Najveće zlo hrvatske politike (II.)
Jedan od najvećih problema komunizma pokušaj je njegove transformacije, odnosno metastaziranja, u smjeru tzv. reformiranih komunista. To je logička besmislica, jer komunizam je savršen po svojim idejama, a ljudi – koji se ne uklapaju u sustav! – su, tek tehnički problem!
Dakle, komunizam je, na legendarnoj Route 66 – Marx, Engels, Lenjin, Staljin, Tito… došao do kraja povijesti… A onda se povijest, kao i uvijek kad je najslađe, počela otimati i rugati pa je od marxizma ostao samo Groucho Marx! A od Komunističke partije Jugoslavije – Hrvatska narodna stranka. Da, i oni drugi… trenutno na vlasti…
Koji je problem s Hrvatskom narodnom strankom – naravno osim što ne postoje glasači te stranke, koji istovremeno nisu i članovi i uhljebi iste?! Problem je što je HNS hard core varijanta SDP-a. Naime, Savka Dabčević Kučar, prva predsjednica HNS-a, nesumnjivo hrvatski domoljub, ipak je od 1946. do 1948. godine, kao provjerena SKOJ-evka, studirala ekonomiju u Lenjingradu (Sankt Peterburgu). Potom se, slijedeći povijesna vrludanja beskrajno neškolovanog bravara/diktatora Josipa Broza, okrenula Zapadu, pa je doktorirala na J. M. Keynesu i studijski boravila u Sjedinjenim Državama. Na žalost i na vrhuncu popularnosti, na čelu hrvatskog proljeća, ona je bila tek iluzija opozicije nedodirljivom Waltheru, jer je pokušavala reformirati državu hedonističkog staljiniste, na način da mu odgrize tek komadić moći.
No, Walther je instinktivno osjećao da bi bilo opasno pokazati i najmanju slabost, pa je, kao i uvijek, postupio bravarski lukavo (jer drugačije nije ni znao, ni mogao!) i eliminirao svu hrvatsku komunističku pseudo-opoziciju (kao što je koju godine kasnije eliminirao i svu srpsku komunističku pseudo-liberalnu opoziciju). Walther, školovan na beskrajnim cinkanjima u velikom moskovskom hotelu Lux (poznatom i kao “stožer svjetske revolucije”, ali i “zlatni kavez Kominterne”; tekuća voda dva puta tjedno, minimalna grupa za tuširanje četiri komunista) našao se u ringu sa SKOJ-evkom, koja je, ipak, bila prekratko u Rusiji i koja uopće nije bila u njegovoj kategoriji. Niti kilogramima, niti beskrupuloznošću.
HNS je stranka koja je istovremeno i radikalnije lijevo i radikalnije desno od SDP-a (koji je, zahvaljujući Zoranu Milanoviću, postao Velo Niš). Nakon odlaska Josipovića, vestalka koja čuva plamen boljševičke Revolucije postala je Vesna Pusić. Ona je, na neobičan način, usavršena varijanta Savke Dabčević Kučar. Odrasla je u časnoj hrvatskoj obitelji u kojoj je otac Eugen Pusić bio domobranski časnik sudac u vrijeme NDH, a poslije rata, kao primjer uspješne hrvatske sinteze, visoki jugoslavenski komunistički dužnosnik. Dogurao je i do položaja savjetnika glavnog tajnika Ujedinjenih naroda (1964.-1965.), a umro kao hrvatski akademik.
Vesna Pusić, političarka sa strankom, no bez glasača, nije ni primjetila da je Jugoslavija propala, ali smatra, kao i svi iskonski jugoslavenski komunisti, da se ozbiljne funkcije naslijeđuju. Tako se njeno najzanimljivije sociološko istraživanje, provedeno 1989.-1991.(?!), bavilo analizom da li se upravljačka elita velikih hrvatskih firmi (dakle komunisti!) može transformirati u političku elitu (dakle komuniste!)?! To je besmisleno postavljen problem, jer u Jugoslaviji se nije moglo doći na čelo veće firme bez pripadnosti komunističkoj stranci. Knjiga je objavljena pod naslovom “Vladaoci (ccc!) i upravljači” (“Novi liber”, Zagreb, 1992. – dakle kod prekaljenog komuniste Slavka Goldsteina).
Na čelo HNS-a došla je 2000. godine, a 2009. dobila je 7,25% glasova na izboru za predsjednika. Ispred nje bili su Josipović, Bandić i Vidošević, a HDZ je imao preko jednog kandidata: Hebranga, Vidoševića, Jurčevića, Primorca, Vesnu Škare Ožbolt i Miroslava Tuđmana – od kojih je dio direktno, a dio indirektno radio za Josipovića (više o ovim izborima može se doznati od Ive Sanadera, njegove drage Biankice (Mustač) Matković, njenog strica Zdravka Mustača i njihovog kućnog prijatelja Perkovića, inače Mesićevog i Josipovićevog savjetnika za rješavanja uvijek neugodnih problema demokratskih izbora). Ova kandidatura dijelom govori o njenim ambicijama, a dijelom o dobroj informiranosti.
Koristeći svu svoju trenutnu političku moć, te beskrajnu ljenost premijera-hedoniste, ona je odabrala kao polje svog unutrašnjeg rada razaranje hrvatskih institucija, te forsiranje nevladinih udruga (jedva 50.000!) njihovim potkupljivanjem (jedva 3 milijarde kuna godišnje!). Tako se formira Socijalistički savez neradnog naroda Hrvatske!
Dakle, kao pravo razmaženo i pomalo histerično derište komunizma, trenutno radi na tome da dođe na poziciju Glavnog tajnika Ujedinjenih naroda?! The sky’s the limit! Cilj akcije je da si malo popravi ugled (i primanja!) u svijetu, te uvjeravanje svih globalnih nerazumnika u jedini ispravni stav da je Jugoslavija najbolje rješenje za Hrvatsku, a da je Josip Broz Tito logična sinteza Lenjina, Krista, Walthera PPK i Gabriele D’Annunzija (od kojeg je ukrao ideju o Pokretu nesvrstanih!).
(Nastavlja se…)
Izvor: hrsvijet.hr
