Tko uistinu vlada u ovoj zemlji?
Ako su pravosudne, istražne i represivne institucije pod političkim uplivom, ili kako je rekao Bandićev odvjetnik Marijan Hanžeković da iza ovoga stoje „jaki politički nagoni“, onda ostaje zebnja: u čijoj ruci je PNUSKOK kao političko-represivna batina?
Bandićev odvjetnik Marijan Hanžeković rekao je da iza zatvaranja njegovog klijenta stoje „jaki politički nagoni“. Čiji su politički nagoni toliko jaki da im ni moćni i utjecajni vlasnik EPH ništa ne može? Tko uistinu vlada Hrvatskom?
Pravosudno-politička bitka oko Bandića nije samo bitka za vlast u Zagrebu. Ona je odraz jednog šireg rata za prevlast u Hrvatskoj. Tko uistinu iza kulisa vlada u ovoj zemlji? To je ključno pitanje nakon ponovnog pritvaranja zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića koje je očito politički motivirano. Ako su pravosudne, istražne i represivne institucije pod političkim uplivom, ili kako je rekao Bandićev odvjetnik Marijan Hanžeković da iza ovoga stoje „jaki politički nagoni“, onda ostaje zebnja: u čijoj ruci je PNUSKOK kao političko-represivna batina? Ako ni jedan od najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj, vlasnik EPH, i vrlo utjecajni odvjetnik Hanžeković ne može zaštititi svog klijenta od političkog progona, čiji su onda „politički nagoni“ toliko jaki da se mogu poigravati s ljudskim sudbinama i represijom prisiljavati Bandića da odstupi s mjesta gradonačelnika?
Milan Bandić je sam po sebi zanimljiv politički lik, moglo bi se reći i politički fenomen. Nedavno su se u medijima pojavila, službeno nepotvrđena nagađanja, da Bandić osniva stranku koja će se zvati „Milan Bandić – stranka rada i solidarnosti“. Ne bih se čudio da je uistinu namjeravao stranku nazvati po svom imenu jer se radi o čovjeku koji o sebi govori u trećem licu jednine, pokazuje ne samo jaku političku volju i upornost nego i političku narcisoidnost koja nije bez populističkog uporišta. Naime, Bandić za svoje fanove i jest svojevrsna hodajuća institucija ili čovjek-stranka, i zatvaranjem čovjeka-stranke, njegovi dojučerašnji partijski sudrugovi iz SDP-a, onemogućuju ga da se poput mačke ponovno dočeka na noge i započne svoj deveti politički život.
Bandić je politički populist-sinkretist, hiperaktivni ideološki svaštar, i kao gradonačelnik, i kao negdašnji predsjednički kandidat okupljao je oko sebe široki spektar, spajao nespojivo, od lijevog do desnog, od liberalnog do konzervativnog, šarmirao je i običan puk i neke vrlo ugledne intelektualce. Ne živim u Zagrebu, pa ne mogu prosuđivati njegov gradonačelnički učinak – jer mislim da ipak treba živjeti u nekom gradu, pogotovo metropoli da bi se mogle osjetiti određene promjene, i steći neki uvid u njegov ritam, kvalitetu življenja, kulturu i urbanitet. Bude li Bandić prisiljen na ostavku, to će biti kraj njegove političke karijere, no ono što je zabrinjavajuće za stanje u državi, upravo je činjenica da je njegov pad iznuđen zloporabom pravosuđa i političkom represijom.
Tko su, dakle, ti moćnici i grupacije koje lome koplja oko Bandića, Zagreba, a time i cijele Hrvatske? Je li meta-vlast, odnosno meta-politika u ovoj zemlji, a to znači ono što se zbiva iza zavjese, iza kulisa, zapravo prava vlast koja stoji i nad onima koji su njezini izvršitelji u Banskim dvorima? Čiji su uplivi i „politički nagoni“ tako jaki i utjecajni da im čak ni Marijan Hanžeković ništa ne može? Iza Potemkinove hrvatske pseudodemokratske fasade dugo je trajala pat pozicija između neoliberalne opcije i interesa krupnog kapitala i krajnje lijeve opcije koja je vrlo šaroliko društvo. Bandićev gambit je povlačenje poteza ove potonje koja želi dobiti partiju. Teško je u Hrvatskoj razlučiti stvarne političke silnice i interese, jer je puno toga fluidno i isprepliće se.
Ako kažemo da je neoliberalni kapitalistički koncept jedna od interesnih silnica, onda opet unutar nje trebamo razlučiti pragmatični interes konzervativaca i liberala. Liberalni (ne mislim na stranku) naginju lijevom konceptu u nekim segmentima, a u nekima se s njima razilaze. Općenito lijevo-liberalna opcija naginje projektu zapadnog Balkana, ali nije u tomu monolitna. Krajnje lijevi anacionalni ateisti Balkan vide kao prostor svoje kulturalne sinteze umjesto negdašnjeg jugo-unitarizma. Posebna je priča regenerirana hobotnica Udbe i Kos-a koja ima svoje kadrove i mrežu u jačim medijima i u strukturama vlasti. Iz globalne perspektive, „na ovim prostorima“, kroz naše hrvatske prilike prelamaju se dva geopolitička koncepta – britanski (engleski) i američki.
Engleski koncept svoje težište stavlja na Beograd kao lidera regije, ukorijenio se u Hrvatskoj preko lijevih struktura, na Pantovčaku je kod Josipovića imao svoj izravni link, obavještajno se infiltira u samu vlast od 2000. godine do danas, i kontrolira jedan dio hrvatske medijsko-političke infrastrukture. Američki koncept je širi i računa s mogućnošću da Zagreb bude njegovo glavno uporište u jugoistočnoj Europi, iako na tom planu nije poduzeo ništa više osim što je SAD u Velikoj Mlaci izgradio svoje veleposlanstvo kao jaku obavještajnu utvrdu i „control-point“ prema Balkanu. U svakom slučaju, američka strategija nije nužno za obnovu jugoslavenskog prostora ali se tomu i ne suprotstavlja. Gdje je u cijeloj toj priči hrvatski domoljubni koncept? On je u smislu političke i glasačke baze najjači, ali je u pogledu društvenog i medijskog utjecaja u latentnoj regresiji. I u ovoj priči o Bandiću, prohrvatska stranačka opcija je u drugom ili trećem planu.
Medijska ”omerta”
Vratimo se priči o lijevo-liberalnoj opciji. Unutar nje postoji interes krupnog kapitala i krajnja neomarksistička opcija, što je očito nespojivo, no opet ih nešto i veže. Često se ta sintagma upotrebljava i kao iskaznica nekih moćnih ljudi u Hrvatskoj. Što je kod nas lijevo a što liberalno? Lijevi se uglavnom pozicioniraju u relativiziranju nacionalnog, u negativiziranju vjere, tradicije i braka, u minoriziranju nacionalne kulture i u balkanskom integrizmu. Lijevi sebi pridaju i značenje liberalnih, tako da se izjašnjavaju često kao lijevo-liberalni. No u ekonomskom i društvenom smislu (neo)liberalno znači posve drukčiji odnos prema tržišnim i socijalnim pitanjima, odnosno u pojam liberalnog uklapaju se i krupni kapitalisti, koji u nekim pitanjima dijele liberalna uvjerenja ali ne i lijeva.
Također među njima se pozicioniraju i oni imućniji koji se smatraju konzervativnijima. Kad su novac i kapital u pitanju teško je govoriti o uvjerenjima ljudi čiji veliki poslovi ovise o ćudi novca i kapitala. Je li Todorić, primjerice, liberalan ili konzervativan bogataš? Ili je za jednog krupnog kapitalistu to minorno pitanje? Slobodno tržište i moć kapitala diktiraju i društvene procese i identifikacije. Iz tog fluidnog prostora, čim dođemo na teren vladajuće Partije, dolazimo u nešto što je ideološki konkretnije, moćnije i opasnije. Uzvraća li imperij udarac zbog suđenja šefovima hrvatske Udbe u Munchenu? (O suđenju Mustaću i Perkoviću u hrvatskim medijima vlada prava – omerta. Izvješća su marginalna s obzirom na važnost događaja.)
Tko su moćnici iz sjene koji vladaju Hrvatskom i koji su kadri Hanžekoviću uzeti njegovih petnaest milijuna kuna jamčevine? Koliko je stvarno moćan tandem Milanović-Ostojić? Koliko je moćna Vesna Pusić kao eksponent britanske politike? Koliko je moćan Josipović, je li riječ o sitnom spletkarošu ili o još jednom jakom lokalnom igraču za britanski „region“? Dokle bismo došli u rasplitanju konca, i bi li uopće došli do glavnog izvora moći? Ne zaboravimo još jedno pritvaranje koje sluti na političku zloporabu.
Branimir Glavaš je ponovno u zatvoru, a sve se poklopilo s njegovim prozivanjem Milorada Pupovca. Tko štiti Pupovca i čini ga nedodirljivim u medijskom i političkom smislu? Zašto se ne može propitati njegova uloga od početka devedesetih do danas, i zašto hrvatski porezni obveznici plaćaju njegov etnobiznis i uhljebe u srpskim „Novostima“ koje su postale novi „Feral Tribune“? Je li hrvatska opcija – iako brojčano nadmoćna – zapravo, tragično politički, medijski i kulturalno minorna, i hoće li ikada imati svoju stvarnu vlast? Na to pitanje bi trebao dati odgovor mandat predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i jednako tako mogući novi mandat HDZ-a.
No, bez medija, aktivnije uloge Crkve, i pokretanja kulturnog i ekonomskog nacionalnog preporoda, pitanje je, ima li domoljubna opcija dovoljno snage za društveno-nacionalni preokret, ne samo politički? Ako se ne mobilizira hrvatska inteligencija, hrvatska pamet i kapital u zemlji i dijaspori, ostat ćemo taoci jedne jugoslavensko-engleske političko-obavještajne struje koja nas vodi u balkanski limb.
Autor: Zoran Vukman/direktno.hr
