IVICA ŠOLA: Što bi biskup Strossmayer danas poručio jugonostalgičarima?
Za razliku od hrvatskih Jugoslavena danas i nekoć, a koji se bore za jugoslavenstvo u kome je uvijek bila jasna hegemonistička srpska pozicija, Strossmayer je bio svjestan da takvo jugoslavenstvo donosi samo zlo. On je dobro poznavao srpski narod i njegove elite, i njihovu mržnju prema katoličanstvu i Hrvatima
U najavi svoje nove knjige “Granice sudbine”, s podnaslovom “O jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije”, Predrag Matvejević u intervjuu jednom portalu pokazuje svoju legitimnu i već toliko puta neskrivanu jugonostalgiju, u koju će upregnuti mnoge hrvatske velikane, kao što je Matoš i drugi, pa romantičarski kaže: “Došla je jedna nepovoljna situacija u svijetu, došlo je do ekonomske krize i jugoslavenstvo se počelo negirati. Tko bi zamislio negiranje Jugoslavije 1948. kad je Jugoslavija bila jedina zemlja u Istočnoj Evropi koja je maknula staljinističku garnituru i ukinula staljinističku praksu.
Tada da su napravili ne znam kakve izbore svi bi bili da ostane Tito i Titov režim. Staljin nije bio samo jedan brkati komunistički vođa nego i jedan od najvećih pobjednika u Drugom svjetskom ratu. Samo za oslobođenje Berlina je poginulo stotinu tisuća sovjetskih vojnika. Izaći iz toga i stvoriti jednu zemlju koja nije bila idealna, ali kad su nam dolazili kolege iz Praga, Budimpešte i raznih slavenskih zemalja govorili su nam: ‘Vi ste Amerika.’ Nekada sam kolegama iz istočnih zemalja u Društvu književnika znao dati cijeli svoj honorar da si kod nas kupe ono čega kod njih nije bilo. Povijest se mijenja, došlo je do novih situacija, do novih tipova nacionalizma. Internacionalizam je tražio koherenciju kroz 19. stoljeće, a šest mjeseci sam kopao po povijesnim vrelima da pokažem kako su Hrvati bili najveći Jugoslaveni. U knjizi sam objavio šezdeset stranica dokumenata. Brojni veliki pisci su zastupali tu ideju. Matoš je napisao naša literatura bit će velika tek kad se spoje dvije literature u jednu. A Matoš je bio i Hrvat s jednim posebno jakim senzilibitetom.”
Matvejević u ulozi “objektivnog istoričara”
Budući da se Matvejević ovdje predstavlja kao historičar, a ne publicist koji je za svoje teze o jugoslavenstvu i Hrvatima koji su bili “najveći Jugoslaveni” temeljio na dokumentima, a ne mitovima, evo jedne anegdote o takvom “objektivnom” pristupu povijesti koju u svojoj pretposljednjoj knjizi donosi pokojni mons. Fabijan Veraja: “Nakon smrti pape Pija XII. njegov osobni suradnik p. Robert Leiber D.I. napisao je nekrolog u časopisu Stimmen der Zeit 1958/59. Tu donosi i jednu epizodu iz vremena kad je Eugenio Pacelli bio nuncij u Njemačkoj. Jednoga se dana Nuncij našao za stolom s glasovitim protestantskim teologom Adolfom von Harnackom, kojemu je u razgovoru postavio upit, koliko on pridaje vjerodostojnosti povijesti. Na što je von Harnack odgovorio: ‘Eine Hälfte’, 50 %. P. Leiber je u nekrologu primijetio da Pacelli, koji nije bio povjesničar a bio je dosta skeptičan, vjerojatno nije davao ni toliko kredibiliteta povijesti. A što istom reći o povijesti koju netko piše na temelju komunističkih izvora koji su nastali u cilju borbe protiv ideoloških ili političkih protivnika ili u propagandističke svrhe?”
Ovo retoričko pitanje kojim mons. Veraja završava svoje promišljanje posebno se može primijeniti na pristup jednom od najvećih Hrvata u povijesti, kao i najznačajnijih osoba Europe 20. stoljeća, đakovačkom biskupu Josipu Jurju Strossmayeru, koji se “uklapa” u Matvejevićevu tezu kako su “Hrvati bili najveći Jugoslaveni.” Ali ne samo o Strossmayeru, već i o Matošu, Ujeviću, Ksaveru Šandoru Gjalskom…, i drugima koji su veoma brzo skopčali da je jugoslavenstvo trojanski konj velikosrpstva, tako da i Matvejevićeve teze treba shvatiti, u najblažoj verziji, kao “Eine Hälfte”, ili kao neki oblik samoterapije, samopomoći.
O Strossmayerovom jugoslavenstvu je mnogo toga napisano no, kako je upozorio na jednom mjestu njegov nasljednik na đakovačkoj biskupskoj stolici mons. dr. Marin Srakić, u prošlom režimu komunisti su vadili Strossmayerovo tzv. jugoslavenstvo iz naftalina uvijek kada bi Titov režim trebao udariti po tzv “hrvatskim nacionalistima”.
Ideološki retuširani i krivotvoreni Strossmayer
Izobilje takve literature niknulo je baš nakon Hrvatskog proljeća, ideološki retuširano i krivotvoreno, napose zanemarujući ćirilometodsku baštinu na koju se oslanjao Strossmayer, a koja nije imala ništa s političko-ideologiziranim i titoiziranim jugoslavenstvom prve i druge Jugoslavije. Dapače, za razliku od tih polupismenih divljaka iz šume koji su nagrnuli u gradove, Strossmayerova ideja slobode nije bila povezana s nasiljem, već uobličena u geslu “Prosvjetom k slobodi”, te “Sve za vjeru i Domovinu”. Dakle, Strossmayerovo jugoslavenstvo nema ama baš nikakve veze s političkim jugoslavenstvom 20. stoljeća koje je bilo zapravo velikosrpstvo, niti je bilo tako naivno kako mu je nepotrebno predbacivao Otac domovine dr. Ante Starčević nazivajući ga pogrdno “Joca Štroca”.
Kao i svi veliki ljudi globalne nosivosti, uglavnom su ili neshvaćeni, ili trpani u uhodane ideološke klišeje prema potrebama sitnih političkih kokošara u raznim povijesnim vremenima. Sama činjenica da je Strossmayer u Katoličkoj crkvi sa svojim idejama bio stotinu godinu ispred svoga vremena, da su one zaživjele tek u 20. stoljeću s Drugim vatikanskim saborom, a neke ni danas, svjedoče da se nije radilo tek o običnom biskupu i političaru, već o vizionaru oko kojeg se i danas lome koplja, pa i u kontekstu ideje jugoslavenstva kojoj je uvijek prilazio kroatocentrično, sukladno političkim prilikama onoga doba. U fokusu njegove politike, još od bečkih dana, je hrvatsko pitanje u Austro-Ugarskom carstvu između germanizacije i mađarizacije, između Lajoša Košuta i Bachovog apsolutizma. U takvim političkim okolnostima stisnutosti hrvatskog bića između mađarizacije i germanizacije Strossmayer se inspirira idejom panslavizma na tragu ćirilometodskog naslijeđa, gdje mu je uporište ne Karl Marx, već češki povjesničar i političar František Palacky (1798. – 1876.) koji zagovara ideju “austroslavizma”. Ta ideja, rečena današnjim jezikom, zagovara ideju “konstitutivne ravnopravnosti” svih, prije svega slavenskih naroda u Monarhiji utemeljenoj na federativnoj osnovi. Bez obzira je li zastupao austroslavizam ili južnoslavenstvo, Strossmayerovo polazište uvijek je bilo kroatocentrično, odnosno traženje puta rješavanja hrvatskog pitanja u zadanim političkim okolnostima i determinizmima. Njegov sukob s Carem i prognanstvo u Francusku upravo se odnosilo na prijepor oko neriješenog hrvatskog pitanja u Monarhiji.
Što previđaju zagovaratelji “politike regiona”?
Danas, 200 godina od rođenja velikog đakovačkog biskupa, kada osobe od Matvejevića do drugih istaknutih kolumnista jugonostalgičarske provenijencije u kontekstu “politike regiona” zagovaraju “vječno vraćanje istoga”, previđaju da Strossmayer prema Srbima nije već u ono vrijeme imao nikakvih zabluda. Već tada je shvaćao da velikosrpstvo i mitovi vladaju dušom ovoga naroda i njihovih političara i intelektualaca.
Za razliku od hrvatskih Jugoslavena danas i nekoć, i koji se bore za jugoslavenstvo u kome je uvijek bila jasna hegemonistička srpska pozicija, Strossmayer je bio svjestan da takvo jugoslavenstvo donosi samo zlo, on nije bio politički naivac kada je južnoslavenska ideja u pitanju. On je dobro poznavao srpski narod, njihove elite, i njihovu mržnju prema katoličanstvu i Hrvatima. Tako u korespondenciji s Račkim 15. prosinca 1861. piše: “”Ako drugo, onda sam opazio, da se neke stvari po srpskih ruku sasvijem srpski, ili bolje rekuć turski rješavaju. Ima Srbina u namjesništvu, koji se gledaju i meni i crkvi katoličkoj osvetiti, to se ne ćemo posrbiti.””
“Dočim se mi ljuto borimo prot Mađara, Srbin brat iza leđa na nas navaljuje”
Jednako tako u pismu od 25. lipanja 1883. Strossmayer već postaje svjestan srpskog “barbarogenija”, da bi u pismu od 10. travnja 1884. napisao: “Narod nam je u vrlo opasnom položaju. Srbi su nam krvavi neprijatelji. Dobro je rekao – mislim Marković – da dočim se mi ljuto borimo prot Mađara, Srbin brat iza leđa na nas navaljuje.” Tu će jasno spomenuti i kako Srbi Hrvatima iza leđa kopaju grobnicu, a ni Garašaninove ideje mu nisu bile nepoznate.
U pismu Serafinu Vannutelliju, papinskom nunciju u Beču, od 2. prosinca 1885. biskup Strossmayer jasno prepoznaje srpsku mitomaniju i snove o velikoj Srbiji kroz obnovu Dušanovog carstva koja će svu raskoš pokazati baš devedesetih godina kada je Slobodan Milošević ovaj mit u svom krvničkom divljanju pokušao provesti u djelo: “Mađari već dva i više od dva desetljeća posebno nastoje da srpski narod u Hrvatskoj i izvan Hrvatske za svoje ciljeve pridobiju i učine ih svojim nakanama posve odanim. Iskorištavaju u tu svrhu taštinu Srba koji smatraju da su ispred svih drugih pozvani da, uskrisivši carstvo svoga cara Dušana, jedini na Balkanskom poluotoku zavladaju. To je anakronizam i opsjena bolesnog uma iz četrnaestog stoljeća kad je Dušan, kralj svakako vrlo sposoban no isto tako vrlo podmukao i okrutan, živio… Ponavljam: tu misao ponovno oživljeti isto je što i trabunjati prepuštajući se pukim opsjenama ali, nažalost, narodi zahvaćeni nadutošću i sebičnošću ravnaju se radije snovima i opsjenama negoli istinom i pravdom koje traže žrtve i požrtvovnost. Mađarskim probitcima i nakanama odgovara da nadraže slavenski narod protiv slavenskog naroda te da Srbe nagovore da, s jedne strane, Hrvatska bude opljačkana i bačena u ropstvo; da se s druge strane, Bugari satru i učine nepomičnima, pa da oni uglavnom jedini vladaju i negdašnje Dušanovo carstvo obnove. Ja sam dabome najčvršće uvjeren da je na Balkanskom poluotoku jedino moguće, a po Bogu i moralnom zakonu valjano, imati bratsku federaciju raznih naroda, među kojim će narodima dakako Slaveni igrati glavnu ulogu, dokle se za to svojom vjerom, krepostima i žrtvama, jednako tako ljubavlju i međusobnom slogom, budu znali svoga božanskog određenja dostojno pokazati… Ponavljam iz svega svog srca: Hrvatska, kakva je vazda bila i kakva će vazda ostati, pravi je Božji dar uzvišenoj vladarskoj kući i svemu carstvu da na Balkanskom poluotoku obdrži prvo mjesto, pobijedivši i sebi prije svega podloživ i srca i savjesti naroda pošto zauzme i podvrgne sama njihova područja i zemaljske granice. No, zaista je istina, da bi tome uzvišenom cilju Hrvatska mogla odgovoriti, treba prije svega da se na slobodu izvuče ispod stranog odlučivanja, tiranije i vlasti, te da se sebi samoj, to jest svojoj cjelovitosti, slobodi i snazi vrati. “
Nakon svih krvavih epiloga ideje jugoslavenstva čude silni izljevi jugonostalgije
Eto, tako je zborio “zagovornik Jugoslavije” Josip Juraj Strossmayer, naslutivši već onda “balvan revoluciju” i huškanje hrvatskih Srba protiv Hrvatske. Govoriti, poput Predraga Metvejevića, kako su najveći zagovornici Jugoslavije u 19. stoljeću bili upravo Hrvati, evo zornih citata kako ta Matvejevićeva “istina” izgleda kroz prizmu jednog od najistaknutijih zastupnika te ideje, biskupa Strossmayera i njegovih promišljanja o Srbima u kontekstu te ideje. Da ne spominjemo slučaj kada su današnjem Hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu htjeli pridodati naziv i “srpski”, kako se Strossmayer digao na zadnje noge i otklonio takvu mogućnost, zahvaljujući dobrim odnosima s papom. Dijagnoze biskupa Strossmayera o Srbima i njihovoj politici, koji je velikodušno posvetio svoju velebnu katedralu u Đakovu ekumenskoj ideji u kojoj su Srbi tada, kao i danas nešto poput Šešelja, smatrali “urotom CIA-e i Vatikana”, a na fresci “Poklonstvo pastira” u đakovačkoj prvostolnici jednako velikodušno, kako svjedoči korespondencija s Voršakom i Račkim, uvrstio i “srpsku kvotu” južnih Slavena u narodnoj nošnji, na tragičan način potvrdili su razvoji događaja u prvoj i drugoj Jugoslaviji.
Zato čude mnoge današnje interpretacije Strossmayera i njegovog političkog djelovanja, kao što nakon svih krvavih epiloga ideje jugoslavenstva koja je bila u oba slučaja tek inačica velikosrpstva čude silni izljevi jugonostalgije, od politike, preko kulture do medija i cajki, koji se valjaju javnim prostorom u Hrvatskoj 2015. godine, članici Europske unije. Da je živ, da kojim slučajem sve to gleda i sluša, što bi im rekao “otac jugoslavenstva”, biskup Strossmayer? Vjerojatno bi šutio i smijao se ispod brka povijesti koja često započinje kao tragedija, a završava kao farsa. Farsa koju je on prozreo još dok tragedija nije ni započela i rekao (veliko)Srbima odlučno – ne!
Autor: Ivica Šola/7Dnevno
