Gay aktivisti traže kažnjavanje crkvi koje ne podržavaju istospolne brakove
Wyoming Equality je jedna od najjačih tzv. grupa za pritisak na srednjem zapadu. Njihov predsjednik Jeran Artery je javno iznio ideju po kojoj bi crkve koje ne podržavaju istospolne brakove de facto bile zabranjene.
On je 2. travnja izjavio kako bi crkve koje odbijaju vjenčati istospolne parove trebale izgubiti svoj “501(c)3 status”, što bi zapravo značilo da bi one trebale plaćati porez kao i korporacije, što bi obzirom na prirodu dobrovoljnih donacija, koje su crkvama u pravilu glavni izvor prihoda, većinu njih odvelo u propast. Naime brojne fondacije i korporativni programi kroz koje se financiraju dobrotvorne udruge, u što spadaju i crkve, ne daju donacije organizacijama koje nemaju takav status, a i privatni donatori u pravilu ne doniraju organizacije koje takav status nemaju jer se te donacije njima ne odbijaju od poreza. Ukratko, većinu takvih crkvi bi to otjeralo u bankrot.
No, ta njegova izjava je povukla dosta negativnih reakcija u Americi. Istina, peti amandman Artreyu jamči slobodu govora, no jamči i onima koji se s tim ne slažu da mu odgovore. Usto, prvi amandman jamči slobodu vjeroispovjesti. No ona je donekle ograničena nakon 1993. RFRA zakonom, Religiosu freedom restitution act, koji, ugrubo rečeno, dozvoljava državi da zabrani određene vjerske prakse ako je to u nacionalnom interesu. Iako je Vrhovni sud u slučajevima Sherbert protiv Vernera, i Wisconsin protiv Yodera, odlučio da je taj zakon neustavan i da se striktno mora primijenjivati Prvi amandman, federalna vlada i brojne države i dalje postupaju po tom u Kongresu izglasanom zakonu. Mnogi u Americi smatraju upravo taj zakon glavnim krivcem za ograničavanja osobnih sloboda građana koja su uzela maha u Americi proteklih desetljeća, od strane raznih ljevičarskih grupa koje smatraju da se svi moraju povinovati njihovom viđenju “slobode”. Temelj Amerike je međutim taj da se nikom ništa ne nameće. A gay aktivizam – kao i neki drugi aktivizmi, poput ekološkog – često idu upravo za ograničavanjem osobnih sloboda u ime “društvenih interesa”, što gadno smrdi na totalitarne režime.
“Nadam se da će ova smeđekošuljaška taktika radikalnih ljevičarskih hejterskih grupa naići na osudu, ali nisam preveliki optimist”, glasi jedan komentar na tu objavu. “Pogledajmo istini u oči: zahtjev da vlada pozatvara crkve je samo logičan konačni rezultat mržnje u koju su radikalni gay aktivisti zapali,” kaže Warner Todd Huston, komentator desnih medija. Jason DeWitt je to prokomentirao: “Radi se o toleranciji, slobodi govora, i vjerskim slobodama. Ako se ne slažete s Arteryevim pogledom na istospolni brak, vaša će crkva biti zabranjena. Dani pluralizma su prošlost, ovako izgleda tiranija. Njihovo je geslo “sloboda za sve” – osim za kršćane, naravno”. Ovdje treba primijetiti još jednu nevjerojatnu stvar: gay grupe za pritisak uvijek vrše pritisak na kršćanske crkve, naročito katoličku, da prihvate istospolni brak – ali nikad, baš nikad niti jedna nije kritizirala islam, niti prosvjedovala pred džamijama, iako oni vješaju homoseksualce na auto dizalice ili ih jednostavno bacaju s vrhova zgrada, što je daleko od bilo kakve civiliziranosti.
To zapravo i ne treba iznenađivati, jer je zadnjih godina LGBT pokret postao uglavnom postao sinonim za militantnost i netoleranciju, pa sve češće svjedočimo nasilju nad onima koji “diskriminiraju”, u vidu bojkota tvrtki koje prodaju tjesteninu a čiji se lideri usude reći da je za njih brak zajednica jednog muškarca i jedne žene. Nedavno je jedna mala picerija u Indijani bila predmetom otvorenih prijetnji nasiljem i trovanjem njihove hrane kad su se usudili izraziti tek vrlo blago mišljenje protiv istospolnih brakova. Danas sve više ljudi prihvaća istospolni brak, nešto čovječanstvu nepoznato do nedavno, pod prijetnjama i snažnim društvenim pritiskom, pa je pod pritiskom i Obama, koji se do prije desetak godina protivio istospolnom braku, danas jedan od najvećih zagovornika istog. Iako nema zdravorazumskih i racionalnih argumenata u korist istog, tek “humanističkih” i sentimentalnih. Doduše, nitko ne kaže da istospolne zajednice, grupni “brakovi”, ili zajednice na određeno vrijeme, ne bi smjeli biti regulirani zakonom, ako netko smatra da je to potrebno (no zašto, kad nije zabranjeno živjeti s pet žena, niti mijenjati partnera svaka tri dana), ali u zapadnoj kršćanskoj civilizaciji brak je “brandiran”, i to davno prije pojave kršćanstva, kao doživotna (ne privremena) isključiva zajednica dvije (ne više) osobe različitog (ne istog) spola. Zato se pred državom možete vjenčati pet puta, u crkvi samo jendom u životu, ako je brak proglašen pravno valjanim po crkvenim zakonima. Tu se jasno ne radi samo o tradiciji, već o mnogo važnijim stvarima, no nejasno je kako brak – koji je sam po sebi izrazito diskriminatoran, naime suština braka je “diskriminacija” svih drugih ljudi iz vašeg kreveta do kraja života – postao simbolom seksualnog oslobođenja gay zajednice. Seksualne slobode i brak jednsotavno ne idu zajedno u istu rečenicu, pa je tako i slogan “equity” grupe besmislen. Brak nije “sloboda”, već dobrovoljno odbacivanje iste.
Radi se zapravo o jednom vrlo nemoralnom pritisku. S aspekta zdravog razuma, stvar je jednostavna: tko se želi vjenčati s istospolnim partnerom, ili više njih, u ckrvi, treba jednostavno pristupiti onoj crkvi koja takve brakove sklapa, dakle onoj koja propovijeda ono što je u skladu s njegovim uvjerenjima. Ako se netko i rađa homoseksualac, nitko se ne rađa katolik, bar ne u vjerskom smislu: vjeru svatko sebi ima pravo izabrati prema svom nahođenju. Uostalom, brak nije ničija obaveza. Živimo u svijetu gdje vas nitko neće gledati poprijeko ako nevjenčano živite s partnerom istog spola. A ako i hoće, to svakako nije zbog toga što niste s njim vjenčani u crkvi, pa tu brak neće ništa promijeniti, niti donosi bilo kakve beneficije pred zakonom. Amerika je slobodna zemlja, i svatko sebi može birati svoju religiju i svoju crkvu. No, kako stoje stvari, i dalje ćemo svjedočiti agresivnim akcijama onog što konzervativni američki komentatori zovu “ružičasta mafija” protiv onih koji i dalje žele živjeti po svojim pravilima.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr