LIJEPA NAŠA: Umjesto srpskih topova pucaju hrvatske ‘topuzine’
Medijske «topuzine» u Hrvatskoj nastavljaju svoj pohod. Jelena Veljača se grozi fašizma na svakome ćošku, Ante Tomić moli za razum i sumnju, Jelena Lovrić dokazuje zašto nam ne treba predsjednička lenta i upozorava kako se Tuđmanu smijala tadašnja Europa. Europa se smije gubitnicima, a Tuđman je bio pobjednik, Europa se smije aktualnoj vladi koja proizvodi svojim namjerama i neznanjem sirotinju pa joj onda kao psima baca otpatke za preživljavanje. Europa se smije tome što Jelena Lovrić može javno djelovati, kao pripadnik totalitarne oligarhije i danas, Europa se smije vladi koja ne zna i neće iskoristiti milijarde kuna za razvoj svoje zemlje.
Kako smo i naglasili u zadnjem tekstu, srž svih sukoba i trajne napetosti u Hrvatskoj danas, jest posve suprotstavljen odnos prema hrvatskoj suverenosti.
U tom kontekstu treba gledati ideje i inicijative koje su nastajale tijekom samoga rata, tada ne toliko javno vidljive zbog nužne i tihe izgradnje infrastrukture u novim okolnostima, a potom eksplodirale uz silnu pomoć inozemnih političkih i navodnih «civilnih» centara, nakon 2000. godine, da bi danas te ideje i politike postale – službene državne politike u Hrvatskoj.
Kako je to moguće?
Ako hoćeš sravniti Hrvatsku, proizvedeš ili kupiš – topove. Ako i usprkos topovima ne uspiješ – proizvedeš ili kupiš EPH, preuzmeš HTV, «profesionalce» s dubokim repom u komunističkom sustavu postaviš na sva važnije mjesta u institucijama, osnuješ stotinjak građanskih udruga i igre mogu početi.
Stvari su puno jednostavnije nego izgledaju. Naime, samo treba javno pratiti «trag» buke koju prave vrlo glasni nositelji cijeloga spektra krinki počevši od «razuma» do «ljubavi». A stancaju se dnevnom dinamikom, pa Jelenu Lovrić svojim umotvorinama zamjenjuje Jelena Veljača, Butkovića novolistni Mijić, tvornica SDSS-a «Novosti» radi u tri smjene na proizvodnji «srpske kulture» sa prekaljenim sorosovcima, a država – plaća.
Kako, dakle, zadržati moć upravljanja društvenim procesima, poluge države i svih relevantnih institucija, u situaciji kada ne smiješ ozakoniti klasičan teror iz komunističkoga razdoblja, kada moraš zbog legitimacije ići svake četiri godine na izbore i kada više ne smiješ koristiti srpske topove za održanje ili uvođenje poželjnoga stanja. Za to postoji više povjesno provjerenih modela, a jedan od najsigurnijih je – proizvodnja svojih «topuzina».
Kako proizvesti i koristiti medijske topuzine?
Hrvatski novinar (Dežulović) u jeku krvoprolića u Vukvaru ulazi s postrojbama srpskoga okupatora u taj grad. Do tada su te postrojbe ubile nekoliko hrvatskih i inozemnih novinara. Da bi stvari bile jasnije onima koji su medijskom proizvodnjom zaborava pogubili slike tih događaja, posve relevantno je usporediti te slike sa slikama kojima svjedočimo na svim svjetskim televizijama iz Iraka i Sirije. To je usporedivo s današnjim ulaskom bilo kojeg neutralnog novinara sa zapada u središte islamističkog Kalifata i praćenje njihovih vojnih pohoda. Zar ima razlike u zvijerstvu tadašnjih osloboditelja Vukovara i ovoga čemu svjedočimo prema dostupnim informacijama iz Kalifata?
Tko je mogao jamčiti i zašto, jednom hrvatskome novinaru sigurnost, a istovremeno ubiti Sinišu Glavaševića?
Pada li nekome na pamet iskušati takvu «hrabrost» ili «predanost» novinarstvu i objektivnosti među današnjim novinarima? Nemojmo se zafrkavati, jel tako!
Ovo je posve tipičan model stvaranja autoriteta za modeliranje društvenih odnosa. Na kojoj se točki društva vodila presudna bitka za nesmetano održavanje optimalnoga vladajućega poretka, moći i utjecaja za razdoblje nakon Domovinskoga rata, kad se vidjelo da Srbija neće uspjeti topovima?
Ključni mehanizam nakon vješto izvedene privatizacije bio je potpuno preuzimanje najvažnjijih medija u Hrvatskoj. To je majka svakoga preuzimanja, a posebno otvoreno neprijateljskog kakvo se događa već godinama u Hrvatskoj nad – Hrvatskom.
Svjedočili smo prethodnih dana (pogledati Dnevno.hr) dijelu saznanja o stanju u EPH nakon još jednog preodjevanja tog proizvođača istine i javnog nadzornika državnoga sustava. Ako medijska kompanija svojim proizvodom na slobodnom tržištu ne može pokriti ni minimalne troškove i godinama gomila gubitke, onda je tržišnim kriterijima gledano jedino objašnjenje za to da proizvod koji prodaju ne valja. Ako uprava takve kompanije istovremeno isplaćuje honorare i plaće ključnim kreatorima lošeg proizvoda, usporedive s najefikasnijim europskim medijskim grupama na tržištu, nešto tu smrdi. To je posve siguran znak da EPH nije na tržištu, a ljudi koji stvaraju njegov medijski proizvod nisu novinari – već obični plaćenici.
Zbog čega?
Tvrtka koja godinama proizvodi strahovite gubitke, koja nema tržišni proizvod, koja nije u stanju platiti državi svoje obveze, a posluje, isplaćuje takve plaće i honorare, zapravo je obična batina naručitelja, djelovanje iste je totalna zloupotreba medijskih i tržišnih sloboda, njeni ciljevi su po definiciji sporni i destruktivni, njeni vlasnici – obični tekliči, a medij – alatka. To su činjenice, to je tržišna logika, to je temelj suvremene socijalne logike u uređenim i razvijenim europskim državama, to je istina na kojoj počiva slobodni svijet koga, gle čuda, upravo takvi propovjedaju s militatnom isključivošću. I imaju potporu svih nevladinih, «cehovskih», «kulturnih», «intelektualnih», a prije svega inozemnih prosvjetitelja, usprkos potpuno suprotnim standardima koje njihove države štite doma.
Ukratko, svaki rad mora imati neku svrhu, neku vrijednost, a ovdje je, a to nije slučaj samo u EPH, umjesto tržišta kao univerzalnog arbitra – netko drugi bio i ostao arbitar, evaluator, naručitelj.
Nije li posve razumno postaviti si pitanje – je li taj čovjek (Pavić) normalan, ili ima neke skrivene namjere i ciljeve koji se ne mjere na tršištu?
Netko tko zagovara svemoć razuma trebao bi to pitati i sebe i druge.
Upravo takvi, na prvim crtama «vjerovanja u razum» kako bi rekao Ante Tomić, topnički spriječavaju svakome razumu, istinskoj kritici, analitičnosti i u konačnici običnom intelektu svaku sumnju, da ne ukazujemo na više od toga. A «vjeruju u sumnju»!? Čiju?
Kao i uvijek, postavlja se pitanje, ne tko ima pravo sumnjati, kritizirati, misliti, jer to pravo je na apstraktan način dostupno svima, već tko može ostvarivati to pravo.
Model djelovanja je posjedovanje potpune kontrole nad javnom scenom, na sve načine spriječiti prodor drugačijega mišljenja u najširu javnost, selektivno plasirati činjenice i od njih stvarati poželjnu poruku, dakle zadržavati ekskluzivno pravo na ostvarivanje prava na slobodu mišljenja, ocjenu slobode, razuma, ljubav, mržnju, definicije uljudnosti, prosperiteta, domoljublja, građanskih prava, a istovremeno histerično zagovarati ta prava i eksluzivitet za – svakoga.
Otprilike kao jednako izborno pravo za sve, ali jedni moraju putovati tisuću kilometara za ostvarivanje tog prava što ga čini apstrakcijom, kao pravo na slobodan let u svemir čovjeku kojemu ne dopuštaš minimalne uvjete za održavanje gologa života.
Kako sam već naglasio u zadnjem tekstu, klasična pila naopako. Kada ne platite porez državi, napadajte Thompsona zbog toga, nema veze što je izmišljeno, kada ste u privatizaciji drpili sve što vrijedi, nađite zgodan profil kako bi na njega svalili svu lopovštinu i povežite to sa sumnjom u opravdanost postojanja države. Ako ste «znanstveno» promovirali skladnost kontroliranoga uvođenja tržišnih kriterija kao Vesna Pusić s autentičnom idejom o 200 obitelji u osvit epohalnih promjena, onda optužite Tuđmana za to, ako trebate nagaziti branitelje, platite žrtvu srpske agresije ili logoraše. Tako se to radi.
Postavlja se pitanje, jesu li milijuni ljudi toliko blesavi da je moguće tako njima manipulirati, kako ispada u ovom tekstu?
Ne radi se tu o nečijoj blesavosti jer ljudi znaju ono što im je dostupno i na temelju toga zauzimaju osobna stajališta. Stvari se postižu relativizacijom, selekcijom informacija, ismijavanjem i sustavnom proizvodnjom sumnje u sve potencijalno drugačije i što je najvažnije, još uvijek van potpune kontrole, od institucija, medija, autora, intelektualaca i – političara. A nakon toga prozvodnjom trendova za generacije koje nemaju jasan – identitet. Takvima ne treba lagati. Dovoljno im je ostaviti prostor za bijeg od istine pa će sami krivotvoriti realnost.
To je model proizvodnje poželjne političke i medijske oporbe, kakav je u zadnjim godinama bio Sanaderov i Kosoričin HDZ, ili recimo na medijskoj sceni zagrebački Večernji list.
Teško je zaboraviti na kojim se kriterijima stvarala poželjnost Ive Sanadera. Uz naravno golema interesna pogodovanja vlasniku EPH, koja, vidi čuda, nitko danas ne stavlja u gomilu njegovih zločestoća. Jurica Pavičić, Pavićev autorski stup, gnjevno je nakon otkrivanja laži koju su zapravo sami proizveli, zavapio – «Sve nas je zaje*ao svojim Hristos se rodi»!?
Zamislite molim vas, čovjek na čelu države šest godina radi što god hoće pred otvorenim očima takvih novinarskih veličina, samo jer je rekao – Hristos se rodi!?
Kakav je to ključni krteriji prhvatljivosti jednog hrvatskog državnika? Govori li taj nesretni uzvik zapravo kako je jedini i isključivi kriterij državničke i opće prhvatljivosti u Hrvatskoj – odnos prema Srbima? Što to govori o stanju hrvatske suverenosti?
Upravo nasilno naguravanje odnosa prema Srbima, Srbiji i hrvatskim Srbima kao presudnog kriterija opravdanosti hrvatske države danas je jedan od ključnih modela zadržavanja hrvatskoga naroda u polukolonijalnom odnosu prema Beogradu ili figurativno – držanje Milorada Pupovca guvernerom Hrvatske.
Vrijednosni model kojim se to radi i kojim se odjevaju sve namjere u formu prihvatljivosti je autentičan politički, sociološko – politološki zombi, antifašizam. U potrazi za nastavkom svoga praktičnog postojanja zapravo je samo preodjenuo totalitarni komunizam i velikosrpsku ideju.
To je uporišna točka koja ne dopušta aktiviranje svih nacionalnih potencijala hrvatskoga društva, na kojoj se eliminira medijsko političkim, zakonskim i financijsko gospodarskim inženjeringom mogućnost goleme većine hrvatskoga naroda, a zadržavaju sve poluge kontrole u rukama destruktivne manjne. To je nužan pravac urušavanja hrvatske državnosti i stvaranje fikusa čije se upravljanje izuzima iz autentičnog političkog tijela nacije, u centre koji ne smiju dopustiti nikakvu konkurentnost utjecaja i moći.
Upravo zbog toga su političke poruke o investicijskom bumu, ulagačkoj i poduzetničkoj klimi, blagostanju, najobičnije papazjanije, jer nikada Zoran Milanović ne bi upravljao Hrvatskom s Marasima, Pusićkama i sličnim likovima, nikada ne bismo imali ovakav sastav Sabora, društvene «veličine» u svim strukturama, kada bi u Hrvatskoj stvarno postojala konkurencija, klima aktiviranja inventivnosti, poduzetništva, kada bi postojali okviri za slobodnu utakmicu kompetencija i ideja na svim područjima. Tada bi se društvena moć posve drugačije rasporedila, teško bi je bilo kontrolirati, a izostanak presudne količine društvene moći značio bi današnjm vladarima Hrvatske – gubljenje svih pozicija, a nerijetko i slobode.
Više sam puta već isticao, kako ni stotine nobelovaca na svim područjima ljudskoga djelovanja ništa bitnije ne može promjeniti u Hrvatskoj uz ovakve političke realnosti.
Nije moguće razvijati ništa ako se sukob ključnih faktora vodi o smislu postojanja toga nečega. A u Hrvatskoj je od prvih koraka stvaranja samostalne države ispod površine bjesnio žestoki sukob vrlo moćne i malobrojne društvene strukture, koja je protiv svake hrvatske suverenosti i goleme većine hrvatskoga naroda koji ju je stoljećima želio.
Model kontrolirane opozicije.
Potpuna kontrola nad procesima, a kao garancija nastavka destrukcije nacionalne suverenosti, postiže se izravnim djelovanjem na političkom i institucionalnom planu, potporom nositeljima, ali, možda i važnije od toga, stvaranjem privida kritičnosti, opozicije i alternative u javnosti. Kontrolirane alternative. Zbog toga je moguće mirno vladati zemljom u neprekinutoj recesiji šest godina, a petnaest godina posve otvoreno i sve bjesomučnije s najviših državnih pozicija osporavati same temelje hrvatske državnosti.
Mnogi se pitaju, zašto danas u Hrvatskoj nema moćnog dnevnog lista neupitne konzervativne provenijencije ili takve nacionalne televizije?
Tko će financirati moćan konzervativni medij?
Kako je moguće da «desničarski, konzervativni, ognjištarski i profašistički» privatizacijski lopovi nemaju minimum mozga, ako su već uspjeli drpiti, kako trubaduri navodne ljevice viču, stotine milijardi nacionalnoga bogatstva, proizvesti moćne medijske poluge kojima bi, prvo branili svoj «lopovluk», drugo, pokazali logične pretenzije preuzimanja kontrole nad državom. To je posve logična, posve normalna svrha svake moći, svake, pa i tržišne utakmice, svugdje u svijetu. Ne postoji moćna korporacija koja nema logične pretenzije na upravljanje cijelim društvenim tokovima, a to se radi utjecajem na državne vlasti, svugdje u svijetu.
Nije li tako prozirno i posve kontradiktorno, da vrhunski magovi navodne nacionalne pljačke, nemaju zrno soli u glavi?
Naravno da imaju. Samo što su ti magovi upravo oni koji ukazuju i dnevno zabavljaju naciju «lopovima», «profiterima», držeći monopolne pozicije na istinu, istovremeno provodeći politike i ciljeve svojih inozemnih i tuzemnih kolonijalnih gospodara. Ili, u prijevodu, neka Jutarnji, Slobodna ili Večernji list, neka HTV, Nova TV ili RTL pošalju novinara istraživača provjeriti s koliko je novaca Todorić na samome početku počeo graditi svoje današnje carstvo? Neka provjere koje su ga banke financirale, kako je dobivao kredite, kako ih je otplaćivao?
Iza dreke o desničarskim lopovima u privatizacji, rodijacima i pajdašima koji su pokrali «samoupravljače» i društveno vlasništvo, krije se gola činjenica da konzervativci, ognjištari i rodjaci imaju za janjetinu, otići vani na utakmicu hrvatske repke, dobru pijaču, eventualno bogovski auto i – gotovo. Gdje je novac, tko su veliki meštri privatizacijske ceremonije – zorno se vidi u prevlasti nad medijma u Hrvatskoj.
A ni taj novac, ni moć nije u funkciji razvoja hrvatske državnosti, već njen mlinski kamen.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
