ŽIVOT POPUT FILMA: Hrvatski svećenik i tajni agent spasio 80.000 života
Svećenik i trostruki tajni agent spasio 80.000 života
Draganović. Krunoslav Draganović. Ime koje zainteresiranima za poslijeratnu hrvatsku povijest izaziva znatiželju, ime svećenika, doktora povijesti uz čije se djelovanje obično vežu atributi ‘kontroverzno’, ‘misteriozno’, ‘nerazjašnjeno’. Draganović je, ukratko, bio svećenik koji od 1943. godine u Rimu, kao tajnik Bratovštine svetog Jeronima zadužen najprije za spašavanje zatvorenika iz talijanskih fašističkih logora, a nakon sloma nacizma u Europi slanje u emigraciju tisuća izbjeglica iz NDH pred komunističkom osvetom.
Prikupio je golemu građu o pokoljima nakon bleiburške tragedije, surađivao s američkim, britanskim i vatikanskim obavještajnim službama, intimno je podržavao nastojanja sudionika puča Vokić-Lorković o predaji NDH zapadnim saveznicima, a njegov opsežni arhiv prošao je pola svijeta vješto skrivan od obavještajaca svih boja. U Titovoj Jugoslaviji bio je proglašen ratnim zločincem, godinama ga je progonila Udba, pa ga u namještaljci 1967. otela i deportirala u Jugoslaviju, gdje, sad počinje najmisteriozniji dio njegova života – nije kažnjen, nego je kao profesor povijesti relativno mirno (uz stalni nadzor tajne službe) umro 1983. godine!
Sa sigurnošću se može reći kako niti jedan hrvatski svećenik druge polovice XX. stoljeća nije izazivao toliko strahopoštovanja kao Draganović, o kojem je tridesetak godina nakon smrti održan međunarodni znanstveni simpozij na KBF-u u Sarajevu koji je konačno rasvijetlio mnoge epizode njegova burnog života, sličnog vrhunskom filmskom scenariju.
– Dr. Draganović izaziva zanimanje kako znanstvenika tako i opće javnosti upravo zbog nevjerojatnog djelovanja, na više razina: svećeničkoj, povjesničaskoj, humanitarnoj, ali i vrlo aktivnog sudjelovanja u poslijeratnim zbivanjima – komentira dr. don Josip Dukić, povjesničar splitskog KBF-a, jedan od autora aktualnog Zbornika radova nastalog nakon simpozija o Draganoviću.
Krunoslav Stjepan Draganović rođen je u Brčkom 1903. godine, osnovnu školu pohađa u Travniku, gimnaziju u Sarajevu, studirao je pet semestara na bečkoj Politehnici, a onda prelazi na studij teologije u Sarajevo. Zaređen je za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, doktorirao u Rimu na Gregoriani, predavao povijest na zagrebačkoj Teologiji, gdje piše nekoliko relevantnih radova, posebno iz povijesti bosanske Crkve, a 1938. godine i Šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji. I tu završava njegov miran, profesorski život.
Na preporuku nadbiskupa Alojzija Stepinca imenovan je 1943. godine predstavnikom Crvenog križa i Katoličke crkve u Izaslanstvu NDH pri Svetoj stolici (Vatikan nije priznao Pavelićevu državu pa nisu uspostavljeni diplomatski odnosi osim na razini izaslanstva) iz dva razloga: pokazao se sposobnim organizatorom preseljenja nekoliko tisuća Hrvata iz Makedonije nakon pada Kraljevine, ali i zbog žestokog sukoba s doglavnikom Slavkom Kvaternikom zamjerajući ustaška divljanja i odnos prema manjinama, pri čemu je bio na tragu nadbiskupa Stepinca. Dapače, tražio je od Pavelića i njegovih pristaša povlačenje iz javnog života i uspostavu demokratske vlasti, pa je Poglavniku odgovaralo udaljiti uglednog kritičara iz Zagreba.
– Nikad nisam krio svog nacionalno-patriotskog osvjedočenja, otklanjanjući pritom totalitarizam, bilo crveni kao i crni. Ako ljubiti svoj narod i raditi za njega, pa i u javnom životu, znači biti ‘politikant’, onda rado nas sebe prihvaćam tu ljagu. Uostalom, i Krist nas je učio ljubiti svoj narod – kazao je u intervjuu Vinku Nikoliću 1965. godine.
U Rim je stigao uoči kapitulacije Mussolinijeve Italije i brzo pokreće opsežne akcije spašavanja zarobljenika iz fašističkih logora. Pri tom se služio najrazličitijim vezama u vrhu Katoličke crkve, ali i kontaktima sa stranim obavještajcima, prvenstveno američkima, govorio je talijanski, njemački, engleski i francuski jezik, a od velike pomoći mu je bio prisan, prijateljski odnos s Giovannijem Battistom Montinijem, tadašnjim najbližim suradnikom državnog tajnika Svete Stolice, kasnijim milanskim kardinalom i papom Pavlom VI. Ukratko, rezime njegovih humanitarnih nastojanja u prvoj fazi rada bio je izbavljenje tridesetak tisuća zarobljenih Hrvata, Srba, Makedonaca, Slovenaca, Crnogoraca… Njegov logistički genij i moć improvizacije nisu ostali nezapaženi u obavještajnim službama, za njegov rad u Rimu premreženom tih dana špijunima svih zaraćenih strana interesiraju se američki, britanski, talijanski, njemački i vatikanski dojavljivači.
Padom Hitlerovog Reicha i NDH, Rim preplavljuje novi val izbjeglica iz Hrvatske koji bježe pred komunistima, a Draganović je osoba preko čijih kanala bježe ponajviše u Južnu Ameriku. Sada je za njega živo zaniteresirana OZNA, čiji agenti ga u nekoliko navrata pokušavaju oteti i likvidirati, u isto vrijeme o njemu informiraju i dezinformiraju agente američkog CIC-a, dostavljajući im podatke kako Draganović raspolaže ustaškim zlatom, kako je bio Pavelićev bliski suradnik, optužuju ga za sudjelovanjeu kozaračkim pokoljima, organiziranje Pavelićeva bijega, uzimanje novca od izbjeglica, kao organizatora bijega autora holokausta Adolfa Eichmanna, što je kasnije odbačeno, no ovi navodi i u kasnijem razdoblju bili su osnova komunističke propagande u njegovoj biografiji. Čak je 1947. godine proglašen ratnim zločincem. Zanimljivo, iako je Draganović u izvještajima tajnih službi MI5, MI6, FSS-a, OSS-a, CIC-a, CIA-e i SETAF-a različito karakteriziran, uživao je veliki ugled u međunarodnim humanitarnim organizacijama koje se nisu bavile ideološkim pripadnostima izbjeglica.
Za vrijeme bleiburškog pokolja od američke obavještajne službe Draganović je dobio automobil i zrakoplov kako bi izvidio što se događa u Sjevernoj Italiji i Austriji, a početkom kolovoza 1945. godine do njega su stigli zagrebačka Židovka Heda Stern i njezin partner Marion Scott, obavještajci CIC-a koji su tražili Pavelića.
– Draganović nije politički neutralan, on je Hrvat, prvo, posljednje i uvijek. Premda nije Pavelićev pristaša, gleda na ustaše više kao na Hrvate, nego kao na ustaše – navodi Stern u izvještaju centrali CIC-a.
S Amerikancima surađuje sve do 1962. godine, i to sa SETAF-om, vojnom protuobavještajnom službom, kod koje je nekoliko godina bio i na stalnom honoraru, a navodi iz Zbornika o njegovu tadašnjem plivanju u moru informacija i kontrainformacija nalik su radnji sjajnog špijunskog trilera. Rezultat njegovih nastojanja je oko 30 tisuća hrvatskih izbjeglica prebačenih na Zapad, pri čemu doista nije vodio puno računa o njihovom backgroundu, vodeći se izrekom austrijskog biskupa Aloisa Hudala sa sličnom misijom: ‘Ja sam svećenik, a ne policajac!’ Uporno tvrdi kako je za nezavisnost Hrvatske ali ne pripada ustašama.
Zatopljavanjem odnosa komunističke Jugoslavije i Svete Stolice, početkom šezdesetih godina među svećenicima u rimskom Zavodu svetog Jeronima dolazi do podjele na tri struje: uvjetno rečenu projugoslavensku (vicerektor Đuko Kokša, zagrebački nadbiskup Franjo Šeper, beogradski nadbiskup Josip Ujčić), prohrvatsku (Draganović, Ivan Tomas, Krešimir Zorić, Milan Simčić uz podršku dalmatinskih biskupa na čelu s Franom Franićem), te politički nezainteresiranih. Komunistička vlast uvjetovala je mogućnost slanja svećenika iz Jugoslavije na daljnje studije u Rim uklanjanjem ‘ustaških’ svećenika iz Zavoda sv. Jeronima, ponajprije Draganovića, i on 1963. godine iseljava u Pressbaum kod Beča, gdje dobiva austrijsko državljanstvo, a prije toga s grupom svećenika istomišljenika osniva Hrvatski pastoralni centar u Grottaferrati u predgrađu Rima.
I dalje putuje, istražuje komunističke poslijeratne zločine i priprema veliki znanstveni rad o Bleiburgu zbog čega je ostao posebna smetnja jugoslavenskom režimu. U njegovu blizinu ubacuju se agenti Udbe, a najveće povjerenje kod njega dobiva Milan Varoš, rođen u Sarajevu, umro u Splitu 1975. godine (javljao se i napisima u ‘Slobodnoj Dalmaciji’ pod pseudonimom Miro Vrdoljak).
Slijedi spektakularno razrješenje ‘slučaja Draganović’, u režiji jugoslavenske tajne službe: zbog prikupljanja materijala za knjigu stiže u Trst u rujnu 1967. i odsjeda kod unuka svog starog prijatelja Hadži-Selim bega Šahinpašića koji su ondje držali trgovinu. Kod braće Šahinpašića, Asima i Ćazima, upoznaje ‘trgovca automobilima iz Imotskog’ Ivana Galića (Babića) iz Sviba, zapravo suradnika sarajevske Udbe, kodnog imena Fritz, koji nudi prijevoz do ‘jednog odličnog restorana’ blizu jugoslavenske granice.
Na putu za gostionu Galić je ‘slučajno’ zalutao i zastavio se pred karaulom JNA. Draganović netragom nestaje tog 10. rujna i nakon mjesec dana jugoslavenski tisak pobjedonosno objavljuje njegovu izjavu kako se ‘svojevoljno’ vratio u Jugoslaviju, te se plasira njegova ‘poslanica’ o tome da u zemlji nije sve tako kao se prikazuje u emigrantskom tisku. Naravno, ovome je prethodila jednomjesečna ‘obrada’ u saveznoj Udbi, ali i ucjena na adresu vrhbosanskog nadbiskupa Smiljana Čekade: ako Draganović nestane biskup će biti uhapšen, a Teologija i Sjemenište zatvoreni!
Godine pod prismotrom Udbe Draganović provodi relativno mirno, što je neobično s obzirom na poslijeratne optužbe za ratne zločine i pomaganje ustaškom režimu. Predaje povijest na sarajevskoj Visokoj filozofsko-teološkoj školi, a u Zagrebu i sastavlja novi Opći šematizam 1974. godine. Rijetko spominje događaje iz svoje nevjerojatne prošlosti. Na samrtnoj postelji je početkom srpnja 1983., a u sobu mu upadaju policijski agenti i plijene građu. Draganović dugo šuti, ne komentira, prisutnima se činilo da je u nesvijesti. U jednom trenu je prošaptao, na francuskom citirajući papu Pija Dvanaestog: ‘Maudit qui déclenche la guerre – Proklet bio tko otpočinje rat!’
Dva sanduka ‘ustaškog zlata’
Don Krunoslav Draganović je u komunističkoj literaturi spominjan i kao ‘rizničar’ ustaškoga zlata koje je nestalo iza Drugog svjetskog rata. U Austriji se u srpnju 1945. susreo s izbjeglim dužnosnicima NDH-a, prilikom posjeta područja koje mu je omogućio američki CIC. Dobio je na korištenje dva sanduka zlata, oko 26 kilograma iz tzv. Državnog vlasništva koje je prebacio u Rim i koristio se njime za financiranje prebjega u prekomorske zemlje. No, već u siječnju 1946. u njegov ured je upao general Vilko Pečnikar i silom mu oteo zlato, te ga trošio u privatne svrhe, zbog čega je među emigracijom došlo do velikih sukoba. Da Draganović nije bio bogat svjedoči i njegova korespondencija u kojoj se stalno žalio na teško financijsko stanje i tražio pomoć za uzdržavanje.
Arhiv skrivan po Europi
Golema arhivska ostavština, nazvana ‘Draganovićev arhiv’ imala je olujnu povijest, kao i njegov život. Dijelovi kojih se željela dočepati Udba, posebno o poslijeratnim pokoljima i putevima emigracije skrivan je po cijeloj Evropi, za neke kutije nije se znalo tridesetak godina, a konačno je većina arhivalija stigla u rimski Zavod sv. Jeronima, gdje čeka sređivanje i istraživanje, a riječ je o više od stotinu kutija istraživanja, svjedočanstava, korespondencije, rukopisa…
Autor: Damir Šarac/slobodnadalmacija.hr
