ZVONIMIR HODAK: Izdajem domovinu – cijena prava sitnica!
Nova ljevičarska crvena zvijezda je “istoričar” Hrvoje Klasić. Trenutno najniža moguća klasa u hrvatskoj novijoj povijesti. Slušam ga na TV kako veselim glasom, k’o da najavljuje kraj prosvjeda u Savskoj, mrtav hladan kaže: “Tito nije bio diktator”.
Tolstoj se nije mogao odlučiti je li za rat ili mir pa je napisao “Rat i mir”. Stendhal se dvoumio da li crveno ili crno pa je napisao “Crveno i crno,” a u suvremenoj hrvatskoj književnosti čeka se književni princ da napiše “Lijevo i desno”. Demaskiranje desnog kao političkog pojma traje od slavnog 3. siječnja 2000.g. Politička elita koja je zauzela Pantovčak i Banske dvore otvorila je oči narodu i narodnostima koji ju je demokratski izabrao. Narod joj nije zamjerio neke sitne gafove kao što je napuštanje Sabora kad se trebalo odlučiti Juga ili Hrvatska. Tip, koji je kao svijedok Haaškog tužiteljstva svjedočio protiv optuženih Hrvata, odmah je za nagradu izabran za predsjednika države. Dokaz da narod cijeni haške dragovoljce više nego dragovoljce Domovinskog rata. Dobro, i danas su na cijeni kod naše vlasti mobilizirani dragovoljci, ali ih je malo.
Ostali dragovoljci su pretežno desni. Medijska ljevica ocrtala ih je savršeno: četverouglaste glave, skloni gangi, nedjeljom na klerofašističkim misama šire mržnju i sikću protiv istospolnih brakova. Pobjesne kad pročitaju da smo sretno izašli iz četverogodišnjeg građanskog rata. Ni u snu ne žele priznati da nam je država nastala na “zločinačkom podhvatu”. Ne priznaju kao dokaz te genijalne tvrdnje ni galeriju briljantnih intelektualaca kao što je Savo Štrbac, Zoran Pusić, Boris Dežulović, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Stipe Mesić, Jelena Lovrić, Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Dragan Markovina, Vesna Teršelič i jedna druga Vesna. Ispričavam se onima koje nisam spomenuo. Kad bih sve spomenuo ne bi mi bila dovoljna ova kolumna nego bi morao izdati cijelu knjigu. Dobro, teže je izdati knjigu nego izdati domovinu. Naročito u Lijepoj našoj. Da je 5.kolovoza 1995.g., izvršeno “etničko čišćenje naoružanih civila” u SAO Krajini svjedok je glavom i bradom Ante Tomić kojem je to na beogradskom sajmu knjiga ispričao Savo Štrbac. Ali džabe, četverouglaste glave ne vjeruju. Oni vjeruju Haaškom sudu. Ponekad!
Za razliku od četverouglastih ognjištara i ljubitelja Thompsona, intelektualni šlag Lijeve naše su ljevičari. Glave su im jajolike. Nose naočale, uglavnom su svi, izuzevši Antu Tomića, ćelavi. Misle da ćelavost ističe jaku intelektualnost, individualnost, široke horizonte, progresivni ateizam. Zauzeli su i zadnju stolicu u HHOu, HNDu, nevladinim udrugama, građanskim također, dok su seljačke nešto manje ispunjene lijevim progresistima. Documenta je zakon skoro k’o nekad Nokia. Mediji i sve tri nacionalne TV kuće su njihove. Desnici su ostavili “Bujicu”, “Ozanu”, Z1 i Malenicu zajedno s Anitom. Iz te lijeve kvantitete dnevno se izlegne bar nekolicina novih biljantnih lijevih intelektualaca. Recimo Goran Radman koji nadahnuto vodi HRT. Novinarke lete s HTVa kao da su piloti Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Zna Radman radno pravo. Ili možda ima savjetnika koji ima radno pravo u malom prstu. Možda je to njegov intimus Viktor Gotovac profesor radnog i socijalnog prava na Pravnom faksu u Zagrebu. On je, gle slučaja, do nedavno bio i predsjednik nadzornog odbora HRT-a. Međutim, nedavno je Viktor dao ostavku na mjesto šefa nadzornog odbora HRTa. Savršen alibi. Ostavku je dao jer se fol nije slagao s kriptokomunističkim metodama druga Gorana prema Karolini Vidović-Krišto, Elizabeti Gojan i Hloverki. Drug savjetnik se povukao. Da li možda i provukao? Inače moram priznati da Radman ima i dobrih, sasvim logičnih poteza. Recimo, ne dira i ne otpušta nikog iz Športske redakcije. Dečki rade briljantno. Srijedom u Ligi prvaka HRT bira utakmicu koju će prenositi. Trebalo je izabrati između susreta Borussia Dortmund i Juventusa iz Torina ili susreta Barcelona i Manchester Citya. Ali dečki iz “Sportske” redakcije, još u šoku od navijačkog divljanja koji se sastojao od pjevanja “U boj u boj za narod svoj…”, odlučiše se mudro za Borussiu i Juventus. Borussia se, usput rečeno, bori za opstanak u Bundesligi, a Juventus igra uvjek atraktivni bunker. To što je čitava Hrvatska gledala na Max TV Barcelonu i City te uživala u jednoj od najboljih ovogodišnjih susreta u Ligi prvaka, to našeg Radmana boli glava. Tu sramotu HRT može podnjeti jer takav izbor ne ruši ugled ljevoj novinarskoj falangi na nacionalnoj televiziji. Možda im se samo malo više štucalo nego inače.
Nova ljevičarska crvena zvijezda je “istoričar” Hrvoje Klasić. Trenutno najniža moguća klasa u hrvatskoj novijoj povijesti. Slušam ga na TV kako veselim glasom, k’o da najavljuje kraj prosvjeda u Savskoj, mrtav hladan kaže: “Tito nije bio diktator”. Znači i u Kumrovcu, u partijskoj školi, moglo se diplomirati povijest. Nema veze što je Tito osoba koja je, čim se domogao vlasti, odmah pobila par stotina tisuća političkih protivnika bez suda i suđenja. Nema također veze ni što je uveo jednopartiski sustav sa udbaškom kontrolom države u kojoj si odletio u Staru Gradiški ili na Goli otok zbog pričanja viceva. Svaka republika morala je nazvati jedan veći grad po imenu liberalnog vođe. Radman i drugovi pretrčali su čitavu Jugu s “Titovom štafetom”. Zahvaljujući tom lijepom sjevernokorejskom običaju imali smo jedno vrijeme ponajbolje maratonce u Europi. Franjo Mihalić osvojio je i srebrenu medalju na Olipijskim igrama samo zahvaljujući tome što je trenirao trčeći za štafetom. Nakon 1955g., istrenirani Udbaši trčali su po Europi i skidali glave četverouglastim desničarima koji nisu htjeli trčati štafetu i pričali bezobrazne viceve o Ljubičici bijeloj. Donesen je bio i poseban zakon o Zaštiti lika i djela JosipaBroza Tita. Kao svaki liberalni i demokratski predsjednik, bio je ujedno i doživotni predsjednik. Ali nije bio diktator. Diktator je bio Tuđman. Tuđman, koji je dozvolio da mu pod nosom neizlječive komunjare odgajaju i školuju povjesničare kao što je Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina i Dragan Markovina. Nema danas oduševljenja kao kad je u slavna vremena donesen Zakon o zaštiti lika i djela druga Tita.
Sudac Turudić drznuo se predložiti da se u Kazneni zakon uvede “kazneno djelo poricanja prirode Domovinskog rata…”. Odmah su na zadnje noge skočili svi jajoglavi, ćelavi i oni što nose koštane naočale, mada često samo s običnim prozorskim staklom. Franko Vidović nije ćelav, ali je vidovit. Kaže on: “Domovinski rat je jedan od temelja ove države, uz antifašizam najvažniji temelj, kako to već stoji u Ustavu”. Bravo Franko. Javi se u udrugu Franak. Ni oni to više ne puše. Antifašizam je kao temelj bio u Ustavu SFRJ. Jesu li Mladić, Kadijević, Adžić, JNA, UDBA, Buda Lončar, KOS i ostali bili antifašisti? Naravno da jesu! I oni su po Franku jedan od temelja ove države. E, da su naši antifašisti hrabri k’o što je bio drug Tito, Turudić bi mogao birati: Jasenovac ili Gradiška – stara. Naravno, naš Franko nije dobio previše prostora jer je konkurencija pljuvača na suca Turudića bila izuzetno velika. Mogao nam je Franko objasniti I kako smo si taj Domovinski rat mogli negdje zataknuti da nije bilo Ustava iz 1974.g. Po tom smislenom Ustavu ispadalo je, da ako vas mi ne smrvimo s trećom Armijom Evrope i ako Sava poteče uzvodno, možete dobiti državu. Sad bi ambiciozni sudac Turudić htio nekim novim zakonom mijenjati već zacementirane istine o građanskom, dogovorenom ratu koji su povele nacionalističke horde diktatora Tuđmana protiv mirnog srpskog naroda na njegovoj vjekovnoj zemlji u Hrvatskoj itd. itd…
Još jedna ljevakinja, koja doduše nije ćelava, ali nosi naočale, Suzana Barilar postala je naš ženski Davor Butković. Napokon, red je da je Jutarnji pojačao lijevi novinarski klub jer ne može Jelena Lovrić sve. Ma kako se silno trudila iz dana u dan. Kola i dalje lagano klize niz brdo. Suzana, zvana “Suzy”, okrila je strogo čuvanu desničarsku tajnu. Dagovoljci i invalidi iz Savske 66., žele novac!!! Kaže vidovita Suzy: “Branitelji nemaju razumjevanja za situaciju u zemlji iako bi svatko odgovoran trebao voditi računa o tome.” Da bi reč’ rekel! Ostali bez ruku, nogu, očiju, voze se u kolicima i još samo izazivaju. Htjeli bi kolica na turbo pogon, a čitava nacija štedi. Počevši od Documente naše Vesne Teršelić, pa druga Vesna koja svom bratu iskešira četvrt milijuna kuna, pa sve do Građanske akcije, mladih i starih antifašista itd. Sjetite se samo svih onih teških milijuna koji su isparili u predstečajnim nagodbama. Novi automobili, novi mobiteli, nova i stara suđenja za silne milijune, milijarde. Samo da začepimo pipu nevladinim, u pravilu protuhrvatskim, udrugama mogli bismo bez problema sagraditi Pelješki most. Međutim, dragovoljci i 100% invalidi Domovinskog rata traže novac. Ako itko, baš itko, u ovoj retardiranoj državi ima pravo tražiti novac onda su to dragovoljci iz Savske 66. Suzi, na kraju svog pamfletića, premudro zaključuje: “No, ako ništa drugo, barem smo nakon 150 dana konačno doznali i razloge prosvjeda. Konkretno 14 milijardi razloga”. O, draga Suzy! Tvoj prijatelj i suborac Fred Matić je za ovih 150 dana izračunao 20 milijardi razloga. Dobro kažu moji Ličani: “Nije za te Mate matematika nego je za te Mate motika”.
Večernjakov Oskar Arsen Oremović sasjekao k’o peršun na komadiće Branka Lustiga zbog izjave da ga politički procesi asociraju na holokaust. Slažem se da je simetrija preteška. Vremešni oskarovac se drugi dan blago i gospodski ispričao kazavši da je usporedba neprimjerena. Ali to Arsenu nije dosta. Kao ni Žarku Puhovskom koji tobože veću glupost nije čuo. Večernjakov politički analitičar “prosto ne može da veruje”. Druge zabezeknute lijeve ćelave glave neću ni citirati. Ali prisjetit ću se jedne druge usporedbe koja nije ni došla do jajoglavih ljevičara mada je trebala. Ne tako davno Milorad Pupovac je došao u Hrvatski sabor sa žutom trakom oko ruke. Konkludentno dajući na znanje i saznanje svima u Lijevoj našoj i po vascelom svetu da živi u fašističkoj državi. Koliko se sjećam tada se nisu ni Arsen ni Žarko oglasili. Nije teško pogoditi zašto? Pupovac stalno pomalo pljucka po Hrvatskoj, ali kad progovori onda to radi na savršenom hrvatskom štokavskom književnom jeziku. Kod njega barem to moramo cijeniti. Kod Oremovića i Puhovskog nema ničeg sličnog. Samo plitko i prazno ljevičarenje.
Kad smo kod ćelavih i mudrih ljevičara sjetih se jedne definicije ćelavosti koju je smislio moj pokojni prijatelj prof. Milan Kaić. Ćelavost je dijalektička preobrazba glave u guzicu. Najprije po obliku a kasnije i po sadržaju.
Autor: Zvonimir Hodak/dnevno.hr
