Je li Bog stvorio svijet u šest dana?
Kad se razgovara o biblijskim sadržajima s jedne, i stajalištu znanosti s druge strane, najčešći prijepor izaziva pitanje postanka svijeta. Je li svijet (svemir) stvoren u šest dana kako nas uči Biblija, ili je nastao tzv. Velikim praskom i kasnije se razvijao kroz razdoblje nešto kraće od četrnaest milijardi godina?
Ako netko želi do kraja zaoštriti stvar, između ove dvije mogućnosti ostavit će rastavni veznik ili. Odmah kažimo da tom vezniku tu nije mjesto i da do prijepora dolazi uglavnom zbog toga što običan čovjek nije dovoljno teološki potkovan te najčešće nije osposobljen kvalitetno protumačiti značenje određenog svetopisamskog teksta. A ako je neki bibilijski tekst bremenit simboličkim značenjem onda je to baš tekst o stvaranju s početka Knjige postanka.
»Ljudska osoba, stvorena na sliku Božju, biće je u isti mah tjelesno i duhovno. Biblijski izvještaj izražava tu stvarnost simboličkim jezikom izjavljujući da je ‘Bog napravio čovjeka od praha zemaljskog te mu u nosnice udahnuo dah života… « (KKC 362)
Jednom smo već pisali o čovjekovim pokušajima da pronađe odgovore na važna pitanja o životu i smrti, patnji i boli, konačnosti i smislu. Prije nego se razvila znanost, čovjek je na ta pitanja pokušavao odgovoriti pomoću različitih mitova. Mit je obično izmišljena priča prenesena značenja kojoj je cilj pomoći pri shvaćanju nekog događaja ili stanja ljudskog duha.
Mnogo kasnije razvija se znanost zahvaljujući kojoj je čovjek došao do nevjerojatnih otkrića. Brojne su definicije znanosti, no mi ćemo ovdje kazati da je ona sveukupno i sustavno sređeno znanje o nekoj pojavi do kojeg se došlo praćenjem i otkrivanjem različitih zakonitosti.
I dok se drevni čovjek tražeći odgovore okretao različitim izmišljenim božanstvima, postupnim razvojem znanosti okreće se razmišljanju, iskustvu, promatranju i donošenju zaključaka na temelju toga. Redovito se stvaraju znanstvene hipoteze da bi se nakon temeljite i potpune provjere govorilo o znanstvenim zaključcima ili zakonima. Posebno su se značajna znanstvena otkrića dogodila tijekom dvadesetoga stoljeća, a ne sumnjamo da će ovo stoljeće po tom pitanju biti još plodonosnije.
Kako na drugim područjima, tako su mnogim plodovima urodili znanstveni napori i u istraživanju svemira. Matematičku podlogu tome daje Albert Einstein, a onda je astronom Edwin Hubble utvrdio da se galaksije ogromnom brzinom udaljavaju jedna od druge. To znači da je cijeli svemir u početku bio skupljen na jednom mjestu izvanredne gustoće. Širenje iz te početne točke započelo je tzv. Velikim praskom (engl. Big Bang). Izniman znanstveni doprinos na ovom području dao je belgijski katolički svećenik Georges Lemaitre.
Znanstvena dogma o vječnom i statičnom svemiru
Ovdje odmah treba kazati da je teorija o praskovitom nastanku svemira odmah u startu doživjela brojne napade. Nažalost, oni su uglavnom bili ideološke prirode. Naime, teorija o Velikom prasku odlično se uklapala u biblijski govor o stvaranju, pa je posebno teške napade doživio spomenuti belgijski svećenik. Da bismo razumjeli zašto su uslijedili napadi treba znati da je prije spoznaje da se svemir širi i da je prije određenog vremena nastao, postojala znanstvena dogma koja je tvrdila da je on vječan i statičan. Čak je i A. Einstein držao da je tako. Kad se situacija obrnula, odjednom je izgledalo da je svemir u određenom trenutku zaista stvoren. Još jednu stvar ovdje treba dobro uočiti: prije nastanka svemira nije bilo ni prostora ni vremena. Tek s materijom dolaze nam i ta dva nova parametra.
Značajno pitanje vezano uz ovu temu jest i ono o evoluciji. No, njime se u ovom trenutku nećemo ozbiljnije baviti, nego ćemo samo kazati nekoliko rečenica o hominizaciji. Hominizacija je govor o nastanku čovjeka u procesu evolucije. Znanstvenici smatraju da je ona započela prije nekih šest milijuna godina. O životu i običajima ljudi kroz to dugačko vrijeme danas možemo suditi tek na temelju tragova koji su tu i tamo ostali. Zahvaljujući njima da se zaključiti da je čovjeku oduvijek bilo svojstveno nešto što nije niti jednom drugom biću: služio se razumom i bio je religiozan. Po tome se bitno razlikovao od životinja.
No, nas ovdje zanima nešto drugo. Možemo li danas mirne duše kazati da je čovjek u jednom dalekom povijesnom trenutku nastao od majmuna (nazovimo ga tako)? Biološki i kronološki gledano to nam nije neprihvatljivo. Međutim, nikako ne možemo prihvatiti istovjetnost čovjeka i bića koje mu je prethodilo po pitanju kakvoće i identiteta. Religioznim rječnikom mogli bi kazati da je čovjek doživio odlučujući napredak u procesu hominizacije u onom trenutku kad mu je Stvoritelj darovao dušu. U tom trenutku biće koje je prethodilo čovjeku postaje čovjekom.
Na kraju kažimo još nešto važno: ne smijemo upasti u zamku doslovnog tumačenja Svetoga pisma, što se najčešće događa upravo pri tumačenju bibilijskog izvještaja o stvaranju svijeta i čovjeka. Pogledajmo o čemu se radi na primjeru izraza „Adam“. Ovaj je izraz u Bibliji neobično čest i vrlo se rijetko rabio da označi prvog čovjeka. Naime, on ima čitav niz drugih značenja: čovjek općenito, ljudi, netko, ljudsko biće… Očito je, dakle, da prevladava kolektivno značenje te riječi, a ne onakvo kakvim ga mi obično doživljavamo. Primjera sličnih „Adamu“ u ovom tekstu imamo cijelo mnoštvo (tama nad bezdanom, početak-počelo, Bog se sedmi dan odmara, itd).
Dakle, pri tumačenju svetopisamskih izričaja nužno moramo uzeti u obzir simbolizam biblijskog jezika, jer ćemo inače krivo shvatiti i kasnije netočno tumačiti biblijske tekstove. Starozavjetne tekstove moramo sagledavati u svjetlu Novoga zavjeta u kojem se Krist spominje kao „novi Adam“, Spasitelj. Zato je najvažnija teološka poruka teksta o stvaranju da je Bog Stvoritelj i Spasitelj svakoga čovjeka i cijeloga svijeta. A kako je svijet nastao: u šest dana, Velikim praskom ili na neki treći način, to je od sporedne važnosti.
NIKOLA MILANOVIĆ
