Tajne SDP-a i Vlade: skrivanje jugoslavenskog i srbijanskog genocida
Zločine komunizma štite zbog svojih otaca, a istinu o srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku zbog ponovnog uvlačenja Hrvatske u novo jedinstvo regije
Jedna od najvećih tajni ove vlade je čuvanje istine o komunističkim žrtvama nakon 2. svjetskog rata, a u novije vrijeme i sprječavanje širenja istine o civilnim žrtvama u Domovinskom ratu. Zaustavljanje širenja istine o ta dva događaja temelj je očuvanja lažne idilične slike o komunizmu i o raspaloj Jugoslaviji.
Zločine komunizma štite zbog svojih otaca, a istinu o srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku zbog ponovnog uvlačenja Hrvatske u novo jedinstvo regije. Sadašnja vlast to čini vrlo grubo, koristeći prorežimske medije, ali i mehanizme vlasti. Tako je jedna od prvih slika Vlade Kukuriku koalicije bila ukidanje Ureda za istraživanje žrtava komunističkih zločina. Kao predsjednik Vijeća Ureda svjedočim naprasnom ukidanju Ureda koji je počeo s uspješnim radom i otkopao prva stratišta od 960 utvrđenih u policijskom popisu. To su mjesta gdje su nakon završetka 2. svjetskog rata pokopani civili ubijeni bez suda. Daljnja istraživanja usporena su na 1-2 otkapanja godišnje, kako bi nestali posljednji živi svjedoci a tajna o tolikim grobovima ostala zauvijek sačuvana.
Slične metode vrijede i za zataškavanje civilnih žrtava u Domovinskom ratu. Vlast podupire razne udruge koje utvrđuju zločine nad civilima bez primjene stručnih metoda analize, pa siju laži s ciljem da se izjednače agresor i žrtva. Podršku dobivaju u samom vrhu vlasti koja ih i financira. Otvorenu podršku Dokumenti Vesne Teršelič daje Josipović, a za Rekom, regionalnu udrugu koja također fabricira falsifikate, sam Ivo Josipović je pisao temeljne dokumente! Istodobno Josipović i Milanović nas povremeno podsjećaju kako smo i mi činili zločine, tako da podgrijavaju laž o podjednakim zločinima s obje strane. Dodamo li k tome i laži koje o Domovinskom ratu pišu prorežimski mediji i školski udžbenicima, ispada da smo jedini narod u svijetu koji radi protiv istine o vlastitoj povijesti i financira iz proračuna tvornice laži o najslavnijem dijelu stvaranja države.
Knjiga „Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji” svjedoči dokumentiranu istinu o zločinima nad civilima, jer to je mjerilo stvarnih događanja u ratu. Podaci se temelje na identifikacijama i evidencijama svih ubijenih civila na hrvatskoj strani, te analizi izvora podataka o ubijanju srpskih civila.
Podatke o smrtima i ranjavanjima civila i uništavanjima civilnih objekata vodili smo u Glavnom sanitetskom stožeru RH od početka agresije. Budući da je već u kolovozu 1990. godine „balvan revolucija” pokazala da se sprema rat u kojemu će na jednoj strani biti razoružana Hrvatska, a na drugoj silna JNA i srpski civili koje je naoružala, već sam u 16. prosinca 1990. sa suradnicima osnovao Glavni stožer saniteta RH za slučaj veće opasnosti za ljudske živote.
Poučeni poviješću nakon 2. svjetskog rata, kada je u zločinima komunista stradalo do 200 000 civila bez suda a ni danas im ne znamo imena ni groba, odmah smo u Stožeru osnovali Odjel za informiranje koje je vodio profesor Ivica Kostović sa suradnicima. Zadatak je odjela bio na cijelom terenu identificirati i popisati civilne žrtve. U Glavnom stožeru saniteta cijelo vrijeme rata dobivali smo šifrirane podatke s 32 lokacije na terenu, gdje su bili educirani stručnjaci za identifikaciju ubijenih civila.
Istodobno smo organizirali centralno prikupljanje podataka za sve teže ranjene civile i vojnike iz naših ratnih bolnica kojih je bilo ukupno 59. Zato danas raspolažemo s egzaktnim podacima o ubijenim i ranjenim civilima, što je za ocjenu rata najvažniji kriterij. Naime, na srpskoj strani nije bilo takvog praćenja stradalih civila pa se u evidencijama vode i naoružani civili, kako smo dokazali u knjizi na temelju analize postojećih evidencija.
Na hrvatskoj strani ubijena su 7 263 civila, uz još 800 nestalih koje nismo uzeli u obradu jer još nisu identificirani. S njima će broj ubijenih biti veći od 8 000 civila, dakle više nego poginulih vojnika. Podaci o strukturi stradalih civila su zastrašujući i odgovaraju svim elementima genocida. Gotovo polovina ubijenih civila su žene i djeca, točnije 44% žene i 5% djeca! Isto tako gotovo polovina (47%) ubijenih civila su stariji od 60 godina života! To ukazuje na činjenicu da su mete srpskog topništva bili civilni objekti, kuće i stanovi, a ne vojni ciljevi.
Prema tome, nije cilj artiljerije JNA i naoružanih srpskih civilnih formacija bilo vojno napredovanje, nego ulijevanje straha namjernim ubijanjem civila kako bi ono napustilo teritorij. Zato je s okupirane trećine Republike Hrvatske protjerano 260 000 stanovnika. Nije cilj bio samo osvojiti teritorij do linije Virovitica – Karlovac – Karlobag, nego i očistiti svo nesrpsko stanovništvo, a to je po definiciji genocid. Zato smo u oslobodilačkoj akciji Oluja zatekli jednonacionalni srpski sastav stanovnika na cijelom okupiranom području, dakle trećini teritorija RH.
Genocid nad Hrvatima ogleda se i u drugim ratnim zločinima. Tako je u ranjavanju stradalo od težih ozljeda civilno stanovništvo nego vojnici. Veći je bio postotak amputacija ekstremiteta među civilnim ranjenicima, češće su bile teške ozljede glave kao i masivne laceracije mekih tkiva. Na žalost među ranjenim civilima je i veći postotak umrlih nego među ranjenim vojnicima. Otežano liječenje bilo je i zbog zločina nad bolnicama. U srpsko-crnogorskoj agresiji bolnice su bile primarni cilj, oštećeno je direktnim pogocima njih 17, a neke su poput bolnica u Vukovaru, Pakracu i Vinkovcima, potpuno srušene.
Ovo su samo najveće strahote agresije na Republiku Hrvatsku koje se taje i umanjuju pred javnošću. No jednako tako taje se i zločini nad srpskim civilima, ali tako da se oni uveličavaju. Kako agresorska strana nije vodila evidenciju svojih ubijenih civila, u knjizi analiziram tri dostupna izvora podataka.
Prvi izvor podataka o ubijenim srpskim civilima je uradak Save Štrpca i njegove udruge Veritas. Analizom dokumenta lako se da uočiti kako je namjeravao civilima proglasiti i naoružane civile. Takvih skupina bilo je više, primjerice seoske straže, civili u službi JNA, rezervisti, razne privatne grupacije kao arkanovci, šešeljevci itd. Prema međunarodnoj klasifikaciji naoružani civil nije civil nego borac.
Štrbac nevješto kamuflira takve grupacije, ispričava se u dokumentu da nije imao dobrih evidencija, pa konačno tu skupinu svrstava u kategoriju „uslovno vojnici”, čega nema u međunarodnoj klasifikaciji. Štrbac kaže da je podatke crpio iz medija, popisa stanovništva, priča svjedoka. Takav način prikupljanja podataka o stradalim civilima je krajnje neprofesionalan i nestručan. Zato i sam Štrbac u dokumentu ističe, da je od navodnih 2 545 ubijenih srpskih civila stvarnih civila bilo samo 80.
Drugi je dokument o ubijanju srpskih civila onaj iz HHO-a kojega je na sudu u Hagu branio Žarko Puhovski. Tvrdio je da smo mi u akciji Oluja pobili 677 srpskih civila! Sudsko Vijeće ga je pitalo o načinu prikupljanja podataka, pa je Puhovski ispao smiješan iznoseći metodologiju sličnu onoj Save Štrbca. Zato je sud odlučio da ne prihvati njegovu argumentaciju, nego da će kao civilne žrtve prihvatiti one koje se dokažu stručnim metodama. Tako je sud od njegovih 677 utvrdio da je ubijenih civila bilo 42.
Treći izvor podataka je DORH, u čijem izvješću se navodi da je dokazana smrt ubojstvom 47 srpskih civila. Sve navedene brojke i analize u knjizi su dokumentirane citatima dokumenata i rasprave na sudu u Hagu.
Izneseni podaci bacaju drugačiju sliku na Domovinski rat od one koju vlastodršci žele prikazati. Koji su razlozi zatajenju istine? Prije svega opravdanje vlastitog nesudjelovanja u obrani, jer među njima gotovo i nema dragovoljaca Domovinskog rata.
Drugi je razlog pomirenje sa Srbijom bez istine. Uspostava nekakve „regije” podrazumijeva pomirenje, dakle izbjegavanje suđenja za genocid, za ratnu štetu i njezinu naknadu, izbjegavanje istine u pisanju povijesti. Takve pomirbe su uvijek na labavim nogama, tako nas uči povijest. Genocid nad Hrvatima u ovoj agresiji nije sankcioniran ni pravno ni materijalno.
Agresor bez osude dolazi uvijek u iskušenje da ponovi zločin, zato je potrebna istina. Smrt svakog čovjeka je najveća tragedija čovječanstva, ali skrivanje istine o žrtvama je zločin nad mrtvom žrtvom. Narod koji temelji sadašnjost na lažima o prošlosti nema izgleda za bolju budućnost.
Izvor: direktno.hr
