SUĐENJE UDBI: Što je utvrdila Komisija o Perkoviću i likvidaciji Đurekovića
Vukušić: Što je utvrdila Komisija o Perkoviću i likvidaciji Đurekovića
Vukušić je danas u Muenchenu svjedočio o radu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava i izvješću od 1999. godine, u čijem je sačinjavanju sudjelovao
Nastavljeno je svjedočenje Bože Vukušića, bivšeg aktivista hrvatske političke emigracije, u procesu protiv pripadnika jugoslavenskih i hrvatskih tajnih službi Zdravka Mustača i Josipa Perkovića pred Višim zemaljskim sudom u Münchenu, a danas je bilo riječi o radu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava i izvješću od 1999. godine.
Vukušić, koji je sudu predao niz dokumenata o aktivnostima Udbe, već na nekoliko ročišta svjedoči o spoznajama o umiješanosti optuženih u ubojstvo Stjepana Đurekovića, a sudsko vijeće ide u širinu materije. Svojim svjedočenjem snažno ih tereti. Perković cijelo vrijeme vodi bilješke.
Suđenje Perkoviću i Mustaču moglo bi trajati do prosinca, a prema procjenama nekih analitičara moglo bi se oduljiti i na sljedeću godinu. Suđenje traje već četiri mjeseca, a održano je 30 ročišta.
Vukušić je svjedočio o radu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava i izvješću od 1999. godine, u čijem je sačinjavanju sudjelovao.
Prema tom izvješću jugoslavenska tajna služba je diljem svijeta u vremenskom razdoblju od 1946. do 1990. godine likvidirala šezdeset i osam hrvatskih emigranata, pet hrvatskih političkih emigranata netragom je nestalo te se može opravdano pretpostaviti da su bili kidnapirani i na nepoznatom mjestu likvidirani.
Imajući u vidu postupke odlučivanja, organiziranja i izvođenja otmica i likvidacija hrvatskih emigranta te operacije jugoslavenskih tajnih službi mogu se podijeliti u nekoliko razdoblja. U godinama neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata OZNA je napadala prvenstveno one hrvatske emigrante koji su imali dobre veze sa savezničkim centrima moći ili su uživali neokrnjen ugled među narodom u Domovini.
Padom Aleksandra Rankovića 1966. i relativnim omekšavanjem represivnog sustava unutar Jugoslavije naglo se povećao broj “ofanzivnih akcija” prema hrvatskim političkim emigrantima, odnosno, broj otmica i likvidacija u emigraciji. Od pada Rankovića do konca 1971., dakle, u razdoblju za koje se pretpostavljalo da su u Zagrebu vlast preuzeli hrvatski orijentirani komunisti, ubijena su dvadeset i četiri hrvatska emigranta, a desetorica su slučajem priživjeli atentate i jedan je otet. Ta crna serija se nastavila i nakon 1971., a naročito neposredno nakon Karađorđeva, dakle, tijekom 1972. godine te u razdoblju nekoliko godina prije i poslije smrti Josipa Broza-Tita, a trajala je praktički do pred sam raspad Jugoslavije.
Radom svih službi koordiniralo se iz kabineta J. B. Tita, a nakon njegove smrti iz kabineta Predsjedništva SFRJ. Nakon raspada Jugoslavije velik broj osoba iz jugokomunističke tajne policije nastavio je svoj posao u službama novih država, stoji u tom izvješću.
Prema saznanjima Komisije, a posebno iz izjava svjedoka iz vrha struktura hrvatske, bosanskohercegovačke i savezne beogradske Službe državne sigurnosti, oko 70% rada Udbe protiv emigracije odnosio na hrvatsku emigraciju, a ostalih 30% na srpsku, albansku i muslimansku emigraciju.
Svjedoci doslovno izjavljuju, a Komisija je sve zabilježila, da se nije smjelo ništa dogoditi što nije odgovaralo partiji. Služba nije smjela izvoditi ni bezazlenije akcije ukoliko bi time narušavala neki interes politike. Partija je davala naređenja i smjernice za rad, a SDS (Udba) je bila samo izvršilac.
Jedan visoki dužnosnik SDS-a u SRH izjavio je: “Što se tiče rasvjetljavanja toga, nema šanse da o tome netko u Hrvatskoj zna više od Srećka Šimurine, Zdravka Mustača i Josipa Perkovića. Ako hoće govoriti, neka kažu. Šimurina i Perković znaju sve u Hrvatskoj, a Mustač taj aspekt iz Saveza. Njih trojica možda ne znaju samo neki detalj”.
Jedan visoki dužnosnik SDB-a i SRBiH izjavio je: “Kroz dugogodišnji rad u SDB-u i razgovore s kolegama došao sam do određenih saznanja o atentatima na emigrante, odnosno, do imena i pseudonima službenika SDB-a i njihovih suradnika koji su sudjelovali u tim akcijama. Poznato mi je da je suradnik hrvatske službe pod pseudonimom ‘Pitagora’ bio profesionalni ubojica. S ‘Pitagorom’ su kontaktirali iz središta SDS-a RSUP-a SRH Srećko Šimurina, Đuro Lukić, Maks Manfreda i Josip Perković.
Druga osoba koja je angažirana od strane SDB-a za izvršavanje atentata u inozemstvu vodila se pod pseudonimom ‘Cico 2’. Radi se o kriminalcu, kleptomanu, koji je zavrbovan preko suradnika Centra SDB Zenica pod pseudonimom ‘Cico’. ‘Cico’ je bio mudar i temeljit opservator, ali je ponudu da postane ubojica odbio s obrazloženjem da nije sposoban ubiti te je za to predložio osobu koju je procijenio sposobnom za takve zadaće – ‘Cicu 2’. Željko Ražnjatović – Arkan također je bio suradnik-profesionalni ubojica SDB-a.
Što je utvrdila Komisija o Perkovićevoj odgovornosti za likvidaciju Đurekovića?
Stjepan Đureković je rođen 8. kolovoza 1926. u Bukovcu kod Petrovaradina. Zahvaljujući radu u INA-i i druženju s poznatim partijskim funkcionarima, npr. Petrom Flekovićem, i njihovim sinovima, primjerice Mišom Brozom i Vanjom Špiljkom, Đureković je saznao mnoge pojedinosti o skrivenoj strani života jugokomunističke nomenklature.
Zato je njegov odlazak u emigraciju 24. travnja 1982. uznemirio jugoslavenske političke i obavještajne krugove. Udbi je trebalo nekoliko mjeseci da prikupi osnovne informacije o pozadini Đurekovićeva bijega i težini posljedica tog čina za jugoslavensku državu.
Pala je odluka da se problemi nastali oko Đurekovićeva bijega riješe njegovom likvidacijom. Đurekovića su u petak, 28. srpnja 1983., oko 17 sati, kad je navratio u tiskaru u Wohlfahrtshausenu kod Munchena, dočekala dvojica ubojica i ustrijelili s više hitaca u glavu i tijelo. Nakon toga su mu sjekirom raskolili glavu.
Ivan Lasić, tadašnji načelnik Druge uprave SSUP-a, u izjavi Vijeću tvrdi da su ubojstvo Stjepana Đurekovića organizirali djelatnici Druge uprave SSUP-a Stanko Čolak, Božo Spasić i Predrag Đorđević, a izvela ga je grupa Željka Ražnjatovića-Arkana.
Ubojicama je, tvrdi Lasić, ulazak u tiskaru omogućio Josip Perković preko svog agenta “Boema”, urednika emigrantskog glasila “Hrvatska država” u Muenchenu, koji mu je dao duplikat ključa ulaznih vrata tiskare.
Lasić: “U Beograd sam došao u travnju 1983. Nakon izvjesnog vremena, saznao sam za ubojstvo Stjepana Đurekovića. O tome me obavijestio moj kolega iz SIP-a, načelnik Druge uprave, Sreten Aleksić, telefonom ovim riječima: ‘Jutros ti je jedan manje, jedan je pronađen mrtav’. Upitao sam ga o kome se radi, a on je samo odgovorio: ‘INA direktor’. To je bilo sasvim dovoljno da se zna da je Đureković ubijen. Smatrao sam da o tome trebam odmah obavijestiti svog neposrednog šefa, podsekretara Srđana Andrejevića. Kad sam mu rekao o čemu se radi, otišli smo do sekretara Stane Dolanca da njega obavijestimo. Dolanc je odmah upitao: ‘Je li sve u redu?’ Odgovorio sam da nemam pojma o čitavom slučaju, da samo znam da je pronađen mrtav i da se spominje da je posrijedi političko ubojstvo. Dolanc je ponovio: ‘Je li sve u redu, što je s ekipom?’ Podsekretar mu je objasnio da ja ne znam ništa, da nisam u toku, a da Stanka Čolaka nema. Čolak je prije mene bio načelnik Druge uprave i nije u potpunosti predao dužnost, a već je bio imenovan za specijalnog savjetnika. Dolanc je dodao: ‘Opet će biti problema i optužbi na naš račun. Ubuduće moramo paziti kako to radimo’. Dan-dva poslije bio sam u kancelariji kod podsekretara, kad je ušao Stanko Čolak i rekao: ‘Sve je OK, ekipa je kompletna’. Dodao je: ‘Idem zvati Perkovića u Zagreb’. Nakon nekog vremena počelo se pričati kako je to uradila beogradska, Arkanova grupa. Arkan se čak otvoreno hvalio da je u tome sudjelovao. Otišao sam kod Čolaka i rekao: ‘Stanko, ovo nije u redu’. Čolak mi je odgovorio: ‘Ne beri brige. Arkan je takav čovjek. To je poseban tip.
To je grupa koja je završila i Šiptare’. Poslije tog slučaja sam boravio u Zagrebu i razgovarao s Perkovićem. Rekao sam mu da nisam bio u toku priprema, ali da iz svega ispada kako je sve prošlo maltene idealno. Perković je odgovorio: ‘Boga mi, više nego idealno’.”
Izvor: direktno.hr
