U noći na srijedu sa 100 kg trotila uništen je most na jedinoj pruzi iz Zaporožja prema poluokruženom gradu Mariupolju, a čitava je kompozicija vlaka iskočila iz tračnica. Ukrajinska strana tvrdi kako u vlaku nije bila vojna tehnika.

Kako smo nedavno izvješćivali, krvavi ukrajinski scenarij je neizbježan i on počinje u proljeće. Pripreme za njega već intenzivno traju, o čemu svjedoče aktivnosti obiju sukobljenih strana.

Ukrajinski predsjednik Petro Porošenko prije nekoliko dana potpisao je ukaz o žurnoj mobilizaciji novih 30-ak tisuća vojnika, a planirano je tijekom 2015. godine mobilizirati ukupno 100 tisuća vojno sposobnih osoba. Predsjednik je također izjavio kako je svakom mobiliziranom vojniku osigurana sva nužna vojna oprema te kako će svaki od njih proći neophodnu vojnu obuku. Naime, nije tajna kako su svi dosadašnji pokušaji provođenja djelomičnih mobilizacija polučivali vrlo slab odziv stanovništva, a jedni, od za to najčešće spominjanih razloga bili su upravo loša opremljenost i ne prolazak vojne obuke. Zbog toga su mobilizirani ukrajinski vojnici slani na liniju fronta, predstavljali samo pušćano meso motiviranim i izvježbanim postrojbama tzv. Novorusije.

Ovih je dana najavljen i dolazak dvojice generala američke kopnene vojske u dvodnevni posjet Ukrajini glede potpore obuci tamošnjih vojnih postrojbi. Naravno kako se tu prije svega radi o psihološkoj i savjetodavnoj potpori jer se u dva dana u kampovima za obuku ne može ništa konkretnije niti napraviti. Međutim isto je jasan signal koji upućuje na daljnju eskalaciju sukoba na koji se očigledno sprema i američka strana koja danas u potpunosti nadzire ukrajinske političke procese.

Amerikanci su svjesni kako uvođenje oštrih gospodarskih sankcija prema Rusiji, u kombinaciji s drastičnim padom cijena nafte, ne daje željeni efekt promjene smjera ruske politike, kao i to da uvedene sankcije sve više opterećuju i Zapadne zemlje. a što utječe na percepciju tamošnjih građana na samu ukrajinsku krizu. Izlaz iz takve situacije Amerikanci još jedino vide u sveopćem ukrajinskom vojnom sukobu, što je vrlo rizična opcija, u kojem će Rusija, ekonomski oslabljena sankcijama morati i sama krvariti.

U utorak obznanjenom izjavom ukrajinske vlade, prema kojoj su na okupirano područje Donbasa ušle dvije nove postrojbe ruske vojske, ukupno njih 700, kao i da se pod punom vojnom spremom ukrajinskim snagama na terenu suprostavlja 36 tisuća izvrsno opremljenih separatista, iznova se dodatno želi službeno označiti Rusiju kao direktnog sudionika u ratu na jugoistoku Ukrajine. Isto je ruska strana odmah odbacila kao neosnovano, a što je i činila uvijek do sada, pozivajući pri tom ukrajinske i Zapadne vlade, da o prelasku njihovih oružanih snaga preko ukrajinske granice dostave barem jedan jedini dokaz.

Međutim vrlo dobro je znano kako vojna pomoć može pristizati i bez službenog ulaska trupa bilo čije vojske na neki tuđi teritorij. Rusija se u ovom slučaju samo služi odavno prokušanim američkim metodama vojnog pomaganja njima podobnim režimima, kao i svojim priznanjem o odlasku ruskih dragovoljaca u ukrajinski konflikt a čega ima i na ukrajinskoj strani i što Rusija ne može i ne želi sprječavati.

Snage tzv. Novorusije preuzele su nadzor nad cjelokupnim aerodromom u Donjecku

Što se tiče suprotne strane tj. tzv. Novorusije, njihovi politički i vojni čelnici ovih dana upozoravaju kako su, u rujnu potpisano primirje, ukrajinske vlasti iskoristile za pregrupiranje svojih snaga te dovlačenje svježih postrojbi i vojne tehnike duž crta razgraničenja, a koje imaju isključivo napadni karakter. Također optužuju ukrajinske snage za neprestane diverzantske upade na teritorij pod njihovim nadzorom te ubojstva nedužnih civila, kao i za topničke udare po naseljenim mjestima.

Međutim ono što jasno ukazuje na neizbježni vojni scenarij jest činjenica kako su u subotu, nakon četverodnevnih žestokih borbi, proruske snage zauzele i stari terminal donjecke zračne luke te sada u potpunosti nadziru teritorij samoga aerodroma. Do potpisanog primirja snage tzv. Novorusije nadzirale su samo novi terminal istog aerodroma. Napominjemo kako su ukrajinske snage prema potpisanom Minskom dogovoru morale u potpunosti napustiti zračnu luku u Donjecku i predati ga pobunjeničkoj strani, a do čega nije došlo zbog određenih problema na ostalim djelovima fronte.

Zračna luka u Donjecku strateški je najvažniji objekt cjelokupne regije Donbasa i za nju su svih proteklih mjeseci vođene teške borbe. Međunarodna zračna luka (iako već odavno pretvorena u ruševine i pepeo) pokraj drugog najvećeg ukrajinskog grada Donjecka, a koji je sada središte pobunjenih regija jugoistoka zemlje, ukrajinskim vlastima bila je simbol otpora i pobjede nad separatistima te su često prikazivani tv prilozi o herojskoj borbi ukrajinskih snaga na samom aerodromu. Iz tog razloga ukrajinske vlasti ni sada službeno ne priznaju gubitak zračne luke već govore o „žestokim borbama” i „složenom stanju na terenu”, a u utorak se svajetnik predsjednika Porošenka Jurij Birjukov oglasio čudnim priopćenjem kako su se gornji katovi starog terminala urušili te kako zbog toga ima žrtava među ukrajinskim vojnicima. Međutim, u nedjelju su svi ruski tv kanali objavili video snimke sa samoga aerodroma iz kojih je nedvojbeno vidljivo kako je isti u potpunosti ovladan proruskim postrojbama i kako se i sa starog terminala vijore zastave Novorusije.

Zbog gubitka aerodroma ukrajinske su snage ovih dana intenzivirale topničke i pješačke napade i na aerodrom i na sam grad Donjeck, a sukobi se pojačavaju na svim djelovima bojišnice. Primjetan je i vojni pritisak pobunjeničkih postrojbi na polumilijunski grad Mariupolj na Azovskom moru koji je još od rujna u djelomičnom okruženju proruskih snaga. U noći na srijedu sa 100 kg trotila uništen je most na jedinoj pruzi iz Zaporožja (grad koji se nalazi zapadno od regije Donjeck) prema Mariupolju, a čitava je kompozicija iskočila iz tračnica. Ukrajinska strana opovrgava da je u vlaku bila vojna oprema i tehnika za vojnike u tom poluokruženom gradu. U ponedjeljak je nakon dugo vremena na bojišnici ponovno korištena i ukrajinska avijacija. S tim u svezi zanimljivo je napomenuti kako i pobunjenici najavljuju skoro osnivanje vlastitih zrakoplovnih snaga. Dakle, mir u Ukrajini je vrlo daleko.

Raznoglasja Zapada o ukrajinskoj krizi sve su snažnija, čemu pridonose i novi energetski izazovi po EU

Razmimoilaženja između NATO saveza i pojedinih članica EU-a glede odnosa prema Rusiji sve su glasnija. Prema pisanju The Wall Street Journal-a, Kurt Volker, bivši analitičar CIA-e i veleposlanik SAD-a pri NATO savezu kojega je na tu dužnost 2009. g. imenovao George Bush, izjavio je kako „svi misle da je ne sukobljavanje s Rusijom važnije od spašavanja Ukrajine”. „Ako to znači dizanje ruku od Ukrajine, to se može i dogoditi”, izjavio je Volker.

O navedenim razmimoilaženjima svjedoče i nastojanja Washingtona da se Rusiji uvedu i dodatne sankcije, dok s druge strane EU za sada isto odbacuje smatrajući i dosadašnje sankcije učinkovitima, a zapravo Unija više strahuje o posljedicama koje bi i sama morala pretrpjeti u ionako po nju samoj teškom gospodarskom stanju. O tome najbolje govore i prvi službeni kontakti predstavnika Europske Unije i Ruske Federacije na prošlotjednom berlinskom forumu proizvođača poljoprivrednih proizvoda „Zeleni tjedan”, na kojemu se po prvi put raspravljalo o mogućem ruskom skidanju zabrane uvoza na poljoprivredne proizvode. Iako još ništa nije dogovoreno, spominje se kako bi napredak mogao biti postignut barem glede izvoza europske svinjetine na rusko tržište, a koje je Rusija zabranila zbog određenih fito-sanitarnih razloga još i prije izbijanja ukrajinske krize.

Prošlotjedna izjava čelnika ruskog Gazproma kako će izgradnjom novog plinovoda kroz Crno more, u Tursku i dalje do granice te zemlje s Grčkom, Rusija od 2020. g. definitivno prestati s opskrbom Europske Unije plinom preko Ukrajine, izazvala je nervozu u političkim krugovima unutar Bruxellessa. Taj ruski riskantan potez može imati teške posljedice po obje strane. S jedne strane Rusija riskira gubitak europskog plinskog tržišta koje se može u potpunosti preorijentirati uvozu plina iz SAD-a i drugih zemalja. S druge strane Europska Unija eventualnom protureakcijom na ruski potez tj. orjentacijom na druge dobavljače čiji će plin nedvojbeno biti skuplji i u dobavnom smislu puno nesigurniji od ruskog, riskira još veći udar na svoju ekonomiju i njenu konkurentnost. Zabrinutost EU je tolika da je u prošlu srijedu, svega nekoliko dana nakon objave Gazpromovog poteza, u Moskvu, u središte navedene plinske kompanije stigao povjerenik EU za Energetski savez, slovački diplomat Maroš Šefčovič. Međutim i njemu osobno predsjednik uprave Gazproma Aleksei Miler, kao i prethodno ruski ministar energetike, ponovio je kako će kompletna količina plina koji sada za EU ide preko Ukrajine, ubuduće ići kroz tzv. „Turski tok”, a radi se o 63 milijarde m3 plina godišnje. Njega će s tursko-grčke granice EU sama morati transportirati do svojih potrošača, a s čime Rusija više ne želi imati veze, a kako je to bilo kroz propali projekt „Južni tok”. Dakle započinje još jedna igra živaca u kojoj su ulozi s obje strane izuzetno visoki.

Široki muslimanski pokret protiv medijskog izrugivanja njihovim svetinjama ide u korist ruskih interesa

Prije tri tjedna u Moskvi je od strane istaknutih javnih osoba formiran građanski pokret „Anti-majdan” koji je najavio masovna okupljanja svojih članova na ulicama ruskih gradova ukoliko se prozapadna oporba jednom odluči na ulične akcije slične onima u Kijevu prije godinu dana. Pokret predvode utjecajni vojni veterani, kulturni djelatnici, kao i Putinu blizak vođa domoljubne bajkerske skupine Noćni vukovi, Aleksandar Zaldastanov, zvani „Kirurg”. Prema njihovim riječima oni više nikada neće dopustiti revolucionarni scenarij smjene vlasti u Rusiji kojom bi manjina odlučivala o volji većine.

Nedavna objava novih karikatura proroka Muhameda u satiričnom pariškom listu Charlie Hebdo, tiskana u sedammilijunskoj tiraži, kao odgovor na „gušenje sloboda govora” od strane islamskih terorista, izazvala je lavinu gnjeva i u ruskoj 25 milijunskoj muslimanskoj zajednici ali i osudu cjelokupne ruske javnosti i njenih političara koji ističu kako sloboda mora imati granice, poglavito kada su u pitanju religijski osjećaji ljudi. Najvruće je bilo na samom Kavkazu gdje je na poziv ruskih vlasti i vlasti Čečenske republike, u Groznom održan veliki prosvjed oko 800 tisuća muslimana prispjelih sa svih strana Rusije. U emotivnom govoru čečenskog predsjednika Ramzana Kadirova, praćenog i njegovim i uzvicima okupljenog mnoštva često izgovaranih riječi „Allahu akbar”, gnjev ljudi je u potpunosti kanaliziran u stranu Zapada, poglavito Europske Unije koja svojom politikom apsolutnih sloboda „namjerno izaziva sukobe dviju religija, kršćanstva i islama”.

Zapravo je neshvatljivo iracionalno ponašanje europskih političara koji u ime apstraktnih pojmova o apsolutu sloboda, makar samo i onoj medijskoj, a koja u životnoj (i medijskoj) praksi uopće niti ne postoji, izazivaju gotovo milijardu i pol stanovnika Zemlje koji ispovjedaju islam kao svoju religiju. Očekivati od tolikog broja ljudi da svi budu suzdržani na provokacije o njihovim svetinjama te da ne reagiraju nasilno je ludost. Ruski političari i mediji spretno vuku paralele kada kažu da apsolutna sloboda izražavanja u EU vrijedi samo kada se blate kršćanske i islamske svetinje, dok se istodobno to isto nitko ne usuđuje činiti s primjerice Holokaustom (što je svakako u redu i jednako bi bilo neprimjereno) ili kreatorima i pokroviteljima „svetog” gej-pokreta zbog čega bi počinitelji bili promptno zakonski sankcionirani kroz kazneno-pravni supstitut govora mržnje.

Rusija pod svoju zaštitu i savezništvo uzima po SAD „otpadničke” zemlje

U utorak je u službeni posjet Teheranu stigao ruski ministar obrane Sergey Shoygu koji je sa svojim iranskim kolegom potpisao sporazum o vojnoj suradnji dviju država. Prema istoj, intenzivirat će se međusobna razmjena vojnih časnika, surađivati u borbi protiv terorizma i razmjenjivati međusobna iskustva , kao i intenzivirati uplovljavanje vojnih brodova dviju zemalja u ruske i iranske luke. Također se razgovaralo o međusobnoj suradnji u okviru organizacije zemalja članica Šangajske organizacije čiji je Iran pridruženi član. O njegovom punopravnom članstvu u tu moćnu organizaciju raspravljat će se ovoga ljeta na samitu organizacije u Moskvi, a već je sada znano kako prijam Irana u Šangajsku organizaciju ovisi isključivo o odluci same Moskve koja je do sada glede istoga kalkulirala, ne želeći remetiti odnose s SAD-om i Izraelom čiji je Iran zakleti neprijatelj. Današnji teheranski sastanak možda je rusko posljednje upozorenje SAD-u kako Rusija, ukoliko to želi, može preko kaspijskog bazena kojeg već drži u čvrstom nadzoru, sklapanjem savezništva s Iranom izbiti direktno u strateški važan Perzijski zaljev, u dvorište Saudijske Arabije i „na puškomet” tamo stacioniranoj američkoj petoj floti sa sjedištem u većinski šijtskom Bahreinu.

Drugo po SAD neugodno rusko savezništvo jest sve ćešće spominjani savez s komunističkom Sjevernom Korejom. Posljednjih mjeseci obnovljeni i intenzivirani susreti visokih političkih dužnosnika dviju država idu u tom smjeru. O tome ukazuje i neočekivani poziv predsjednika Putina sjevernokorejskom vođi Kim Jong Unu na proslavu 70. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata u Europi koja će 9. svibnja biti obilježena velikom vojnom paradom u Moskvi. Jasno je kako uloga tada još nepodjeljene Koreje koja je i sama bila žrtva japanske okupacije, nema nikakve veze s europskom bojišnicom. Prvo pozivanje jednog sjevernokorejskog čelnika na moskovsku proslavu jasan je pokazatelj političkog zbližavanja dviju zemalja.

Svijet nikad bliži novom velikom sukobu

Samo promatrano kroz prizmu stanja u Ukrajini, a bez da se u obzir uzmu i ostali gore navedeni čimbenici eskalacije kriznih žarišta diljem svijeta, trenutačno u međunarodnoj politici nisu vidljivi bilo kakvi znakovi koji bi davali nadu za optimizam.

U ukrajinskom sukobu je već odavno jasno kako obje sukobljene strane na terenu ionako ni o čemu ne odlučuju.Ta je kriza izazvana i upravljana izvana, a samim time razriješiti se može isključivo na relaciji Washington-Moskva. Do tog rješenja jednog dana će nedvojbeno i doći ali je pravo pitanje kakav rezultat će isto imati po samu Ukrajinu.

Ukupno gledano, pitanje rata i mira u svijetu ipak ovisi samo o SAD-u i o tome hoće li on pod svaku cijenu, pa i pod cjenu sveopćeg rata, nastojati zadržati svoj međunarodni politički i gospodarski primat, ili će ipak pristati svijet dijeliti i s drugim zemljama u usponu koje također postaju globalni igrači.

Autor: Zoran Meter/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save