Presuda za genocid: Bilo je konkretnih djela genocida, ali tužba Hrvatske se odbacuje
Bilo je konkretnih djela genocida, ali tužba Hrvatske se odbacuje; protutužba Srbije odbačena u potpunosti
Na Međunarodnom sudu pravde (ICJ) u Haagu u utorak nešto iza deset sati započelo je ročište na kojem će se objaviti presuda po uzajamnim tužbama Hrvatske i Srbije za genocid u agresiji na Hrvatsku početkom devedesetih godina.
Bit će to kraj procesa koji je pred najvišim UN-ovim sudom 1999. pokrenula Hrvatska optužujući Srbiju da je počinila genocid nad Hrvatima u oružanoj agresiji od 1991. do 1995.
Srbija u protutužbi iz 2010. optužila je Hrvatsku za genocidnu kampanju u akciji Oluji u ljeto 1995. tvrdeći da je protjerala 250.000 hrvatskih državljana srpske nacionalnosti.
Predsjednik ICJ-a Peter Tomka objavit će odluku jesu li dvije države prekršile UN-ovu Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju genocida iz 1948.
Za genocid nije dovoljno samo da su prekršena ljudska prava, to moraju biti ona činjenja navedena i opisana u Konvenciji o genocidu, objasnio je Tomka, nakon što je u uvodu objasnio nadležnost suda, koju je Srbija pokušala osporiti.
Sud se proglasio nadležnim
Sud može razmatrati bilo koji događaj bez obzira na datum popisivanja Konvencije.
Svaka pretpostavka o retroaktivnoj primjeni konvencije jasno govori o tome da je država koja nije potpisala konvenciju može se smatrati sudionicom u genocidu iako naknadno potpiše konvenciju jer je ona predmet međunarodnog dogovora između država. Sprečavanje genocica je obveza svake države i u smislu činjenice da ratni zločini ne zastarijevaju. Djelo genocida mora se apsolutno kazniti jer je važno za budućnost, kao što je bio slučaj 2. svjetskog rata.
Sud smatra da je potrebno utvrditi je li se dogodio genocid prije 25. travnja 1992., kada je Srbija, odnosno SR Jugoslavija potpisala Konvenciju. Tomka objašnjava što je potrebno da bi se proglasio genocid. Naime, nije dovoljno samo da su prekršena ljudska prava. Moraju se dogoditi činjenja navedena i opisana u Konvenciji o genocidu.
U smislu članka 9., objašnjava Tomka, prije 27. travnja 1992. ne može se smatrati da je Srbija bila odgovorna. Srbija je navela kako je tek počela postojati 27. travnja 1992. i da je prije tog datuma nije obvezivala Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.
Ako se radi o djelima počinjenima prije 27 travnja, Hrvatska smatra da se ta djela mogu pripisati državi(Srbiji). Hrvatska tvrdi da je Savezna Republika Jugoslavija naslijedila obveze Federativne Narodne Republike Jugoslavije, a time i odgovornost za nekršenje Konvencije.
U pogledu srpske protutužbe, Sud smatra da je ona utemeljena i vezana činjenično i pravno za osnovnu tužbu, rekao je Tomka.
Sud smatra da u skladu s člankom 2 b uobičajeno značenje teških ozljeda znači da su ozlijede takve da pridonose istrebljenju skupine. I silovanje se može smatrati dijelom genocida.
Sud odlučuje jesu li počinjena djela genocida, ali sud ne odlučuje o individualnoj odgovornosti. Genocid sadrži dva elementa, konkretno djelo i namjeru. Sud će prvo razmotriti namjeru.
Sudac Tomka istaknuo je kako će se presude Haaškog suda za bivšu Jugoslaviju uzimati u obzir.
U slučaju najvišeg dužnosnika Miloševića, postojala je optužba za genocid u odnosu na sukob BiH (Srebrenica), ali ne i u onom dijelu optužnice koji se bavi sukobima u Hrvatskoj.
Sud uzima u obzir sve dokaze, ali smatra da su mnoga svjedočenja koja je iznijela Hrvatska manjkava, rekao je Tomka. Čini se čak da su u nekim svjedočinjima od strane hrvatskih policajaca prepričane izjave svjedoka.
Sud prihvaća da obitelji stradalih trebaju saznati koja je sudbina njihovih najbližih i potiče da se to pitanje što prije riješi.
JNA maltretirala, silovala i ubijala Hrvate radi zastrašivanja i preseljenja
Utvrđeno je da je u istočnoj Slavoniji, Zapadnoj Slavoniji i Dalmaciji JNA maltretirala, silovala i ubijala Hrvate, i to takve naravi da se išlo za istrebljenjem. Kada je riječ o namjernom nametanju životnih uvjeta koji bi doveli do istrebljenja (silovanje, nasilno nošenje znakova pripadnosti, pljačka, zastrašivanje), Sud smatra da su djela učinjena, ali ne smatra da se išlo do potpunog istrebljenja.
Sud je potpuno uvjeren da su JNA i srpske snage počinile djela genocida! Riječ je o sustavnom provođenju napada koji su navodno nadilazili vojne ciljeve. Uzimajući u obzir presudu Mrkšić i Martić, Sud smatra da je postojao sličan operativni modus provođenja zlodjela. Obrazac ponašanja se ponavljao u različitim područjima Hrvatske.
Zaključak kaznenog suda je takav da nije bilo namjere istrebljenja, nego je provođeno zastrašivanje radi preseljenja.
Kada je riječ o Vukovaru, Sud smatra da ni Ovčara nije učinjena s namjerom genocida nego iz vojnih razloga.
Sud zaključuje da su djela koja su počinile JNA i srpske snage imale za učinak protjerivanje, ali ne i fizičko istrebljenje. JNA je nekoliko puta evakuirala civile, pa i Hrvate, a mnogi vojnici su bili zarobljenici, nisu ubijani. Drugim riječima, nisu bili ubijeni.
Ne može biti odgovornosti o genocidu kao ni odgovornosti da se spriječi genocid.
Zaključak – tužba Hrvatske u potpunosti se odbacuje.
Hrvatska nije kriva za genocid i nije bilo specifične namjere
Sudac čita razmatranje srpske protutužbe.
Sud će više uzimati pravomoćne presude Haaškog suda, a što se tiče Oluje, utvrđuje da nije bilo namjere neselektivnog granatiranja.
Sud smatra da nije bilo namjere genocida glede ubojstava zbog granatiranja.
Sud je uzeo u obzir Brijunske transkripte za koje Srbija navodi da je preseljenje bilo čak i poželjno od strane sudionika tog sastanka.
Sud zaključuje kako podastrijeti dokazi ne dokazuju takvu krivnju. Nije bilo namjere uništavanja stanovništva. Nema dovoljnih dokaza o ubijanju civila u kolonama koje su bježale.
Ne može se utvrditi da eventualna pljačka imovine ima veze s namjernim uništavanjem Srba.
Najviše što se može smatrati da je hrvatska vlast mogla predvidjeti bijeg Srba, ali čak i ako su spriječili, ne može se smatrati dovoljnim dokazom specifične namjere. Etničko čišćenje, čak i ako ga je bilo, nije genocid.
Sud u ponašanju hrvatskih vlasti za vrijeme i nakon Oluje ne nalazi namjeru istrebljenja Srba u Hrvatskoj. Dakle, Srbija nije činjenično dokazala genocid, nego samo ubijanje i maltretiranje pojedinaca.
Budući da sud nije našao ni jedno djelo koje bi imalo elemente genocida, Sud zaključuje da Hrvatska nije kriva za genocid i da nije bilo specifične namjere.
Zaključak – protutužba Srbije je jednoglasno odbačena.
Izvor: Narod.hr/agencije
