sila zbog svoje neposlušnosti, nacijama brojnim kao što je Hrvatska i s takvom turbulentnom prošlosti – snažna vlast je minimalan preduvjet za nesmetan razvoj svoje državnosti. Ovo je samo po sebi pitanje za cjelovitiju analizu, jer se može kao protupitanje postaviti teza – što bi tek Mesić ili Josipović radili da su imali Tuđmanove ovlasti? Ni malo više ne bi doprinosili razvoju Hrvatske jer ne bi htjeli, niti su zbog toga birani. A lakše im je bilo raditi štetu s ovakvim ovlastima jer su se mogli prikriti i ne snositi odgovornost za učinjeno, koristiti podmukle metode, preko utjecaja na medije, djelovanje vlade i državnih institucija, kadrovsku politku i kadroviranje prije svega u diplomaciji, vojsci i obavještajnim službama. Dakle, s aktualnim ovlastima predsjednik ima golem utjecaj na sva relevantna zbivanja u Hrvatskoj. Problem je međutim što bi Hrvatskoj realno bilo bolje da je od 2000. do danas imala upražnjeno mjesto predsjednika, jer se mandati Stjepana Mesića i Ive Josipovića mogu pamtiti i hoće, kad-tad, u relevantnim povjesnim analizama – isključivo po šteti koju su učinili vlastitom narodu i društvu u cjelini.

Predsjednik države, u najmanju ruku kao i monarsi u zapadnim demokracijama, jest simbol državnosti jednog naroda. Zbog toga su poruke kao nekovečerašnja «intelektualnih gurua» Dude, Šibera i Čačinovićke da je ta «institucija besmislena», ili izraz dubokog diletantizma, što bi moglo vrijediti za Šibera, koji to pokazuje iz emisije u emisiju radi čega je vjerojatno i izabran, ili svjesne podvale što bi po definiciji više odgovaralo Dudi zbog znanstvenog opredjeljenja, iako sumnju u njegovu intelektualnu relevantnost snažno potkrijepljuje njegova oda kapovićovštini na političkoj sceni.

U zlonamjernom smjeru moglo bi se nastaviti sličnim tezama, treba li Hrvatskoj ovakva Vlada, Sabor, pa ćemo se dovesti do pitanja – što nam je bre ovo trebalo?

Teza da se predsjednika treba birati u Saboru, a ne neposrednim izborima izraz je nametnute javne percepcije politikom «detuđmanizacije». Tragikomično je da je takvoj tezi sklon i Tomislav Karamarko koji se deklarativno zalaže za povratak – Tuđmanu. Odluka o tome treba li predsjednika birati na neposrednim izborima ili u Saboru, prije svega je pitanje odnosa prema prvobitnoj nakani predsjednika Tuđmana da svaki hrvatski državljanin bez obzira gdje se nalazio, mora imati i dužnost i pravo – sudjelovati u upravljanju hrvatskom državnošću. Ta nakana nije, za svakoga tko je ikada pročitao bilo što od pokojnog Tuđmana, izraz njegove taktičke potreba ostvariti premoć nad konkurencijom, već – povjesne obveze hrvatske države prema svome narodu, kako u zemlji tako i u inozemstvu, koje nije stotinama godina bilo stvar slobodnoga izbora. Na žalost, taj pravac razvoja hrvatske državotvorne kulture i državnosti nakon Tuđmana je, što svjesno, što slabostima zbog kojih su morali popuštati suparnicima, što utjecajem međunarodne zajednice preko svojih satelita u zemlji, praktično posve upropastio HDZ. Hrvatskog predsjednika, kao vrhunski simbol nacionalne državnosti, mora birati s praktičnom mogućnošću izbora – ukupan hrvatski narod. Sabor već ne, ali to je tema za drugu analizu. Nacija s takvom povješću, koja ima višegeneracijsku emigraciju snažnog domoljubnog opredjeljenja ne može opstati, a još manje biti konkurentna u suvremenom svijetu bez takve integracije iseljene i domovinske Hrvatske. Takva integracija se ne postiže deklaracijama, nego izravnim sudjelovanjem u izboru predsjednika Države, što arhitekti neokomunističkog i kolonijalnog poretka svim silama nastoje razbiti pod svaku cijenu.Utoliko su dvojbe o ulozi predsjednika u Hrvatskoj lažne i najčešće plod vrlo podmuklih nakana, kao i dvojba oko načina izbora predsjednika. Makar i formalno, sve dok postoji pravo na izbor predsjednika svakom Hrvatu gdje god bio, očekivati je da će hrvatskom državnošću upravljati – sam hrvatski narod. Koliko god zaglibila i država i samo hrvatsko društvo, time se to može popraviti, a bez toga – ne može. Neposredni izbori za predsjednika države s ostvarivim pravom glasa svim hrvatskim državljanima i po novom zakonu o državljanstvu, strateška su garancija sprječavanja ozbiljnijeg utjecaja dviju pogubnih ideja za hrvatske interese – velikosrpske, koja nije ni ubijena ni osuđena, kao i neokolonijalne, koju pronose manjinski sljedbenici komunističkog poretka radi svoga opstanka.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save