Đuro Glogoški nikad, baš nikad nije rekao da je nezadovoljan svojom mirovinom. To su zaključili oni koji ga nisu slušali kada je govorio o toplicama, lijekovima, rehabilitacijama, listama čekanja…

Lista prava za koja se branitelji pokušavaju izboriti po ovoj hladnoći u onom ledenom šatoru, podugačka je. Objavljivanje mirovine i dodataka čelnog čovjeka prosvjeda Đure Glogoškog putem medija bila je nepotrebna i neukusna. Svatko tko se uistinu zainteresirao za probleme ove populacije, poslušao ono što oni govore ili navratio u šator, znao bi da je njihova eventualna financijska ugroza bila tek jedna od stavki koja je bila pri dnu liste.

Ratni vojni invalidi jasno su se požalili na preduge liste čekanja za rehabilitaciju i toplice, cijene medikamenata, loše, odnosno nikakvo liječenje PTSP-a, izjednačavanje žrtve i agresora, nazivanje Domovinskog rata oružanim sukobom i tako dalje. I da, na listi problema našla se i bojazan od novog izračuna njihovih mirovina prema kojima bi maloljetni branitelji i oni bez predratnog radnog staža ovisili o braniteljskom dodatku, a moguće, ostali bez ičega. Nisu, stoga, ona silna kolica u šatoru već dva mjeseca poredana isključivo radi sebe i borbe za svoju ekonomsku sigurnost. Ne treba zaboraviti da je Glogoški samo osoba koja je prva ušla u prosvjed zbog nedaća HRVI-a, no naknadno su im se priključili i ostali branitelji, svaki sa svojim problemom. Ne treba zaboraviti i da je Bojan Glavašević sa svojom izjavom o PTSP-u bio okidač za razapinjanje šatora u Savskoj 66. Branitelji su se, dakle, odlučili na prosvjed isključivo jer su bili povrijeđeni izjednačavanjem s neprijateljskom vojskom…

S obzirom da je došlo vrijeme istine i javnog prokazivanja, te zavirivanja u tuđi džep, bez imalo grižnje savjesti možemo ukazati na primanja, recimo, Mile Horvata, saborskog zastupnika srpske nacionalne manjine. Bruto plaća mu je 32.698 kn, paušal 1500 kn, za stanarinu i režije dobije 3000 kn, za putne troškove 3527 kn, naknada za odvojeni život iznosi 1000 kn, pa je to ukupno 41.725 kn. Čisti prihod Mile Horvata je, u konačnici, 25. 376 kn. Ima ruke, ima noge, vid i sluh, rata ni omirisao nije, pa ipak primanjima “šije” čovjeka koji 23 godine sjedi na dekubitusima i nad čijom se invalidskom mirovinom (ukoliko nam je uopće točno predstavljena!) danas zgražaju stanovnici Lijepe naše. Na žalost, Glogoški je zanijekao da prima iznos od oko 25.000 kuna. Bilo bi super da je njegova mirovina uistinu tolika. Jer, ako već trpi bolove i činjenicu da više nikad neće trčati, hodati, plivati i plesati, neka barem ne razmišlja hoće li imati za režije i hranu u državi za koju se borio.

Iako Mile Horvat nije jedini saborski zastupnik s ovako vrtoglavim primanjima, on nije slučajno odabran. Ako izuzmemo činjenicu da se u tim klupama, kao i ostali, bavi “mlaćenjem prazne slame”, Mile je brat Milene Horvat, zaposlenice načelnice Sektora za upravno pravne poslove u Upravi za stambene i pravne poslove na čijem je čelu Bojan Glavašević. Milena Horvat, kao državna dužnosnica iz kvote Pupovčeva SDSS-a, je ta koja tumači primjenu sadašnjih zakona i propisa koji se tiču braniteljske skrbi, koja ima uvid u sve njihove dosjee i koja u konačnici odlučuje kakva vrsta potpore kojem hrvatskom branitelju pripada i pripada li uopće. On njoj je ne tako davno za naš portal Ljubo Ćesić Rojs nebiranim riječima kazao:

“Braniteljima potvrde o stradavanju ukida Milena Horvat, osoba koja je 2004. godine kada je Sanader preuzeo vlast došla iz Pupovčeve kvote. To je sestra saborskoga zastupnika Horvata. Ta Milena Horvat dok je bila u Ministarstvu zdravstva ukinula je mirovine onima koji su žrtve Drugoga svjetskoga rata, domobranima. Sada je došla praviti reda u ministarstvo branitelja i ne priznaje moje potvrde. Da tko sam ja bio, pa ja sam potvrde potpisivao u ime Ministarstva obrane čiji sam djelatnik bio. Ona je šefica pravne službe. Ministar nije pravnik, on ne zna. Ne kuži. Ja imam ispred sebe potvrdu u kojoj stoji da sam je ja potpisao ’97. godine. Što zna Milena Horvat što sam ja radio ’97. godine i kako se Hrvatska stvarala kada je nikada nije željela!”, ljutito je za Milenu Horvat kazao Rojs.

U nekakvom utopijskom svijetu pravednosti, svi bi trebali staviti ruku na srce i priznati koliko vrijede. Probuditi se jednog jutra, dočekati službenog vozača, sjesti u saborsku klupu, i zijevati uz povremeno dizanje ruke nije isto kao probuditi se jedno jutro, obući uniformu i svjesno otići u moguću smrt za domovinu. Jednostavno, nije isto.

Autor: S.Vučković/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save