POMRAČENJE UMA: Dvije sličice današnje Hrvatske
Pomračenje uma ili dvije priče o hapšenju sirotinje i djeci iz crne škole
Dvije današnje sličice odlično mi sjedaju u mozaik koji pokazuje ono što Hrvatska danas jest. Bahatost izrasla na socijalnoj neosjetljivosti.
Dvije današnje sličice odlično mi sjedaju u mozaik koji pokazuje ono što Hrvatska danas jest. na bešćutnosti spram teških životnih prilika koje svakodnevno osjećamo, dobar je naziv za jednu od sličica u mozaiku Hrvatske danas. Drugu sličicu bih opisao kao prikaz društva koje robuje snobovskim lažima i zabludama. Njih kreiraju snobići kojima je uguravanje u trendovske krugove puno važnije od pravih društvenih vrijednosti. Svakodnevno nam kroz medije serviraju tako kreirane laži. Crnilo i sivilo su prevladavajuće boje mozaika koji oslikava ono što Hrvatska danas jest.
Kad sam jutros izašao iz stana s namjerom da odem po kruh i pecivo u kvartovsku pekaru, ugledao sam scenu kao iz akcijskih filmova. Dva policijska vozila i jedno s oznakama carine. Umjesto one tri već dobro mi poznate bakice koje svake subote dođu prodati nekoliko svežnjeva svježeg povrća za juhu, te nekoliko buketića cvijeća iz svog vrta što će ih suprugama kupiti muževi koji su večer prije nešto zgriješili, stajali su naoružani policajci i carinici. Na svaku bakicu po jedno vozilo.
Doduše, nije bilo ni veselog gazde iz kombija s varaždinskim tablicama koji je dolazio prodavati krumpir. Svi oni su bili potrpani u policijski kombi. Možda bi bolje bilo reći u maricu, jer tako smo zvali te milicijske aute u doba kad smo imali nenarodnu vlast koja je vladala represijom.
Ušao sam u pekaru. Tamo danas neće ući bakice koje bi nakon prodaje svojih buketića i povrća otišle kupiti malo bijelog kruha. Jedan jedini dan u tjednu. Drugim danima ne dođu prodavati buketiće i svežnjiće povrća, pa nemaju novca za bijeli kruh. Na sreću, kvartovska pekara ima košaru u koju se može ostaviti kruh za poslije, za ljude koji ga sebi ne mogu priuštiti. Jutros nije bilo ni te košarice. Pitam prodavačicu zašto? Pogledom i laganim trzajem glave pokazuje mi na carinu i policiju. Kaže da ne smije danas imati tu košaru jer tko zna što bi ovi vani rekli na to.
Bakice će danas definitivno ostati bez svog komadića bijelog kruha. Potišten, vraćam se u stan. Na televizoru je HTV 1 i Nevena Rendeli. Ugostila je neke arhitekte. Oni su dobili nagradu za projekt škole u koju ide i moje dijete. Dobili su nagradu za projekt zgrade u koju idu generacije koje odrastaju, a koja je sva u crnom, kao krematorij ili mrtvačnica. Dobili su nagradu za projekt tog mračnog zdanja u kojem su hodnici preuski, učionice premalene, koje već izvana djeluje tako sumorno.
Obrazlažući zašto su dobili nagradu rekoše sugovornici oduševljene Nevene, da je to zato što je nekad tamo bila šuma, a zgrada je na stupovima koji asociraju na stabla, odnosno vrbe koje su tu nekad rasle. Nisam mogao vjerovati. Nakon par minuta, kad sam došao k sebi od čuđenja, krenuo sam opet to pogledati, na snimalici. Dobro sam čuo. Baš tako je vrli arhitekt rekao. Njegov kolega je dodao da ima prigovora zbog preuskih hodnika i stepenica, ali da je za to kriv investitor koji je zgradu prenamjenio.
Nisam uspio shvatiti, jesu li arhitekti dobili nagradu za lijepu maketu ili za zgradu koja ima nekakvu funkciju, a koju ona ne ispunjava zbog premalnih učionica i preuskih hodnika?! Jesu li oni dobili nagradu za zgradu koja je škola i koja bi trebala biti veselih i otvorenih boja i tonova ili su dobili nagradu za nekakvo crno zdanje čiji stupovi podsjećaju na vrbe koje su nekad rasle na tom mjestu?!
Znam da postoje tužne vrbe, ali za crne vrbe nikad nisam čuo.
Ostavio sam voditeljicu Nevenu Rendeli u ekstazi oduševljenja onim što su joj arhitekti pričali. Ona izgleda jako voli arhitekte. Dok sam isključivao televizor čuo sam kako govori da bi ona baš volila ići u takvu školu. Tada je počeo trenutak mog prosvjetljivanja i shvaćanja naše društvene zbilje.
Voditeljica javne televizije bi htjela ići u školu koja izgleda poput mrtvačnice ili krematorija. Voditeljica javne televizije je osoba koja kreira stanje društvene svijesti, htio to netko priznati ili ne. Voditeljica javne televizije je osoba koja ne razmišlja o činjenici kakav utisak na djecu ostavlja pogled na crnu kockastu zgradurinu. Ona zna biti u trendu. Ona ne kritizira one koji sami od sebe stvaraju brandove. To nije popularno. Ako to radiš, nisi rado viđen na špici. A vjerujem i da dijete popularne voditeljice ne ide u tu školu na Kajzerici.
Pod dojmom vlastitog prosvjetljenja koje su mi donijele crna školska zgradurina i svjetlokosa Nevena Rendeli, razmišljam o državi u kojoj kažeš orah i prvo na što pomisliš jest crno. Ima nekog vraga u svemu tome. Izgleda da smo odavno postali društvo u kojem su šminka i isprazni trendovi postali puno važniji od pravih tradicionalnih društvenih vrijednosti.
S takvim mislima stižem do tržnice u susjednom kvartu. Na prilazu štandovima s voćem i povrćem opsjedaju me muškarci i žene svih dobnih skupina. Svi mi se unose u lice i ispod glasa ponavljaju: „Duhan, cigarete, duan…“ I tako je na toj tržnici svaki dan. Na toj tržnici nikad nema policije i carine.
Konačno sam shvatio zašto je crna školska zgradurina dobila nagradu. Mrak je, potpuni je mrak na svim razinama našeg društva. Bojim se i da nam je budućnost mračna. Arhitekti su uvijek bili ljudi koji su osmišljavali spomenike aktualnom vremenu. Možda su ipak zaslužili nagradu. Kao što rekoh, ako crno može biti prva asocijacija na riječ orah, zašto crni stupovi ne bi mogli biti simboli vrba koje su nekad rasle na livadi na kojoj se danas nalazi škola na Kajzerici. Funkcionalnost školske zgrade? Zar nešto u našem društvu funkcionira kako treba?!
Šverceri cigaretama su u trendu, iako su oni prave društvene štetočine, a ne bakice s par svežnjeva povrća i nekoliko buketića cvijeća. Bakice su tradicija, a šverceri su svojevrsni trend. Država je udarila na tradiciju. Mračne trendove nitko ne dira. Djecu nam školuju u zgradi s crnom fasadom poput mrtvačnice ili krematorija.
