Za spas škole od šuplje reforme
Hoće li pokrenute aktivnosti pod dirigentskom palicom Nevena Budaka i s redateljem Borisom Jokićem, a sve na platformi Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije, biti reforma školstva ili će se pokazati kao pompozno najavljivanje praznoga što će se pretočiti u šuplje?
Iz do sada svega najavljenoga može se zaključiti da je jedina promjena s težinom reforme uvođenje petoga razreda u razrednoj nastavi (str. 43.) čime se trajanje općega obveznoga obrazovanja produljuje na devet godina, a posljedično i predtercijarnoga za godinu dana.
To za posljedicu ima ranije uškolovavanje djece, te stariju dob učenika kod upisivanja srednje škole, a jednako tako kod upisivanja na visokoškolsko obrazovanje i izlaska na tržište rada. Tvrdnja u Strategiji da se time ‘osigurava viša razina zrelosti budućih studenata te se ujedno snažno djeluje na povećanje konkurentnosti društva i gospodarstva’ i ‘viša razina kompetentnosti pojedinaca koji izlaze na tržište rada i viša razina konkurentnosti gospodarstva’ jasno pokazuje da autori i kreatori reforme školstva više vjeruju rezultatima biološkoga razvoja, nego odgojno-obrazovnoga rada. Proklamirano središnje strateško usmjerenje reforme prema razvoju temeljnih kompetencija, određenju odgojno-obrazovnih ishoda, te novim oblicima praćenja, vrednovanja i ocjenjivanja već je otrcana priča, koju prosvjetni djelatnici u zbornicama slušaju cijeloga svoga radnoga vijeka.
Kurikulna nastava bez kurikula
Za bilo kakve uspješne promjene nužno je detaljno poznavanje trenutačnoga stanja u školstvu, a ono se može usporediti s pubertetskim stadijem mladih. Postojeće stanje u općem i obveznom odgoju i obrazovanju nije pregledno, niti jasno ni dosljedno tako da se može, u najboljem slučaju, govoriti o prijelaznom stanju između tradicionalnoga i kurikulnoga sustava poučavanja. Zato je prvi korak nužan, kao priprava za reformu, analiza postojećega netransparentnoga stanja. Prijelaz na kurikulni sustav nije napravljen temeljito i dosljedno.
Nacionalni je okvirni kurikul usvojen 2011. godine, ali, nažalost, nije učinjen u njemu propisani sljedeći korak: Precizna predmetna struktura nacionalnoga kurikuluma, tj. popis obveznih predmeta koji čini jezgrovni kurikulum i popis izbornih predmeta koji čini diferencirani (razlikovni) kurikulum, kao i nastavni predmeti i moduli školskoga kurikuluma odredit će se u sljedećemu koraku izradbe nacionalnoga kurikuluma nakon izradbe odgojno-obrazovnog plana, odnosno optimalnoga opterećenja učenika (NOK str. 22). Nažalost, taj je sljedeći korak izostao tako da nije došlo do izradbe optimalnoga opterećenja učenika, te u osnovnim školama nije primijenjena trojna kurikulna struktura predmeta: zajednički, izborni i fakultativni (NOK str. 20).
Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školama u 3. stavku 26. članka određuje: Nacionalni kurikulum donosi ministar. Nacionalni kurikul još nije donesen. U Jovanovićevoj su eri strahovlade doneseni brojni pravilnici, kao što je Pravilnik o izvođenju izleta, ekskurzija i drugih odgojno-obrazovnih aktivnosti izvan škole, koji su od učitelja napravili birokrate i onemogućili njihov inovativan i poduzetan rad, ali Nacionalni kurikul Jovanović nije donio. Školski se kurikul donosi na temelju Nacionalnoga kurikula, kako propisuje Zakon u drugom stavku 28. članka, što znači da je rad u školama nezakonit. Također, radu na cjelovitoj kurikulnoj reformi mora prethoditi nijansirano definiranje svih pojmova kao što su zajednički, izborni i fakultativni predmeti, njihovo ujednačeno razumijevanje, tumačenje i primjena, te uvid u postojeće kaotično stanje što je eksplodiralo dolaskom Jovanovića za resornoga ministra.
Učenik mjera reforme
Ako se proklamira da je učenik subjekt nastave onda je i subjekt reforme. Prema učeničkim se sposobnostima mora odrediti njihovo opterećenje i ishodi učenja. Iskustvo iz učionice u osnovnim školama pokazuje da su učenici u istom razrednom odjelu veoma heterogeni po svojim sposobnostima. Shodno tome trebalo bi reformu usmjeriti u pravcu stvaranja homogenih razrednih odjela po nadarenostima učenika i shodno tome njihovoga optimalnoga opterećenja. To bi se postiglo uvođenjem triju različitih programa od petoga, odnosno reformiranoga šestoga, do završnoga razreda osnovne škole slično njemačkoj obrazovnoj strukturi. Program prva četiri razreda bio bi jednak za sve učenike. Od petoga razreda, odnosno šestoga do kraja osnovne škole postojala bi tri programa: temeljni, strukovni i gimnazijski. Učenici bi nakon četvrtoga razreda na temelju svoga uspjeha i mišljenju njihove učiteljice bili usmjereni u jedan od spomenuta tri programa. Kroz prva se četiri razreda može uočiti i definirati razlika među učenicima po pitanju školske nadarenosti, a ni kasnija prohodnost ne bi bila isključena čime bi bila otklonjena opasnost isključivosti.
Temeljni program bio bi minimalnih zahtjeva i njegov završetak obvezatan, a ne bi uključivao daljnje srednjoškolsko obrazovanje za razliku preostala dva programa. Temeljni program bi pohađali učenici koji u sadašnjoj praksi rade po prilagođenom ili individualnom programu, te bi oni sa završnim razredom osnovne škole okončali školovanje uz otvorenu mogućnost upisivanja trogodišnje strukovne srednje škole.
Opterećenje prema sposobnostima
Strukovni bi program podrazumijevao prosječno opterećenje učenika, a nakon završnoga razreda osnovne škole pretpostavlja se upisivanje učenika u trogodišnja strukovna zanimanja srednje škole. Strukovni osnovnoškolski obrazovni program svojom bi zahtjevnošću odgovarao prosječno nadarenom učeniku, a gimnazijski za učenike s nadarenošću za intelektualni rad. Prvi bi blagotvoran učinak ovakve podjele programa s primjerenim opterećenjem učenika bio na razvoj osobnosti svakoga učenika, jer uspješno svladavanje njemu primjerenih opterećenja za posljedicu ima pozitivnu i realnu sliku učenika o sebi i svojim sposobnostima. Upravo je temeljni cilj škole stvaranje zdravih, postojanih i u svoje sposobnosti sigurnih pojedinaca što bi troprogramska osnovna škola bitno olakšala.
U sadašnjoj se stvarnosti jednoprogramske osnovne škole u istom razrednom odjelu pod jednakim opterećenjem nalaze učenici do osmoga razreda, koji tek prelaskom u srednju školu dolaze u situaciju njima primjerenoga opterećenja. Svakako da su učenici što upisuju obrtnička zanimanja u srednjoj školi, kao što su frizeri ili konobari, tijekom osnovne škole po sadašnjem modelu izloženi stresu, jer nisu uspješni kao oni što upisuju gimnazijski ili četverogodišnji strukovni program u srednjoj školi. Ta izloženost stresu i posljedično dijelom neuspješna slika o sebi potpuno je nepotrebna i uvođenjem troprogramske osnovne škole bila bi eliminirana. U tako reformiranoj školi imali bismo uspješne i sretne učenike, a iz nje bi izlazili samosvjesni i samopouzdani pojedinci. Učenici gimnazijskoga programa nastavljaju gimnazijski program i u srednjoj školi ili četverogodišnji strukovni program.
Uz takvo primjereno programsko opterećenje učenika njihovim sposobnostima, preciznije se mogu odrediti ishodi osnovnoškolskoga obrazovanja i definirati željene kompetencije učenika sukladno njihovom odabranom programu. Ne smiju biti isti ishodi i kompetencije za učenika koji će upisati gimnazijski srednjoškolski program i onoga koji će upisati strukovni program za slastičara nakon osnovne škole. Ako realnim zahtjevima budućih zanimanja, već i tijekom osnovnoškolskoga obrazovanja, učenicima budu ponuđeni odgovarajući sadržaji, osigurani adekvatni ishodi i omogućene potrebne kompetencije, postići će se u najvećoj mjeri težnja usklađivanja obrazovnoga sustava s potrebama tržišnoga gospodarstva i izazova suvremenoga svijeta.
Antun Budimir
