ŠTO MI SVE NE TREBA DA BIH BIO SRETAN
U jednoj svojoj anegdoti Antony de Mello kaže: „Sokrat je vjerovao da mudrac treba živjeti skromno. On sam nije nosio ni cipele, no bio je naprosto očaran tržnicom. Tamo je često odlazio i gledao izloženu robu. Kad ga je jednog dana prijatelj upitao zašto to čini, Sokrat mu odvrati: – Volim ići na tržnicu i otkriti što mi sve ne treba da bih bio sretan.”
Danas nam je često zamagljen horizont pravih vrijednosti. Dok se svakodnevno probijamo kroz gustu šumu najšarenije ponude svega i svačega, jednostavno nemamo vremena misliti o tome što je vrijedno, a što je tu tek da nam popuni dan. Izvan onoga što moramo obavljati teško nalazimo vremena za korisne aktivnosti, a posebno nemamo vremena za onaj smireni trenutak u kojem ćemo se suočiti sa sobom i iskreno se upitati: čemu cijela ova zbrka?
A zamislite ovu nemoguću situaciju: svi ljudi, kao u nekakvom znanstveno fantastičnom filmu, odjednom zastaju. Naslanjajući glavu na ruke potom se zapitaju: što nam sve ovo treba? Što je od svega čemu težimo višak koji nas jedino opterećuje? I zamislimo što bi se dogodilo kad bi svi oni zaključili isto što i mudri Sokrat. Što bi se dogodilo s bezbrojnim agentima koji nam prodaju šarene laži pokušavajući nas podvrći zaradi beskrupuloznog kapitala kojemu ništa nije sveto? Štoviše, koji gazi i ismijava sve što je nama sveto. Koji nam nudi površnu razonodu i instant rješenja svih problema, a u potpunosti nam krade ono najdragocjenije što smo dobili – naše vrijeme. Radi to u trgovini, na ulici, a ne srami se to činiti čak i u našem domu… svugdje promiče svoj interes, a mi nakon nekog vremena zasićeni popuštamo.
Svi se otimaju o naše vrijeme, kradu nam ga i najčešće bacaju u vjetar. Još možemo biti sretni ako s njime ne urade i štogod puno gore. A naše vrijeme curi. Polako nestaje i topi se. Često se niti ne usudimo baciti pogled unatrag, jer bismo se možda užasnuli pri susretu s mračnim bezdanom uludo utrošenog vremena. A što kad posve iscuri?
„Čitajući Evanđelje zadobio sam čudesnu snagu koju prije nisam osjećao. Tada sam odlučio studirati medicinu da se posvetim drugima.” (Vlado)
Ne zvuče li riječi koje je izgovorio mladi Vlado posve nestvarno u našem današnjem okružju? Možemo li se otrgnuti konzumerističkom mentalitetu koji propovjeda čisti hedonizam kao najvišu vrednotu? Posebno je važno baciti pogled u budućnost. Kako se naši mladi nose s tim problemom? Mogu li kroz nepreglednu šumu problema s kojima se svakodnevno moraju boriti i suhu pustinju koju im mi nerijetko nudimo, makar naslutiti istinske vrednote?
Iako bi nas prvi dojam mogao navesti da pomislimo da današnji mladi čovjek teško može upoznati istinske vrijednosti te ih kasnije usvojiti i čuvati, situacija je srećom znatno drugačija. Suočeni s velikom ponudom lakih rješenja, ali i kasnijom pustoši koju ona ostavljaju, mladi pokušavaju naći čvršće životne oslonce. Stoga se okreću trajnijim vrijednostima pa su kod njih često na visokoj cijeni kršćanske kreposti, ali i općeljudske kvalitete poput iskrenosti i hrabrosti, altruizma i velikodušnosti.
Nerijetko čovjek baš u razdoblju adolescencije pronađe pravu vjeru koju kasnije iskreno živi i aktivno svjedoči. Na ovom se području velika promjena dogodila s padom komunizma. Naime, prema opsežnom istraživanju koje je obavila Dinka Marinović Jerolimov (Dinka Marinović Jerolimov/Mladi uoči trećeg milenija), religioznost mladih je u razdoblju od 1986. do 1999. godine porasla za čak 40%. Naravno da uz porast religioznosti na veću cijenu dolaze i sve druge kršćanske vrijednosti. Jedno drugo istraživanje koje je obavljeno trinaest godina kasnije pokazuje da je u cijelom tom razdoblju religioznost mladih ostala stabilna (istraživanje Ilišin, Bouillet, Gvozdanović, Potočnik / Mladi u vremenu krize). U tom se istraživanju vjernicima izjasnilo 93,6 %, a ateistima 6,4 % mladih.
Jasno je da nismo toliko naivni pa da ne vidimo da se deklarirane vrijednosti često ne podudaraju s njihovom praktičnom primjenom (ovo, naravno, vrijedi i na području religioznosti). No, treba ozbiljno nastojati da se taj raskorak između deklariranog i najčešće stvarno željenog te onog u praksi realiziranog što više smanji. To bi nam svima donijelo višestruke koristi, jer promičući, usvajajući i živeći istinske ljudske vrijednosti pojedinac, a zajedno s njim i društvo se kvalitetno razvijaju te grade stabilan temelj za nadolazeće generacije.
Autor: Nikola Milanović
