Jesmo li svi mi ustaše?
Jesmo li svi mi ustaše ili žrtve stoljetne propagande?
Srbijanski ministar Vulin nije slučajno Gotovinu nazvao ustaškim generalom. To nije bilo tek vrijeđanje Hrvata. U toj rečenici sadržano je 75 godina sustavne propagande…
Srbijanski ministar Vulin nije slučajno Gotovinu nazvao ustaškim generalom. To nije bilo tek vrijeđanje Hrvata. U toj rečenici sadržano je 75 godina sustavne propagande kojom se Hrvate želi trajno vezati za fašističku ideologiju. Dok srbijanski političari žele na takav način obilježiti sve Hrvate dio domaćih projugoslavenskih političara i javnih djelatnika želi etiketu ustaše nalijepiti svim neistomišljenicima. Jedni i drugi, ovi naši i oni u Srbiji imaju isti cilj, a to je sputavanje hrvatskog nacionalnog ponosa.
Kad je velikosrpska propaganda početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća povela kampanju protiv muslimana u istočnoj Bosni, nazivali su ih ustašama. Kad je nakon Hrvatskog proljeća krenula pojačana kampanja Udbe protiv hrvatske emigracije u propagandi kojom su opravdavani ti atentati redovno se koristio pojam ustaške emigracije. Tijekom četrdeset pet godina komunističke vladavine u bivšoj Jugoslaviji pojam ustaštva je postao toliko prisutan sinonim za sve nagativno da su 1992. godine u ratom zahvaćenom Sarajevu stanovnici tog grada, uglavnom Muslimani, srbijanske agresore u uniformama JNA nazivali ustašama.
Kad je 1993. godine počeo politički pad Josipa Manolića on je u jednom trenutku sazvao sastanak s tadašnjim vodstvima boračkih udruga iz Drugog svjetskog rata, okupio svoje istomišljenike iz tadašnje vlasti, poput Boljkovca i još nekih, te su objavili da organiziraju frontu koja ima zadaću spriječiti ustašizaciju hrvatske vlasti. Otvoreno su govorili o ulasku ustaša u Hrvatsku vlast. Nitko od ljudi koje su Manolić i ekipa tada imali na umu nije bio pripadnih vojske NDH ili član ustaškog pokreta. Neki su tek bili bivši politički zatvorenici iz doba Hrvatskog proljeća ili su pripadali iseljeništvu protiv kojeg je Udba ratovala nazivajući te ljude ustaškom emigracijom. Događalo se to nekoliko mjeseci nakon što je bio završen obračun s postrojbama HOS-a i nekoliko mjeseci prije nego što je tadašnji predsjednik Tuđman javno zatražio da igrači Hrvatskog dragovoljca ne igraju u crnim dresovima zbog smiješnih prigovora da to podsjeća na crnokošuljaše. Za Tuđmana su i ti prigovori bili jako ozbiljni. Bilo je to vrijeme u kojem su međunarodni posrednici predlagali srpsku autonomiju na tada okupiranim područjima, a čemu se dio hrvatskih političara žestoko protivio. Treba li napomenuti da su te „opasne ustaše“ u vlasti bili uporavo oni koji su se protivili srpskoj autonomiji u Hrvatskoj?
Malo prije ovih domaćih događaja na Kosovu se odvijala prava drama. Nakon neuspjele agresije na Hrvatsku Milošević je srbijanskoj javnosti morao ponuditi nove ratove i osvajanja. Vožd je počeo pripreme za genocid na Kosovu i agresiju na Makedoniju. Provocirajući Albance kako bi imao razloga za otvorenu vojnu intervenciju, Milošević je na Kosovo slao specijalne postrojbe u čišćenje pojedinih sela – od ustaša. Jedan od prvih takvih zločina u kojima su meta bile navodne ustaše zbio se 1992. u kosovskom selu Prekaz. Srbijanska propaganda je taj upad opravdavala protjerivanjem ustaša. Selo je sravnjeno sa zemljom u ratu koji se na Kosovu odvijao 1998., kad je u samo jednoj obiteljskoj kući ubijeno 56 članova obitelji Jashari među kojima 10 žena i osmoro djece.
Kad sam 6. kolovoza 1995. u Kninu sreo neke poznate sugrađane, dio njih me pitao kad dolaze ustaše. Ta propaganda je bila strašno jaka i ljudi su vjerovali da će se Hrvatska vojska povući i ostaviti ih na milost i nemilost nekakvim ustašama. Kad sam u popodnevnim satima tog istog dana pregovarao s liječnikom Jejinom, koji se s nekoliko medicinskih sestara i težih pacijenata zabarkidirao u jedno krilo bolnice, a kanadski mirovnjaci umjesto da pomognu i posreduju s uključenim kamerama su strpljivo čekali incident na koji su neki nepromišljeni pripadnici HV-a čak bili i spremni, prvo što me je doktor pitao kroz zatvorena vrata bilo je jesam li ustaša. Kad me je konačno pustio u prostor u kojem je bio, većina pitanja odnosila se na dolazak ustaša i sigurnost pacijenata zbog očekivanog dolaska ustaša. Propaganda je strašno oružje, uvjerio sam se tada.
Kad su braniteljske udruge grada Zagreba prije nekoliko godina organizirale Thompsonov koncert na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, radili su to pod velikim pritiskom navodno očekivanog ustašovanja na tom događaju. Angažirali su me tada branitelji da snimam cijeli tadašnji kocert kako bi postojao dokaz zbivanja na njemu. Sve se svelo na jednu provokaciju, odnosno pokušaj nekog lika da stavi ustašku kapu na glavu. Redari su ga spriječili i maknuli s koncerta prije nego je to uspio. Ipak to nije smetalo Slavku Goldsteinu, Zoranu Pusiću i njihovoj bratiji da uz pomoć jednog policajca koji je želio podnositi kaznene prijave zbog navodnih ustaških simbola na koncertu, podignu galamu o ustašovanju hrvatskih branitelja na Thompsonovom koncertu. Budući da je policajčeva prijava zaista bila neutemeljena ista ta bratija je to iskoristila da bi tadašnju vlast optužila za toleranciju ustaštva.
Priča o ustašluku među Hrvatima postala je posebno aktualna prije malo više od tri godine, uoči posljednjih parlamentarnih izbora. Ljevica je tu temu izabrala kao temu svog ujedinjavanja protiv tada vladajućeg HDZ-a koji je i onako bio na koljenima. Očito da na strah od navodne ustaške nemani nisu pozivali samo kako bi ujedinili ljevicu za preuzimanje vlasti, nego i radi trajnog obračuna s hrvatskim nacionalnim ponosom. Pokazala su nam to zbivanja protekle tri godine. Minoriziranje proslave Oluje u Kninu trebalo bi dosegnuti svoj vrhunac na jubilarnu, dvadesetu godišnjicu te veličanstvene vojne pobjede nad srbijanskim agresorom i pobunjenim Srbima. Vlada Zorana Milanovića bi htjela da glavna proslava ne bude održana u Kninu, gradu koji je simbol ratne pobjede, nego u Zagrebu. Knin je ulaskom Hrvatske vojske 5. kolovoza 1995. postao jedan od nacionalnih simbola. Zastava na kninskoj Tvrđavi u svijesti hrvatskih građana je nešto poput državnih simbola, grba, himne, predsjedničke lente…. Da, baš su tu predsjedničku lentu pokušavali omalovažavati oni koji šire strah od navodne ustaške nemani među Hrvatima. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je predsjedničkoj lenti vratila dostojanstvo. Ona sad želi zadržati simbolično značenje proslave Oluje u Kninu.
Sve ovo vrijeme srbijanski političari nisu prestajali Oluju nazivati zločinačkom akcijom. Nije pomogla ni oslobađajuća presuda Haškog suda hrvatskim generalima. Sad su zapovjednika Oluje, generala Antu Gotovinu srbijanski politički dužnosnici nazvali ustašom. Što to za njih znači?
Kad pred televizijskim kamerama govori politički dužnosnik jasno je da on pazi što će reći i da ništa ne izgovara slučajno, osim ako se ne zove Zoran Milanović. Srbijanski ministar Vulin je generala Gotovinu nazvao ustašom jer te iste riječi srbijanska propaganda već 75 godina koristi svaki put kad Srbe treba homogenizirati na velikosrpskim temeljima. U trenutku kad im je Haški sud poslao depešu da moraju Šešelja vratiti u zatvor, srbijanski političari su se našli na mukama. Njegovi sljedbenici, političari koji su baš zbog toga i izabrani sad bi svog idola trebali u lisičinama otpremiti nazad u Haag. Ne može to proći bez ustaške krivnje. Tako su oni bez puno mašte krenuli utabanim propagandnim stranputicama. Opet su za sve krive ustaše. To je opći pojam za zlo na prostoru bivše Jugoslavije, a usko je vezan uz Hrvate. Više od sedamdeset godina propagande napravilo je svoje.
Ne čudim se ja što srbijanski političari, posebno ova sadašnja garnitura koja je iznikla iz četničkih paravojnih postrojbi koje je utemeljio Šešelj, Hrvate bez rezerve naziva ustašama. Od njih se ništa bolje nije moglo ni očekivati. Meni nije jasno kako isti propagandni obrazac mogu koristiti naši hrvatski političari?! Kako oni u svemu što ima čak i naznake hrvatske tradicije ili hrvatskog nacionalnog ponosa odmah vide opasnost od nekakve ustaške nemani?! Je li moguće da je dijelu naših političara i dijelu navodnih antifašista bliža četnička propaganda nego vlastiti nacionalni ponos? Nažalost, ako je suditi po onome što rade i govore, tako je.
Koliko su Hrvati kolektivno frustrirani zbog svojih nacionalnih simbola svjedoči i priča o našem nacionalnom grbu koji je morao doživjeti nadogradnju od pet manjih grbova, a sve kako ne bi podsjećao na grb koji se upotrebljavao u NDH. Ipak ni to nije bilo dovoljno pa je boja prvog lijevog polja na grbu postala pitanje zagovaranja ustaštva ili ne. U svakoj drugoj normalnoj državi radilo bi se o marginalnom pitanju, jer grb je i onako sastavljen od crveno-bijelih polja. U Hrvatskoj je to postalo pitanje poštovanja civilizacijskih tekovina.
Danas kad je sasvim jasno da se niti jednom pripadniku nekog drugog naroda u Hrvatskoj neće dogoditi nikakvo zlo samo zato što pripada drugoj vjeri ili naciji, bilo bi krajnje vrijeme da prekinemo s besmislenim povijesnim frustracijama. Neka grb crta tko kako hoće i s kojim prvim poljem hoće. Tada bi i besmislene optužbe iz Srbije bile manje uvredljive. U stvari, bile bi ono što i trebaju biti, žalosne i smiješne.
Autor: Ante Gugo/politikaplus.com
