Denuncijanti Hrvatske
Atenski su financijski stručnjaci i političari dug svoje zemlje riješili preko noći, sjetivši se ispostaviti račun Njemačkoj na iznos od blizu tristo milijardi eura na ime ratne odštete, što je ravno ukupnim kreditnim zaduženjima Grčke.
U nas je, pak, osvanuo Thomas Piketty, francuski ekonomist i novovjeki Karl Marx ili Sent Simone praćen kao prava estradna zvijezda, ponudivši kao spasonosno rješenje jednostavno otpis dugova i oporezivanje naslijeđa. Premijer Zoran Milanović navodno rado čita ovoga genija, ali još ne zna što bi s teorijom ispisanoj na sedamsto stranica. Kako se približavaju izbori, on izgleda i ne razmišlja o dugovima, nego je zajedno s ministrom Grčićem odlučio iznova zakotrljati priču i o EU fondovima i o velikim projektima, među kojima je najatraktivniji pelješki most.
Pločice bez grba i s grbom
Travanj počinje danom raznoraznih, obično bezazlenih šala i podvala. Ove se godine taj običaj nekako protegao na cijeli mjesec. Šale, međutim, nisu baš bezazlene. Prije tjeraju suze na oči. Vladu je nekako žestoko nasamario stanoviti Vladimir Kristijan, koji je nakon što je devet mjeseci bio na čelu Hrvatske banke za obnovu i razvoj dao ostavku i uzeo sa sobom tristo tisuća zlatnih kuna, da se, zlu ne trebalo, nađe pri ruci. Vlada nas je uspjela nasmijati još jednom odlukom ili, točnije, nizom dosljednih odluka vezanih uz izgled novih registracijskih pločica na automobilima.
Ranko Ostojić, član Vlade zadužen za redarstvena i policijska pitanja, obznanio je naciji tri varijante budućih pločica bez državnoga grba. Nakon prilično žestokih reakcija nekih političara i internetske javnosti, ponovno se pojavio pred TV kamerama kazavši kako će grb ipak ostati i opstati, objasnivši to naglim otkrićem kako predložena nova rješenja koja neće ugledati svjetlo prometnica s jednim crvenim i jednim plavim kvadratićem neugodno podsjećaju na znak HDZ-a.
Pokušaj brisanja grba najprije je objašnjen kao stručno rješenje uglednih dizajnera, a zna se kako se u nas struka poštuje uvijek i iznad svega. No, na nesreću, oglasiše se sami razočarani dizajneri, tvrdeći kako je upravo projektni (politički) zadatak bio rješenje bez “šahovnice” i zastave. Tko zna, možda se Vlada pribojavala opet neke UEFA-ine kazne.
Ljudi su u nevjerici slušali odluku Davora Šukera da Hajduku i Splitu povjeri organizaciju nogometne utakmice protiv Italije. A onda je došlo otrježnjenje, UEFA je kaznila HNS igranjem utakmice bez nazočnosti navijača. Odnedavni član Izvršnog odbora ove organizacije na tu je vijest, kažu ljudi iz njegove blizine, značajno namignuo.
Opet nam je podmetnuo neki Zoran Stevanović, koji se nikako ne može pomiriti s pozdravom “Za dom spremni”. UEFA drži kako je to rasistički pozdrav iz četrdesetih i naše pozivanje na povijest nikako je ne može razuvjeriti. Bit će zanimljivo vidjeti koliko će utakmica i godina čak bez publike igrati naši istočni susjedi sad kad konačno službeno rehabilitiraju pokret Draže Mihailovića, o kojemu i neka naša udarna pera, koja su inače alergična na riječi “dom” i “spremnost”, pišu s pijetetom.
Hrvatsku se, iako je adoptirana u veliku euroatlantsku obitelj, jače promatra i pazi kao na zločesto dijete. Vrlo ozbiljna upozorenja stigla su iz Odbora za ljudska prava Ujedinjenih naroda, za sada bez kazne. Ali je sličnost s UEFA-om i nogometom očita. Denuncijantsku ulogu Zorana Stevanovića odigrali su Vesna Teršelić, Zoran Pusić i kumpanija, a umjesto Šukera tamo u New Yorku zatječemo Ivana Šimonovića, koji je, kud će suza neg na oko, pomoćnik glavnog tajnika baš za ljudska prava.
Svi smo mi Romi
Ujedinjeni narodi se, naravno, ne bave Amerikom, Francuskom, ili Britanijom, dok Hrvatskoj zamjeraju zapreke ćirilici u Vukovaru, uopće nepoštovanje manjinskih prava, diskriminaciju Roma i Srba, koji su zakinuti u područjima zdravstvenog osiguranja, stanovanja, zapošljavanja i sudjelovanja u javnom životu. Sve to bez ijednog argumenta ili podatka, posve u klevetničkom tonu. Srbi se baš ne bi mogli požaliti na sudjelovanje u javnim poslovima, a Romi zaista teško žive s tim da je njihov način života dobrim dijelom i vlastiti izbor. I Milanović je rekao da su Romi diskriminirani jer su – eh, to je ta parola dana – drugačiji i jer drugačije izgledaju.
Ma neće biti. Diskriminirani su zato što su sirotinja, kao što je diskriminirana sva sirotinja, pa i ova hrvatska. Poseban se prigovor odnosi na neproporcionalno gonjenje za ratne zločine Srba i Hrvata. Računaju oni da bi među optuženima trebalo biti deset, a Hrvata 90 posto. Ovo je zaista neki naročiti smisao za pravdu, pravo i istinu. I na kraju smisao za šalu pokazao je Boris Pavelić, koji je priredio neku knjigu o Feralu. Feral je, po njemu, nedostižan uzor slobodnog novinarstva, najvažnije novinsko izdanje i najmarkantnije novine.
Za njegovu je propast optužio poslodavce koji se nisu htjeli reklamirati u listu, koji se prodavao u impozantnih 600 primjeraka. Bit će da je to bio neki važan medijski fenomen kad se na promociji Pavelićeve knjige koja je nalikovala na zakasnjelu komemoraciju okupilo tako elitno društvo u kojemu su se našli Budimir Lončar, Stjepan Mesić, Snježana Kordić, Slavenka Drakulić, Tomislav Jakić, Dejan Jović, Drago Hedl, Anto Nobilo, Čedo Prodanović, Jadranka Sloković, Anto Nobilo, Slavko Glodstein i brojni drugi uglednici.
Autor: Josip Jović/Slobodna Dalmacija
