SUĐENJE UDBI: Vukojević – Mustač me oteo, uslijedila su mučenja!
Vukojević: Mustač je mi je sjedio na leđima u autu kad su me Udbaši oteli
Istaknuo je kako se za vrijeme dugogodišnjeg praćenja Udbe njime bavilo 175 udbaša,110 sudaca i 50 tajnih agenata, a podaci su iz njegovog dosjea
Prvoga dana svjedočenja na muenchenskom suđenju Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, nekadašnji član Komisije za istraživanje komunističkih zločina Vice Vukojević opisao je kakav je progon Udbe i njezinih ostataka u suverenoj Hrvatskoj osobno doživljavao.
Nakon predstavljanja sudu, sudac Dauster se s osmijehom obratio Vukojeviću.
„Donijeli ste veliki kofer, najvjerojatnije nećemo danas biti gotovi”, rekao je Manfred Dauster i zakazao dva nova ročista za svjedočenje Vice Vukojevica krajem travnja.
Vukojević je potom, na traženje suca opisao svoj životni i poslovni put.
“Drugi svjetski rat je iza sebe ostavio velike žrtve u Hrvatskoj. Hrvatsku su pogodile dvije velike i teške ideologije – nacizam i komunizam. Za vrijeme rata, a i posebno poslije rata stradali su mnogi nevini ljudi”, rekao je uvodno Vukojević.
Vukojević je dalje pojasnio kako je u avnojskoj rezoluciji iz 1942. godine navedeno da se bliži čas odmazde i da nema krivičnog djela za nista čime se brane interesi NOB-a.
“Britanski general Scott sam je izjavio da su u Bleiburgu po svršetku Drugog svjetskog rata u ruke jugoslovenske vojske predali 500 tisuća Hrvata, iako su znali da ih šalju u sigurnu smrt”, rekao je Vukojević i dodao da je na prvom Općem saboru HDZ-a1990. govorio o žrtvama Bleiburga i tražio da se javno govori o pokolju i stradanju Hrvata te stradanju hrvatskih emigranata, a za simbol tog stradanja predložio je ubijenog hrvatskog emigranta Brunu Bušića.
Sabor je o tome donio zaključak i nakon što je HDZ preuzeo vlast 30.05.1990. dobio je, kaže, nalog od Predsjednika RH Franje Tudjmana da sačini Zakon o žrtvama rata i poraća.
Mišljenje je trebala dati i Vlada RH, ali tadašnja Vlada nije imala prijedloge ni sugestije, pa su zakon odložili na godinu dana. Zakon je usvojen 8. listopada.1991. na tajnom položaju Vlade, koja se izmjestila zbog granatiranja Banskih Dvora i pokušaja atentata na JNA na hrvatski državni vrh dan ranije.
Nakon uvodnog izlaganja, Vukojević je govorio o svojem iznimno teškom životnom putu za vrijeme komunističke diktature.
Govorio je o zatvaranjima, zabranama daljnjeg obrazovanja, o tome kako su ga otele tri osobe, mučenjima i premlaćivanjima tokom boravka u zatvorima. Između ostalog, pričao je i o boravku u logoru na Sv. Grguru.
Istaknuo je kako se za vrijeme dugogodišnjeg praćenja Udbe njime bavilo 175 udbaša,110 sudaca i 50 tajnih agenata, a podaci su iz njegovog dosjea. Potom je naveo i sve poslove i funkcije koje je obnašao u RH po njenom osamostaljenju.
Godine 1999. kad je bio kandidat za Ustavnog suca vrijeme je kada opet počinju napadi na njega. U to vrijeme mediji pišu o silovanju Bošnjakinje na području Mostara.
Vukojević je ocijenio kako “poseban medijski terorizam doživljava nakon svjedočenja protiv Krunoslava Pratesa. Navodi kako je i novinar Željko Peratović na svom blogu napisao da će nakon svjedočenja biti otvorena vatra na Vukojevića – od strane tadašnjeg predsjednika Stipe Mesića.
U isto vrijeme je, navodi Vukojević, u sklopu njegovog progona, na HRT u emisiju Latinica dovedena ženska osoba koja je glumila tu navodno silovanu Bošnjakinju.
“Kratko nakon toga Vesna Pusić traži od Sabora ukidanje imuniteta, kako bi mi se moglo suditi za silovanje”, objasnio je svjedok. Dobroslav Paraga na osnovu novinskih natpisa podnosi prijavu za silovanje.
Vukojević je dalje naveo da je DORH zatražio od BiH informacije i izvješće o tom silovanju, međutim, došlo je izvješće kako ta ženska osoba ne postoji i da on u to vrijeme uopće nije bio na mjestu navodnog silovanja.
“Dražen Bošnjaković, član HDZ-a stavlja tu temu na dnevni red, tako da je na mene napadano s obje strane”, ocijenio je Vukojević.
Osobito zla žena u svemu tome, kako je naziva Vukojević, bila je Silvana Perica – novinarka Večernjeg lista, koja je, kaže Vukojević, umjesto da izvještava iz Ustavnog suda, izvjestavala o “silovanju”.
Vukojević podsjeća da “ta ista novinarka, piše i o ovom suđenju, te navodi kako se sud u Münchenu poziva na Komisiju za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, a koja se nije proslavila u istraživanju žrtava u Jasenovcu”.
“Želi reći da je moj rad i rad komisije beznačajan,” istaknuo je Vukojević i naveo kako hrvatski mediji “vode kampanju i šire dezinformacije o njemu – radi Perkovića i Mustača.
“Predat ću svoje zapise sudu, da sud proslijedi određenim EU institucijama ili medijima koji prate demokratsku slobodu medija”, rekao je Vukojević.
Odvjetnik Gizele Đureković Siniša Pavlović pitao je svjedoka je li mu poznato tko su tri osobe koje su ga otele.
“Jedan od trojice je bio Zdravko Mustač! Njega sam vidio dok sam ležao na zadnjem sjedištu a on je sjedio na meni”, rekao je Vukojević.
Odvjetnik Pavlović je zamolio svjedoka da objasni kakav je logor bio Sv.Grgur, kako bi sudu bilo jasnije o čemu se tu govori, na što je Perkovićev odvjetnik Beyer prosvjedovao no sudac Dauster je želio čuti odgovor.
“Naprotiv, mene interesira”, konstatirao je sudac.
“Otok Sv.Grgur je bio logor za žene i muškarce, koji je malo poznat, dok svi znaju za Goli otok. Na Sv.Grguru na istočnoj strani otoka se nalazi logor za žene a na zapadnoj logor za muškarce. Uvjeti su bili stravični”, objasnio je svjedok.
Nobilo je u pokušaju diskreditiranja Vukojevića pitao je li bio član HVO-a.
“Kada je Mate Boban pozvao sve Hrvate rođene u BiH da se odazovu, po savjesti, jer sam rođen u BiH, sam se i odazvao! Bio sam pri ruci Bobetku kad se išlo u deblokadu Dubrovnika, s UN-om sam kao brigadir radio u Bosni”, rekao je Vukojević.
“Jeste li u uniformi ulazili u Parlament?”, pitao je Nobilo.
“Nikada! To je izmišljotina Mike Tripala i nekih zločestih novinara” rekao je Vukojević koji je primjerak svoje knjige Dosje 240271 dao sucu Dausteru ali i sudskim vještacima.
Vukojević: Udba mi je otvorila dosje 1959., završava tek 1992.
Vice Vukojević rođen je 6. rujna 1936. u Veljacima, Općina Ljubuški. Osnovnu školu završio je u rodnome mjestu, a gimnaziju je pohađao u Ljubuškom, Mostaru i Sarajevu. Maturirao je 1956. te upisao Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Studij je prekidao dva puta zbog zatvaranja i služenja zatvorske kazne.
Diplomirao je 1967. u Zagrebu, a 1968. upisao je postdiplomski studij na Doktoratu Pariškoga sveučilišta koji nije uspio dovršiti zbog zatvaranja nakon Karađorđeva kada je optužen da se bavio ‘kontrarevolucionarnom djelatnosti u Matici hrvatskoj u inozemstvu’.
Uhićen je 17. siječnja 1972. u Zagrebu i osuđen na 10 mjeseci zatvora. Prilikom uhićenja oduzeta mu je putovnica koju je ponovno dobio tek u prosincu 1989. godine. U međuvremenu je protiv njega 1976. podignuta optužnica da je tijekom 1972., dok je robijao u istražnome zatvoru u Đorđićevoj u Zagrebu, s još nekoliko osoba, koje su se nalazile na slobodi, osnovao ilegalnu protudržavnu organizaciju. Od 1959. do 1980. Vukojević je zatvaran 14 puta, u zatvoru je proveo četiri godine u 13 raznih zatvora.
U izdanju Hrvatskoga križnog puta upravo objavljena knjiga ‘Vice Vukojević – Dosje 240271′ u kojoj se na gotovo tisuću stranica kroz slučaj dugotrajno progonjenoga čovjeka paradigmatski sagledava model djelovanja Udbe, kao i zločinačkih režima i države kojima je služila. Recenzije su napisali dr. Miroslav Akmadža i dr. Zlatko Hasanbegović, knjigu je priredila Bruna Esih, a predgovor je napisao Bože Vukušić, objavio je Hrvatski tjednik.
Vi ste inicirali pisanje knjige. Što ste njome htjeli postići?
Htio sam da građa koja je iz Udbina ‘Dosjea ličnosti’ bude dostupna javnosti i da se objelodani model postupanja te službe. Kao što se vidi, Udba mi je otvorila ‘Dosje ličnosti’ 12. ili 13. lipnja 1959. Udbaški dosje završava tek 1992. Skinuli su me u travnju 1990. godine, ali su još i 1992. provjeravali gdje stanujem.
Zanimljivo je da sam poslije pada Rankovića bio otet. Tužio sam tada državu i dobio odštetu radi protupravnoga zatvaranja. Tada su me držali 66 dana pod torturom. Inače, u ovom ‘Dosjeu’ imaju četiri izvora dokumentacije, ukupno 480 dokumenata, više od 980 stranica. Trebalo je to obraditi. I tako je nastala ova knjiga u kojoj su Anđelko Mijatović i Bruna Esih radili dosje, a Bože Vukušić policijski dio. Na koncu, u knjizi je navedeno i kazalo imena udbaša, dužnosnika i tajnih suradnika.
Prvi put se pojavljuje knjiga posvećena jednome udbaškom dosjeu. Dakle htjeli ste na svome slučaju zapravo prikazati djelovanje Udbe?
Naravno. Počeli su me obrađivati kao nacionalista da bi me na koncu zatvarali 14 puta. Prošao sam 13 zatvora. Na kraju sam dobio 10 mjeseci zatvora zato što sam poslao dopis Bruni Bušiću s ciljem da se objavi u Hrvatskome tjedniku 1971. godine. Pretresom Bušićeva stana pronašli su taj članak. Poslije toga sudac Maderazza držao me pod istragom deset mjeseci te me toliko osudio za članak koji nije ni objavljen. Izbjegao je optužbe za kontrarevoluciju, što je bilo u optužnici, a što bi povuklo kaznu minimalno pet godina zatvora. Naravno, sudac Maderazza nije prošao na reizboru nakon toga i otišao je u odvjetnike.
Zašto je sve to zanimljivo javnosti?
Smatrao sam da je ovo građa za proučavanja rada jugoslavenske zločinačke organizacije. Želim da knjiga dođe u što više knjižnica u Hrvatskoj.
Velik dio života, više od 30 godina, pratila Vas je Udba. Kad vam je bilo najteže, možda tijekom robije na Sv. Grguru?
Na Svetome Grguru bilo je liberalno, mogli smo čak i raditi. Najteže mi je bilo 1965. kada su me oteli, držali 66 dana i mučili.
Kako su izgledala ta mučenja?
Takvo što sam vidio u jednome filmu o Iraku. Tako je radio i Sadam Husein, to je bila ista škola mučenja: vežu ti ruke za leđa lisicama, a onda te objese o strop tako da vrhovima palčeva diraš o pod i za to vrijeme traže određena priznanja o nečemu o čemu nemaš blage veze, primjerice o članovima tajne terorističke organizacije.
Meni su se ruke bile potpuno oduzele od svih tih tortura. Te su muke trajale 30 dana i nakon toga su me liječili. To se događalo u tri zatvora, zadnji je bio Varaždinu, a drugi je bio u Institutu za kriminološka istraživanja u Zagrebu gdje je danas Ministarstvo kulture. Tamo je bio Udbin zatvor.
Gdje je bilo najteže mučenje?
Najteže je mučenje bilo u jednome zatvoru u okolici Zagreba gdje postoji željeznička stanica s više kolosijeka. To se vidjelo kroz staklo jer sam bio u potkrovlju.
Jeste li ikada doznali tko su oni koji su vas izravno mučili?
Izravno me je mučio Štef Katić, a šef cijele ekipe je bio Josip Drpić.
Jesu li i oni tukli?
Udaranje je bilo najčešće od svega što može biti, ali kad te stave na ‘galge’, kako oni kažu, pa te krajem šestoga mjeseca, u ljetno doba, naliju vodom, objese te na galge, stave šuškavac koji sam imao na sebi i kad su me oteli pa gušili mokrim ručnikom, to je nešto najgore što može biti.
Kasnije sreli svoje mučitelje, jeste li uspjeli doznati što o njima?
Dakako. Prvoga mučitelja sam sreo na Zrinjevcu gdje je on radio, gdje je danas Ministarstvo vanjskih poslova, a tamo je bio centar Udbe Zagreb. Kasnije, na ulici, sretao sam još neke mučitelje, ali to je bilo prije samostalne hrvatske države.
Jesu li se neki ispričali ili pokajali?
A što bi se on pokajali? U ekipi koja me je mučila bio je i Zdravko Mustač. Ne doduše osobno, ali je sudjelovao u mojoj otmici.
Nakon stvaranja hrvatske samostalne države, pokušavate mirno živjeti, ali nakon 2000. godine opet doživljavate teške optužbe, među njima i onu o silovanju?
Kada je godine 2000. godine za šefa obavještajne službe došao Turek, stanovita Anita Perišin je po njegovu nalogu napravila izvješće u kojemu stoji da se jedna skupina emigranata, Vice Vukojević i Bože Vukušić, vratila u Hrvatsku s ciljem da se dočepa udbaških dokumenata i da prikaže pojedine političare kao suradnike Udbe. Međutim, to je bila notorna laž. Ja tada nisam bio u emigraciji, zadnji sam put bio 1971.
U vrijeme kada ona to piše, ja sam već prošao tri zastupnička mandata, bio sam načelnik u Ministarstvu unutarnjih poslova za javnu sigurnost, član predsjedništva HDZ-a. A ona u svome dokumentu tvrdi da se ova skupina približila HDZ-u ne znajući da sam ja još 1990. na Saboru HDZ-a govorio o žrtvama Bleiburga i Križnoga puta te ubijenim Hrvatima u inozemstvu. Tražio sam građanski nadzor posredstvom Odbora za nacionalnu sigurnost Hrvatskoga sabora koji je uputio nalog Državnome odvjetništvu da se protiv određenih osoba treba pokrenuti postupak. Međutim, ništa se nije dogodilo.
Pitao sam i Mladena Bajića, a on mi je odgovorio da će to biti. Vjerujući Odboru za nacionalnu sigurnost, nisam išao privatnom tužbom protiv Anite Perišin. To sam i uvrstio u svoju knjigu „Tražim javnu ispriku“ i poslao ju na adrese 150 saborskih zastupnika i 14 medijskih kuća koje izvješćuju iz Sabora. Nitko niti jedne riječi nije o tome prozborio.
Što je bilo s izmišljenom optužbom za silovanje?
To su najviše ponavljali Vesna Pusić, Denis Latin i predsjednik Odbora za ustav i poslovnik. Vesna Pusić piše Odboru za ustav i poslovnik da se ustavnome sucu, dakle meni, skine imunitet kako bi se protiv njega mogao voditi postupak za silovanje. A nikakvoga postupka nije bilo, nije ni bio otvoren.
Onda onaj idiot Dražen Bošnjaković unatoč tomu to uvrsti u dnevni red da bi konstatirao da nije nadležan te uputi kaznenu prijavu DORH-u. I to čini isti čovjek koji je član HDZ-a, dakle moje stranke. Tukli su me sa svih strana i slijeva i s desna.
Nitko se nije ispričao?
Ne.
Izvor: direktno.hr
