Hanžekovićev masonski EPH je kukurikavački agit-prop!

Puhovski, kao novi član Nadzornog odbora EPH-a, smatrao je ovaj medijski holding u Pavićevom vremenu “doslovce zločinačkom organizacijom”, a sada obećava da će se iz njega iskorijeniti jugoslavenstvo (neki su to već za tjedan dana prokazali kao neuvjerljivo). Ipak, kaže da je Gazda rekao da će njegova kuća zastupati “liberalno i socijalno, lijevi demokratski centar”. Što to sve povlači za sobom?

Od kada je 22. studenoga prošle godine objavljeno da je bogati zagrebački odvjetnik Marijan Hanžeković, mason 33. stupnja i član vrhunske svjetske oligarhijske strukture Trilaterale, preuzeo vlasništvo nad Europa Press Holdingom (EPH), stvari s hrvatskim medijima, pa time i s politikom, postale su i jasnije i zanimljivije. Mi smo o tome na stupcima ovog lista pisali lani 4. prosinca u tekstu pod naslovom “Masonski outing 33. stupnja” i podnaslovom “Sada masonerija (britanski imperij) službeno i otvoreno vlada polovicom tiskanih medija za hrvatske domorodce!”.

Ovih dana, točnije 5. veljače, u Matičinu Vijencu, novinar Andrija Tunjić, objavio je jedan opet vrlo zanimljiv intervju sa Žarkom Puhovskim pod naslovom “Mediji ne smiju biti svežderi”. Čitateljima Hrvatskog tjednika dobro je poznat politički profil Puhovskog, ali s njime se ovdje razgovara kao obnašateljem nove dužnosti: jednog od pet članova Nadzornog odbora EPH-a. Ostali četvero su vrlo šarolika ekipa: Ana Hanžeković, kći većinskog vlasnika kao predsjednica, splitski ekonomist Dejan Kružić, direktor Slobodne Dalmacije iz njenih posljednjih komunističkih dana, umirovljeni general Hrvatske vojske Krešimir Ćosić i fra Ilija Živković, nekadašnji general franjevaca trećoredaca.

Puhovski je tu o ovom najmoćnijem tiskano-medijskom poduzeću u Hrvatskoj prethodnog vlasnika Ninoslava Pavića rekao i ovo: “EPH je kuća s kojom osam godina nijednom riječju nisam komunicirao – doslovce sam je smatrao zločinačkom organizacijom” (!). To je, blago rečeno, zazvonilo, a nije baš bilo ni očekivano iz ovih usta. Rekao je i da je njemu “osobno važno da se oni promijene”. Na prethodno pitanje novinara koji je o izdanjima EPH-u govorio kao o “jugonostalgičnim medijima”, a htio je znati i “hoće li EPH to prekinuti?”, Puhovski je odgovorio da svatko “tko šverca (takav) politički koncept je, blago rečeno, budala, jer nema ni teorijskih mogućnosti da se obnovi bilo što nalik Jugoslaviji”.

Duga je priča što tko smatra (ne)mogućim, ali ovoj najavi mnogi, uključujući i pisca ovih redaka, nisu povjerovali. Evo i dokaza: tek nekih tjedan dana nakon toga, 13. veljače, na stranicama tjednika “7Dnevno” novinar Jakov Zlatica napisao je komentar pod naslovom “Hanžekovićev Jutarnji na tragu najboljih dana iz doba Karađorđevića i Yu-sup-ovića”. Naveo je tri doista skandalozna komentara “iz pera najprobranije yugo djece”, Ante Tomića, Jurice Pavičića i Jelene Lovrić, a objavljena istog dana, 7. veljače, u ovom listu. “S ovakvim kolumnistima je bijedan Hanžekovićev ‘zaokret’ od jugonacizma i kamarile iznimno preplaćene u detaširanom KOG-u Ace Vasiljevića, zvanom EPH”.

Ipak, za potrebe ovog napisa najzanimljivije je bilo jedno osobno svjedočenje s ovog vrha medijske piramide u Hrvatskoj. “I vlasnik gospodin Hanžeković je rekao: ‘Zastupat ćemo liberalno i socijalno, lijevi demokratski centar'”, kaže Puhovski. “To je ono što treba očekivati”.

Jugošovinistička ljevica

Ova izjava je otvorena i kategorična. Što je sve iz nje moguće iščitati?
I sam sam proveo gotovo cijelo jedno desetljeće u iznimno strogom jugonacionalističkom (“lijevo liberalnom”) režimu Slobodne Dalmacije vlasnika Ninoslava Pavića i glavnih urednika Krunoslava Kljakovića i Mladena Plešea i to u znamenitom statusu “novinara na ledu”, vrlo nalik onom iz vremena jugokomunizma. Bilo je tu svega: od čerečenja i odbijanja tekstova, odgađanja objavljivanja s plitkim izgovorima sve dok oni ne bi postajali potpuno neaktualni, premještanja na drugorazredne i trećerazredne poslove preko materijalnog podcjenjivanja i onemogućavanja prirodnog novinarskog razvitka, pa sve do prijetnji otkazom. Neki kolege, odnosno kolegice i to su doživljavali, pa su se na posao vraćali tek sudskim putem, što se, u odnosu na prilike u jugokomunizmu, može smatrati značajnim napretkom.

Ali, pri tome događale su se nevjerojatne stvari: nitko od spomenutih i drugih šefova nikad nije javno rekao bilo što drugo osim da su oni uzor slobode izražavanja i pluralizma, te da kod njih “nema cenzure”. Čak ni kad biste se zatekli u četiri oka u sukobu oko teksta ili čega drugoga, gotovo nikad ti nitko ne bi rekao: “Ovo ti ne ću objaviti, jer se ne uklapaš u naš ideološki profil, jer si se nesretnim stjecajem povijesnih okolnosti zatekao u ovom listu i najradije bismo te se otarasili da te slučajno ipak ne štiti kakav-takav kolektivni ugovor”. I evo sada, konačno, doživim da sam medijski gazda nad gazdama kaže zapravo: “Svi ovi silni dnevnici, tjednici, foto-službe, internetski portali, čak i turističke agencije i tko zna što sve još… dio su jednog točno određenog političkog projekta i agit-prop je sasvim konkretnih političkih pokreta i stranaka: lijevo-liberalnih!”
Na posredan način, pak, potvrđuje se činjenica koju smo mogli uočiti iz odnosa prema drugim, čak i potencijalno unosnijim političkim usmjerenjima: Gazde se ne bave medijima kako bi na njima, kao što stoji u svakom udžbeniku u kojem se propovijeda o “slobodno tržišnoj utakmici”, što je moguće više zaradili (“maksimizirali profit”), već kako bi preko njih ostvarili točno određene ideološke ciljeve. Kakva je, recimo, gospodarska logika da se upravo u Dalmaciji, koja je barem dvotrećinski u političkom smislu “desni centar”, pa i najčišća moguća “desnica”, godinama i desetljećima izdaju novine koje su u “lijevom centru”, a nerijetko su i najžešća jugošovinistička ljevica? Koja je, dalje, gospodarska logika da se godinama, recimo, Feral Tribuneu opraštaju milijuni i milijuni nenaplativih kuna?

Gospodarske logike, rekosmo, nema, ali ima političke. Do novca se, naime, dolazi zaobilaznim putem: žrtvuje se moguća medijska dobit da bi do nje došli, stvaranjem određenog društvenog ozračja i političkog rasporeda, neki (naizgled) drugi subjekti, a zapravo opet ta ista lijevo-liberalna ili masonska oligarhija.

Podzemlje Zapada

Dakako, sve što se događa u okrilju te oligarhije zbiva se “ispod žita”, ali svejedno čitavo sam ovo vrijeme začuđen nezainteresiranošću većine novinara u Hrvatskoj, čak i za one činjenice o njoj koje su ipak koliko-toliko dostupne. Za oligarhijske novinare to i nije nikakvo iznenađenje, ali uvijek me čudilo kad bih ovaj zazor prepoznao i u onih kolega koji su nominalno ili stvarno na narodnoj strani. Stoga, kad smo – kao u ovom slučaju svjedočenja Žarka Puhovskog u Vijencu – pokušajmo iz navedenog izvući sve konsekvence ili barem povezati ono što je dostupno.

O biografskom i političkom profilu gazde Marijana Hanžekovića nešto smo iznijeli u spomenutom tekstu od 4. prosinca, a nakon preuzimanja EPH-ova medijskog imperija o njemu se saznaje još i više (ili se tek treba saznavati).

Masonska oligarhija kojoj on pripada i u kojoj on zauzima, tako se barem čini, najviše moguće mjesto u zemlji, a ima ga i u svijetu, također je krajnje nedovoljno osvijetljena. U šturoj hrvatskoj Wikipediji govori se da je, poslije obnove masonskog organiziranja u Hrvatskoj nakon 1990. godine, “Velika loža Hrvatske osnovana 1997. godine”. Ona okuplja, prema istom izvoru, “barem tri lože: grof Ivan Drašković, Tri svjetla i Hrvatska vila” i dio su škotskog obreda. Wikipedijska jedinica daje poveznicu na razgovor velikog majstora Dragana Kukavice, porijeklom Imoćanina, zagrebačkom Obzoru od 8. prosinca 2007. godine. On kaže da je tada – dakle, prije pet godina – u Hrvatskoj postojalo “nekoliko stotina naših članova” (prema nekim portalima “više od 300”, a prema Glasu Istre od 30. studenog lani “oko 350”). Rekao je i da su njihove lože “u Zagrebu, Rijeci i Varaždinu”, te da se “formira nova u Splitu, gdje smo pronašli idealan prostor za rad, kao i u Osijeku”.

Moju pak dvojbu o tome, o kakvoj je (službeno) udruzi riječ – onakvoj kakve su i sve ostale, nekoj kvazi-vjerskoj sljedbi (jer ona ima i takvih svojih sastavnica) ili pak svojevrsnoj političkoj pod- ili nad-stranci – raspršila je tvrdnja iz intervjua tadašnjeg prvog velikog meštra Branimira Horvata, grafičara i povjesničara umjetnosti, 15. srpnja 1995. godine, u kojoj stoji da su slobodni zidari “registrirani pri hrvatskom Ministarstvu uprave kao udruženje građana”. Bilo kako bilo, jedan od prvih tekstova koje sam o ovoj temi napisao još prije dva desetljeća u tadašnjoj Nedjeljnoj Dalmaciji donio je podatak iz pariškog tjednika L’Expres: devet od deset direktora državne francuske televizije bili su masoni (jedini izuzetak bio je onaj tehnički koji brine za odašiljače). Nakon saznanja da u SAD-u svako mjestašce ima svoju ložu ili da je navodno “svaki deseti Englez” pripadnik masonerije, čini mi se da bi zapravo ovu organizaciju najbolje bilo opisati kao podzemnu nosivu strukturu liberalnog Zapada. U takvoj situaciji čini se pomalo i neozbiljnim pitati se o zakonskom utemeljenju ove organizacije kad bi se možda moglo ustvrditi da je ona, u neku ruku, zakon sam (po) sebi.

Naravno, sljedeći prijepor mogao bi biti: znači li nužno – ako je najmoćniji mason u Hrvatskoj ili jedan od njih, Marijan Hanžeković, vlasnik najmoćnijeg lanca tiskanih medija u njoj – da se EPH može smatrati masonskim poduzećem ili da je ovdašnja masonerija u njemu nešto kao “kolektivni glavni urednik”? Odgovor na ovo pomalo šaljivo pitanje najbolje će dati svaki čitatelj ovoga lista za se.

Koncentracija moći

Ali, u javnosti je nedovoljno osviještena neprirodno velika snaga i koncentracija samog tog poduzeća krasnog “hrvatskog” imena – Europa Press Holding. Neki podaci o njemu su dostupni – oni o novinskim izdanjima. Oni drugi, pak, koji su za ovaj tekst posebno bitni – recimo, o nakladi i njenom zemljopisnom rasporedu, a to znači i o utjecaju – nisu.
Bitne činjenice su ove: od devet dnevnih listova koji u Hrvatskoj izlaze svakodnevno, tri su EPH-ova (zagrebački Jutarnji list i Sportske novosti, te splitska Slobodna Dalmacija). Njegov dio su i dva regionalna tjedna lista novinskog formata, Šibenski list i Dubrovački vjesnik, kao i dva glasila na engleskom jeziku. Nekih pak petnaestak magazina pokrivaju cijeli niz čitateljskih publika: od najpoznatijeg tjedno-informativnog Globusa, preko ženskih (Gloria) i tinejdžerskih (OK! i Teen), pa do lovački, ribarskih i drugih. Niz ovih izdanja imaju i svoje mrežne stranice. U ovom sklopu od nekog interesa može biti činjenica da je lani, 18. srpnja, Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja objavila javni poziv za dostavu primjedaba i mišljenja o koncentraciji koja nastaje Hanžekovićevim preuzimanjem EPH-a.

U Hrvatskoj – jamačno upravo radi svakovrsnih mutnih vlasništva nad medijima – podatci o nakladama su na razini državne tajne, dok se u sređenijim državama točna naklada ponekad tiska čak i u impressumu. Ipak, moguće je zaključiti, onako od oka, da je omjer broja i rasprostranjenosti tiskanih i svih ostalih medija između onog famoznog Hanžekovićeva “lijevog centra” i onog “desnog” možda i deset prema jedan! Naime, i u drugom najmoćnijem lancu, onom Styrijinom – a o televizijskim kućama da ne govorimo – omjer “lijevog” i “desnog” je sličan.

To je tek nešto manje čak i u famoznom Večernjem listu, koji je naizgled pretežito namijenjen hrvatskoj konzervativnoj katoličkoj većini. U njemu je doista najveća koncentracija i takvih novinara među svim najmoćnijim medijima u Hrvatskoj, ali napadna nazočnost gotovo obvezne ili zadane ljevice i ovdje, čini svaku pomisao na kakvu-takvu medijsko-svjetonazorsku ravnotežu – smiješnom.
Uzor “transparentnosti”

Najvažnija konsekvenca Hanžekovićeve izjave “Zastupat ćemo liberalno i socijalno, lijevi demokratski centar”, ipak, najrječitije svjedoči o odnosu njegove masonske udruge prema postojećem stranačko-političkom spektru u Hrvatskoj. Koje su to, dakle, stranke kojima je EPH izravni medijski servis?

Pa, to je pitanje za dječji vrtić: naravno, (trenutno ili još neko vrijeme) vladajući savez tzv. kukurikavaca – SDP, HNS, IDS i sateliti. Ako nismo bili dovoljno jasni: medijsku infrastrukturu lijevo-liberalnim strankama osigurava – masonerija. S Pavićem na čelu u pomoć se još moglo prizivati sjećanja na vlasnikovo mjesto u strukturi jugokomunističke hijerarhije. Sada s Hanžekovićem sve je kristalno jasno. Evo barem jednog slučaja toliko žuđene “transparentnosti”!

A što je s drugom stranom, slavnim “desnim centrom”? Meni se tu uvijek opsesivno priča vraća na izbore od 23. studenoga 2003. godine na kojima je počela katastrofalna hrvatska “Pirova pobjeda” u režiji Ive Sanadera, lijevo-liberalnog agenta-spavača u navodno desnom HDZ-u, za njegova dva ubilačka i ubitačna mandata. Desetak dana nakon toga, 2. prosinca 2003. godine, u kasnije zasluženo upokojenom Vjesniku, Božo Novak, partizan, proljećar i konačno masonoidna Soroseva “korisna budala” iz HHO-a, prijeteći je poručio Sanaderu i HDZ-u: “Ruke dalje od medija!”. U to vrijeme bilo je još moguće hrvatskom narodnom “desnom centru” vratiti HRT, Vjesnik i Slobodnu Dalmaciju, ali Sanader je sve to uredno proslijedio svojim navodnim protivnicima, “lijevom centru”, od čega se Hrvatska još ni izbliza nije oporavila.

O tome da je i Sanader i te kako bio dijelom visokih masonskih struktura, imam ozbiljnih privatnih svjedočenja, ali ni jednog javno objavljenog navoda na koji bih se mogao osloniti.

“Desni pastorci”

Što može biti zaključak? Možda ovo što osvjetljava naše smjerne i uboge hrvatske prilike, ali i znatno širu europsku i svjetsku scenu: Hanžekovićeva izjava o budućem političkom smjeru sada njegova EPH-a pokazuje da su lijevo-liberalni kukurikavci – čak i ovakvi ordinarni štetočine kakvi su u Hrvatskoj – masonska zakonita i omiljena djeca (i to, vidjeli smo, na medijskom planu u omjeru deset prema jedan). Neka ne zavede, recimo, narodnjačka ili demokršćanska većina u Europskom parlamentu ili pak svjetonazorska različitost članova EPH-ova Nadzornog odbora. “Desni centar” u masonskoj vladavini na nekad kršćanskom Zapadu nije ni mlađi brat, već pastorak ili štogod još niže!

Hrvatskoj katoličkoj većini, dakle – čak i nakon četiri izborne pobjede i u očekivanju vjerojatne pete – predstoji teška bitka, ne za udjel u društvenoj “proizvodnji informacija” kakav bi odgovarao još uvijek postojećem svjetonazorskom odnosu snaga, već i za elementarnu ravnopravnost. Najvažnije je da oni za koje se čini da predvode tu borbu shvate dubinu problema i doista počnu djelovati. I to bez fige u džepu.

Autor: Joško Čelan/dnevno.hr

Odgovori

Skip to content