Orbanov recept za uspjeh: Raditi sve suprotno od Milanovića!
Mađarski BDP je lani porastao 3,6%, javni dug je pao na 76,9% BDP-a. Victor Orban je jedan od najuspješnijih lidera u Europi. Zemlja koju vodi je po svemu nalik Hrvatskoj: po svojoj komunističkoj prošlosti, po svom K.u.K i katoličkom civilizacijskom i kulturnom naslijeđu, po standardu života…
Razlika je tek u tome što Mađarska pod “zatucanim i homofobnim nacionalistom” Orbanom bilježi znatan rast, dok Hrvatska pod “progresivnim” Milanovićem tone kao kamen. Mađarska bi zapravo Hrvatskoj trebala poslužiti kao uzor, prije nego li Švicarska ili Bavarska. To su ipak zemlje koje su bitno različite od nas, i u bitno različitoj situaciji. A ono što Orban radi je upravo suprotno od onog što rade sve hrvatske vlade nakon 2000., a i dobar dio onih prije.
Zapravo, teško bi bilo pronaći zadnjih desetljeća ne samo i jednu socijaldemokratsku vladu u EU koja je bila uspješna, već bi bilo teško pronaći i jednu – od malobrojnih – koja nije svoju zemlju uvalila u ogromne probleme, od Zapatera koji je od nekoć uspješne Španjolske napravio zemlju – slučaj, sustavno zanemarujući ekonomiju na račun guranja ideoloških pitanja, do susjedne Slovenije, gdje je ljevica u samo par godina uništila slovensko ekonomsko čudo. No, ako treba jednom riječju definirati Orbanovu politiku, onda je to zdrav razum. Orban nije čovjek koji ima ideološku agendu, on ne govori nužno ono što ljudi žele čuti, unatoč čestim optužbama za populizam. On je povukao i neke pogrešne poteze, no nikad nije ustrajao na svojim greškama: kad je vidio da nešto ne daje rezultate, krenuo bi u drugom smjeru. Ono što Orbana zanima nije širenje niti jedne ideologije, već samo rezultati. Njega ne zanima boljitak svijeta niti EU, nego Mađarske. Jer su mu mandat dali Mađari, ne svijet. Ne zanima ga što je najbolje za Rome, gay zajednicu, niti za imigrante, niti za bilo koji posebni segment društva, nego što je najbolje za zemlju u cjelini.
Orban ima hrabrosti suprotstaviti se kom god treba, i surađivati s kim god treba u nacionalnom interesu. Najbolja ilustracija toga je to što je kao oduvijek žestoko antiruski i antikomunistički orijentiran političar postao prvi lider iz EU koji je primio Vladimira Putina nakon događaja u Ukrajini. Sve u skladu s politikom “nije važno koje je boje mačka, dok god lovi miševe”, čuvenom maksimom postmaovske vlasti koja je Kinu od paleokomunističke srednjevjekovne zabiti pretvorila u današnju modernu i dezideologiziranu ekonomsku velesilu. Iako odan slobodnom tržištu – ne zbog robovanja bilo kakvoj ideologiji, već zbog dokazane učinkovitosti – Orban je pritegnuo banke. Pritom nije bio zadrt poput ljevičara i nije išao za tim da ih uništi, jer zna da mu trebaju i da su ključne za funkcioniranje ekonomije, no isto tako nije dozvolio nikakvu samovolju. Iako izrazito proeuropski političar, ne slijedi slijepo EU smjernice i ideologiju. Ravna se po zdravoj pameti i po onom za što smatra da je u najboljem interersu zemlje koju vodi.
Primjer toga su i spomenuti odnosi s Rusijom. Orban je ugurao Mađarsku u NATO još devedesetih, unatoč snažnom protivljenju Rusije. Mađarska ljevica ga je žestoko napala zbog govora 23.10.2013, na dan obilježavanja ustanka 1956. protiv ruske okupacije. “Mi znamo da mađarska revoulcija nije imala samo heroje, nego i izdajice. Mi znamo da smo u svim svojim ratovima za neovisnost poraženi izvana. Mi znamo da u Mađarskoj ima onih koji su uvijek bili na strani stranih okupatora. Onih koji su pomagali “moskovitima”, ljudi u kožnim jaknama ruskog tipa, crveni baroni – zavisno od toga što je bilo u modi. Mi znamo da su nas 2006., nakon 16 godina demokracije, na današnji dan proganjali s puškama. Krenuli su u konjički napad na nas. Znamo da se to dogodilo zato jer su imali vlast u svojim rukama, koju su zloupotrijebili protiv vlastitih građana. Mi znamo, to nije u pitanju, da bi nas danas dali strijeljati – nadamo se samo gumenim mecima – kad bi smjeli…. Jedini razlog zašto to ne rade je taj što je velika većina naroda na zadnjim izborima glasala protiv njih. Mi isto tako znamo da su komunisti prodali Mađarsku, da su prodali mađarske ljude međunarodnim financijskim špekulantima i financijerima. Mi znamo da su oni uvijek spremni prodati Mađarsku kolonizatorima.”
I dodao: “Baš kao što su to uradili 1956., kad je skoro izgledalo kao da smo konačno slobodni. Oni su tada već organizirali povratak Rusa i retribucije koje su slijedile.”
Dobro, kod nas se ne radi o Rusima, ali više je nego jasno kojeg neprežaljenog okupatora prizivaju hrvatsku komunisti. Pokušajte si zamisliti da se Karamarko odvaži održati takav izravan govor! Samo zamijenite 1956. sa 1971…
No onda takav čovjek, koji je među prvima kao omladinac ustao protiv Rusa i komunizma, kaže: “Oni koji misle da europska ekonomija može biti kompetitivna bez kooperacije s Rusima, da Europa može ostvariti energetsku stabilnost bez ruskih energenata, žive u iluzijama,” i kako sigurnost u regiji ne može biti ostvarena izolacijom Rusije. Je li Orban kontradiktoran? Mrzi li Ruse, je li nacionalist, ili rusofil? Niti jedno. On je samo razuman političar, koji ne želi da Rusi (ili izdajice koje rade za Ruse) vladaju njegovom državom, ali to ne znači da ikog mrzi. On želi s Rusima surađivati, jer ne želi biti američka pudlica jednako kao što ne želi biti niti ruska pudlica. Želi surađivati sa svima, ali kao ravnopravan sugovornik, ne kao moneta za potkusurivanje ili nečiji proxy. Koliko je to daleko od hrvatske politike!
Zato ga ne vole niti na zapadu niti na istoku. Za Engleze, on je homofobni manijak koji krši ljudska prava (protivi se istospolnim brakovima). Za njega kršćanstvo nije tek vjera ili izbor, nego mnogo više. “Zbog toga što naši kršćanski izvori, tradicije i pogledi na život nisu adekvatno prepoznati u institucijama EU milijuni Europljana danas pate. Kršćanstvo nije samo religija, već i kultura na kojoj je izgrađena naša civlizacija. To nije izbor, već činjenica. Ako ljudi osjećaju da se politika bori protiv njihovog vlastitog identiteta i srami se priznati da smo mi u osnovi kršćanski kontinent, to će samo otuđiti ljude od ideje ujedinjene Europe,” rekao je u svibnju prošle godine. Obrazložio je i svoje protivljenje najnovijoj zapadnoj modi, istospolnim brakovima. “Brojni europljani naginju kršćanskom konceptu obitelji. Mi ne kažemo da drugi oblici kohabitacije nisu mogući niti da trebaju biti zabranjeni; no moramo reći da je u kršćanskoj Europi obitelj zajednica jednog muškarca i jedne žene.”
No pogrešno bi bilo misliti da Orban naginje kolektivističkim idejama, naprotiv. Orban nikad nije skrivao da mu je uzor u politici Margaret Thatcher. Njegova karijera kao političara počinje 1988. kad je kao jedan od 37 studenata i intelektualaca osnovao antikomunistički pokret u svojoj zemlji, koji je kasnije prerastao u Fidesz. “Ona je uvijek bila na strani slobode, uvijek protiv komunizma. Rekla je, ‘ne postoji takva stvar kao što je društvo.’ Jako mi se dopala ta njena opaska jer u europskoj politici ljudi uvijek govore artificijelnim sociološkim riječnikom. Socijalni inženjering je danas vrlo popularan.”
A to je ono čime se bavi ljevica: socijalni inženjering, “popravljanje društva”. Orban se time ne bavi. Orban se bavi onim što je njegov posao: zaštitom osobnih sloboda Mađara i neovisnosti Mađarske. Često ga optužuju za nacionalizam, i za uspon etnocentričnog Jobbika, no njegov odgovor je jednostavan: “Ksenofobija je opasna; ali patriotizam je dobra stvar”. U srcu problema Mađarske, vjeruje, je komunizam koji nikad nije do kraja poražen. “Komunistička ideologija nema niti poruku niti budućnost”, kaže on, no, za razliku od nacizma, opstao je tako dugo da su njegovi lideri, za koje kaće da “nisu glupi dečki”, uspjeli stvoriti kulturu koja održava njihov utjecaj. Uspjeli su od zavisti stvoriti “percepciju života”, odgojili ljude tako da “mrze svijet onakav kakav jest i teže tome da ga unište”. They also inculcated a belief in “entitlements without any personal effort”. U Mađarskoj, komunizam je stvorio nešto što on naziva “uvjetovanom bespomoćnošću”, namjerno uništenje osobne odgovornosti za vlastiti uspjeh, što je uništilo srednju klasu. Ljudi su postali zavisni od države, očekuju da drugi rješavaju njihove probleme. Vlast, prije svega.
“Komunističko naslijeđe je prisutno kod današnjih radikalnih liberala”, kaže Obran. U doktrini “ljudskih prava” i naporima Europske komisije da nametne kulturnu i ustavnu jednoobrazbnost državama članicama prepoznaje staru rusku imperijalnu politiku. Osamdesetih, izazovi s kojima se Mađarska suočavala bili su kako se otarasiti komunizma, državne opresije, pretjerane regulacije. No kaže da postoje stvari koje treba zadržati u interesu civilizacije, koje ne treba odbaciti: “bilo bi žalosno odbaciti religijsko kulturno naslijeđe, nacionalni identitet, obitel, pa i spolni identitet. To nije sloboda.”
Zato se Orban zalaže za privatno poduzetništvo, za razliku od naših kvazidesničara on ne pljuje po mađarskim tajkunima. Na primjedbe da pogoduje oligarsima, odgovara: “Mi trebamo velike kapitaliste, uspješne poduzetnike s milijardima forinti na raspolaganju. Ako ih nemamo, stranci će pokupovati sve što valja u ovoj zemlji. Ja sam uvjeren, neovisno o tome jeste li vi toga svjesni ili ne, kad govorite protiv mađarskog kapitala, vi podržavate Labanc-politiku.” (Labanc su bile austrijske trupe lojalne Habsburzima iz 17. stoljeća).
No to ne znači da ikom dozvoljava da vuče ekstraprofite iz monopolističke pozicije. Naročito bankama. Iako označen kao “radikalni desničar i antikomunist”, Orban je zapravo čovjek bez ideologije. Protivi se antisemitizmu, ali ne kani u ime toga popuštati nikom. Ne da se ucjenjivati ni od koga lijepljenjem etiketa. Jasan je oko toga da “nitko u Mađarskoj neće biti proganjan zbig svoje vjere, uvjerenja ili porijekla” (što je rekao govoreći o holokaustu); ali ne pada mu na kraj pameti dodvoravati se lijevo liberalnim, pretežno židovskim intelektualcima u svojoj zemlji, koje kritizira bez dlake na jeziku. Orban nema kompleksa bilo koje vrste.
Njegova ekonomska politika je također neopterećana ideologijom i populizmom, poput onih koji traže veće poreze za bogate i veća socijalna davanja jer “narod tako želi”. Zasniva se na manjim porezima i manjim socijalnim transferima, što je rezultiralo većom zaposlenošću. No nije socijalno neosjetljiv: među prvim mjerama njegove vlade bilo je vraćanje porodiljnih naknada i ukidanje plaćanja studija.
U prvom mandatu uspio je srušiti inflaciju s 15% u 1998. na 10.0% 1999, 9.8% 2000 i 7.8% in 2001. GDP je cijelo vrijeme rastao: 4.4% 1999, 5.2% 2000, i 3.8% 2001. Budžetski deficit je pao s 3.9% 1999, na 3.5% 2000 i 3.4% 2001., a javni dug je smanjio na 54% BDP-a. No u snažno ideološki podijeljenoj zemlji (na “klerofašiste” i proruske “antifašiste” u europskom ruhu) izgubio je vlast 2002., da bi se vratio 2010. jači nego ikad, s dvotrećinskom većinom. Danas, kao i u prvom mandatu iz devedesetih, Orban ponovo niže uspjehe nakon što je ljevica dovela zemlju do ruba propasti, ali unatoč tome “liberalni” tisak i intelektualci mu jednostavno ne mogu oprostiti njegove stavove…
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
