UVIJEK NEDJELJOM: ZVIJERI i ANĐELI
Iskušavao ga Sotona, a anđeli mu služahu.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.
A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!«
Riječ Gospodnja.
(Marko 1,12-15)
„Nitko nije savršen.
Svi smo mi jedan korak blizu zvijeri
i jedan korak daleko od anđela.“
(Jeanette Walls, Half Broke Horses)
Zvijeri i anđeli zajedno čine jednu izuzetno dojmljivu sliku ljudske osobnosti. U svakom čovjeku živi zvijer, uspavana ili razjarena, zvijer strasnih želja, zvijer koja se lako uzbudi i teško primiri. Zvijer koja u jednom trenutku glumi pripitomljenost da bi već u narednom nasrnula bijesno i nemilosrdno.
Tko od nas nije upoznao njezino buđenje, tko od nas nije, barem na trenutak, bio savladan njezinom silinom? Tko od nas nije svjedočio visinama i dubinama njezine naravi, njezinim izdajama i beščašćima, njezinim lažima i prevarama?
Buđenje zvijeri za većinu je ljudi zastrašujuće otkriće. Otkriće čovjekove mračne strane. One strane koja nas tako lako odvede na krivi put i u moralni pad. Otpor se najčešće čini beskorisnim.
Ali u svakom od nas postoji i nešto anđeosko. U potrazi za istinom ne strahujmo prepoznati u našoj ljudskosti različitosti između Boga i nas, jer tu su i tolike sličnosti. Bog nas je stvorio po svojoj slici, i ta slika, prije ili kasnije, izbije na površinu. Ako joj dopustimo.
Sjetimo se Isusove svećeničke molitve Ocu: „Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga.“ (Ivan 17,15)
U ovim riječima prepoznaje se konflikt. Treba biti u svijetu, ali ne biti od svijeta. I nismo daleko od istine kada kažemo da moralni antagonizam u nama budi ono najbolje. Uvijek se pokaže da u pobožnom životu najveći blagoslovi dolaze kroz najveće kušnje i sukobe.
Anđeli su bili u pustinji.
To je važno zapamtiti. Nakon što je Duh Sveti sišao nad Isusa, pri njegovom krštenju, u obliku golubice, odmah ga je nagnao u pustinju. A anđeli su bili u pustinji.
U pustinji je Sotona, tu su i zvijeri i sve ono što pripada pustinjskom habitatu. Vrelina koja ti prži kožu, žeđ koja ti lijepi jezik za nepce, biljke okrunjene trnjem, ali ovaj put u pustinji bijahu i anđeli. Anđeli koji bijahu uz Isusa.
Od velike je važnosti sjetiti se tih anđela ove prve nedjelje u Korizmi.
Njih je lako previdjeti. U biti njih se uvijek previdi.
Razgovarajte malo sa svojim poznanicima o ovom čitanju i u razgovoru će se iskristalizirati najčešće dvije teme – napast i obraćenje. Mislim da nitko ne će spomenuti anđele.
Ali Marko ih spominje. U njegovom, slobodno ga nazovimo mršavom (po broju riječi) evanđelju, najkraćem od sva četiri, Marko uključuje anđele koje Isus susreće u svojem boravku u pustinji. U evanđelju po Luki, Luka ih u cijelosti izostavlja, kod Mateja anđeli se pojavljuju na kraju, ali kod Marka su tu čitavo vrijeme. Svih 40 dana.
I nije da Marko ima neku posebnu naklonost prema anđelima. Ne, nema. Osim u ovoj priči o Isusu u pustinji anđeli se jako rijetko pojavljuju kod Marka. A i kad se pojavljuju oni su uglavnom dio Božjeg kraljevskog dvora. Nema ih dolje na zemlji kako pomažu ljudima. Za razliku od Luke, Marko ne bilježi susret Marije i arhanđela Gabriela, a ne spominje ni anđeosko ukazanje pastirima.
Marko izostavlja Matejevog anđela koji govori Josipu neka se ne boji uzeti Mariju za svoju ženu, niti spominje trenutak kada mu anđeo šapće u uho neka uzme svoju obitelj i neka bježi u Egipat. Kod Marka nema anđela koji snaži Isusa u Getsemaniju, a nije baš ni jasno je li to bio anđeo kojeg su žene susrele kod praznog groba ili je to tek bio mladić obučen u bijelo.
Dakle, kada Marko uključuje anđele koji pomažu Isusu u pustinji onda mi trebamo sjesti i dobro se zamisliti. Razmišljanje o anđelima i zvijerima ni u kom slučaju ne znači zanemariti napasti kojima je Isus bio izložen, niti to znači zaboraviti Sotonu s kojom se je Isus sukobio u pustinji. A pogotovo to ne znači negirati korizmeni poziv na obraćenje. To ne znači negirati naše osobne napasti i to ni u kom slučaju ne znači prestati se hrvati s našim osobnim demonima.
Mi se u Korizmi moramo konačno suočiti s napastima kojima je Isus bio izložen, a koje i mi sami doživljavamo u svojem životu. Trebamo se suočiti sa zvijerima koje su Isusa okruživale u pustinji, baš kao što i nas danas okružuju naši strahovi, sumnje i tjeskobe. Korizma je pravo vrijeme za jedno takvo suočavanje.
Ali Korizma je i vrijeme za sjetiti se anđela. Kako u Isusovim pustinjskim danima tako i u pustinjskim trenutcima našeg života. Trebamo se prisjetiti da su anđeli bili tamo, za Isusa, od samog početka njegovog 40-dnevnog boravka u pustinji, baš kao što je Bog bio sa svojim narodom svakog dana za vrijeme njegovih 40 godina lutanja pustinjom. Baš kao što je Bog obećao biti s nama u životnoj pustinji, na samotnim mjestima našeg života, u trenutcima kada nas kušnje razdiru.
Korizma može biti vrijeme inventure našeg života, vrijeme kada možemo očistiti se od stvari koje nas dovode u napast i koje u nama izazivaju strah. Dio naše korizmene stege može biti spoznaja svega onoga, kako pjesnik reče, „lošeg što učinismo i dobra što učinili nismo“.
Ali ove Korizme trebali bi učiniti još jednu inventuru, trebali bi pobrojiti anđele koje smo upoznali i koje smo voljeli i koji su nas voljeli u pustinjskim danima našeg života. Trebali bismo se u Korizmi sjetiti svih onih anđela koji se pojaviše kada bijasmo umorni, žedni i okruženi zvijerima, baš kao što se pojaviše uz Isusa.
Anđeli naših pustinjskih dana vjerojatno ne sliče na anđele kakvim mi anđele zamišljamo i kakvi bi oni po nama trebali izgledati. Nema tu dugih bijelih haljina, nema mekih šuštećih krila, sjajnih i vatrenih mačeva. Umjesto toga oni su možda nalik našem učitelju koji je vjerovao u nas kada i mi sami u sebe vjerovali nismo. Ili su možda nalik treneru koji nam je dao šansu zaigrati iako nismo bili baš neki talenti. Možda je jedan od anđela naš kolega koji nam je čuvao leđa za teških dana ili prijatelj koji je pozorno slušao naše strahove i brige kada se je naš svijet raspadao i rušio.
Ponekad su naši pustinjski anđeli ljudi koji su iskreno prihvatili naše isprike kada smo ih uvrijedili, ljudi koji nas podsjećaju kroz svoje prihvaćanje da je kod Boga više milosti nego što je grijeha u nama.
A ponekad su naši anđeli jednostavno ljudi koji su voljni hodati s nama kroz pustinju našeg života. Vjerno i ustrajno. Do kraja.
Korizma počinje Isusovim ulaskom u pustinju, počinje putovanjem dugim 40 dana „gdje ga je iskušavao Sotona i gdje bijaše sa zvijerima“.
Naše korizmeno putovanje također nas vodi u jednu takvu pustinju, u takva vremena i na takva mjesta, bila ona u našem osobnom životu ili u svijetu oko nas. Da, to može biti gadno putovanje, prepuno zastrašujućih trenutaka, putovanje ispunjeno našim propustima, neuspjesima, padovima i strahovima. U našim korizmenim pustinjama možemo se osjetiti okruženi zvijerima očaja i žala za propuštenim.
Ali čak i u takvim vremenima ne zaboravimo na anđele.
Oni su poslani od Boga i oni imaju zadnju riječ.
Usprkos tolikim zvijerima koje su nas okružile.
Ivica Ursić
