TIHOMIR DUJMOVIĆ: Kako se Josipovićevi ljudi rugaju braniteljima
Poručiti braniteljima da će povući zakon koji im je problematičan ako se oni maknu sa svojim šatorom ispred ministarstva branitelja najbezočnija je ucjena kakvu još nismo čuli! Bez obzira je li točna Đakićeva ili Mrsićeva verzija glede odgode izmjena zakona o braniteljima, evidentno je da je „šator ispred ministarstva branitelja” bio tema ucjene i cijene povlačenja zakona.
Izrugivati se braniteljima da djeluju kao pripadnici Ku Klux Klana dok u mimohodu usred Zagreba s majicama na kojima je križ sprijeda i upitnik na leđima, kao što je to napravio nesuđeni Josipovićev savjetnik i današnji član njegovog predizbornog tima, Marko Rakar, to znači uistinu biti bezdušan preko svake mjere. Dakle, braniteljski prosvjed na trgu bana Jelačića, bio je posvećen činjenici da je više od tri tisuće branitelja do sada izvršilo samoubojstvo (u BiH je samoubojstvo nakon rata izvršilo više od dvije tisuće pripadnika HVO-a o čemu se ovdje nema pojma, kao ni o činjenici da su obitelji koje su iza njih ostale bez bilo kakve socijalne zaštite!), križ je bio znak njihova kraja, a upitnik je bilo nijemo pitanje: tko je sljedeći! Ali, kako da ljudi kojima ni branitelji, ni hrvatska država, niti tragična sudbina tisuća braniteljskih samoubojstava ništa ne znači, pokažu mrvice barem pijeteta? To je osnovni problem „djece komunizma”: apsolutna emocionalna nezainteresiranost za sve što predstavlja pojam hrvatske države!
Negdje to emocionalno stanje kao kod Frljića završi u klasičnoj mržnji, negdje kao kod Feralovaca ostane na razini sarkazma i gađenja, negdje kao kod ovog blogera, svodi se na izrugivanje! Ali, zajednički nazivnik je apsolutna emocionalna pustoš prema državi i onima koji su je stvarali! A ljevičarsku elitu je zapalo da vladaju s nečim prema čemu su u najmanju ruku emocionalno posve indiferentni! Jer, samo se iz te indiferentnosti može roditi potreba, pravo, sam sebi dati dopuštenje i imati snage – izrugivati se sa ljudima koji su dali i komad vlastita tijela da bi stvorili hrvatsku državu! Kako možete bilo što drugo osim duboka poštovanja osjećati prema ljudima koji u dugoj koloni punoj invalidskih kolica, punoj doživotnih invalida, prepunoj ljudi koji su došli nakon stotina i stotina besanih noći u kojima se trzate na svaki šušanj, kao što ste se trzali u rovovima ovoga rata, kako možete bilo što osim poštovanja i zahvalnosti osjećati prema tim ljudima? Tim bezimenim herojima koji su svoje ruke i glave stavili na panj da bi jednog dana ovaj narod bio slobodan!
Da bi danas, gotovo četvrt stoljeća kasnije, ponovo bili zadnja crta obrane pred vlašću koja nas je vratila u kraj osamdesetih, pred vlašću koja se upravo spremala pisati zakon u kojima bi i Domovinski rat i ove heroje ugurala u ministarstvo socijalne skrbi kao neku vrstu nepotrebnih političkih beskućnika, a ne živi temelj na kojemu je država nastala. Jer, onu bešćutnost koju Rakar pokazuje na svom blogu, ministar Mirando Mrsić pokazuje u pregovorima s braniteljima! Poručiti braniteljima da će povući zakon koji im je problematičan ako se oni maknu sa svojim šatorom ispred Ministarstva branitelja najbezočnija je ucjena kakvu još nismo čuli! Bez obzira na to je li točna Đakićeva ili Mrsićeva verzija s obzirom na odgodu izmjena zakona o braniteljima, evidentno je da je „šator ispred ministarstva branitelja” bio tema ucjene i cijene povlačenja zakona. Jer, Đakić govori otvoreno o toj ucjeni Mrsića, dok ministar tek tvrdi da se o šatoru i njegovu odlasku govorilo „samo u kontekstu još jednog kamenčića u nizu poteza koji bi trebali dovesti do nastavka razgovora”. Tretirati braniteljski šator ispred ministarstva branitelja kao „tehničku smetnju” u nastavku pregovora, a branitelje kao čudake koji ne znaju što rade, to znači miljama biti udaljen od njih i njihovih istinskih problema i stavova.
Njima je kristalno jasno u koju je fazu upala hrvatska država, njima je kristalno jasno da su se u zadnji trenutak okupili da i njih ne pomete crvena revolucija, njima je sve jasno! Tko nije ušao u šator, tko nije vidio te ljude i čuo njihove priče, tko nije vidio prepunu kutiju braniteljskih pisama potpore širom Hrvatske, tko nije vidio prepunu kutiju ogorčenih pisama ljudi koji navode upravo nevjerojatne nepravde koje su im se dogodile, tko tamo nije vidio pisma ljudi koji su najavili da će okončati svoj život jer im je oduzeto minimalno dostojanstvo, tko nije prelistao albume njihovih slika iz rata, tko nije vidio kako se ponosno nose sa svojim teškim zdravstvenim stanjima i tko u tom šatoru nije osjetio onu odlučnost koja je u zraku postojala još samo 1991. i 1995., taj ništa nije shvatio niti ima uši i oči! Samo takvi mogu poručiti braniteljima neka maknu šator pa će se povući zakon koji njima ne ide u prilog! Ti stvarno ništa ne razumiju! I to dubinsko, suštinsko nerazumijevanje vlasti i naroda, to je današnja istinska, prava hrvatska tragedija.
Autor: Tihomir Dujmović/dnevno.hr
