Jure Vujić: Čemu služi etiketa „fašist“?
Ne prođe jedan dan u demokratskom slobodnom svijetu bez da netko u političkom životu ili u medijima ne prišije drugome etiketu „fašist“ zbog različitih uvjerenja ili mišljenja a pogotovo kada su ta uvjerenja konzervativne, nacionalne ili anti-sistemske naravi. Takvo je etiketiranje zapravo postalo glavni sport prozivanja i isključivanja neistomišljenika kao i sastavni dio demokratskog liberalno-lijevog jednoumlja.
Takva etiketa je najbolji primjer „represivne tolerancije“ koja se poistovjećuje sa argumentom „Reductio ad Hitlerum“koji onemogućuje svaki oblik dijaloga i rasprave. Neki osnivaju antifašističke fronte, lige i pokrete i ako je fašizam ideološki povijesno konzumirani fenomen, dok su drugi čak postali „profesionalci anti-rasizma i antifašizma“ i obogatili se s takvim brendom.
Naime, dominantna ideologija politički korektnog, kao suvremeni oblik društvenog i političkog konformizma, promiče na liturgijski način slavljenje modernih dogma: kozmopolitizma, multikulturalizma, antirasizma, antifašizma, egalitarizma, ljudskih prava, tolerancije, sekularizacije itd.
Želim napomenuti, kako bi se otklonila svaka dvojba u moje namjere, da vrjednote kozmopolitizma, multikulturalizma, antirasizma, antifašizma, egalitarizma, ljudskih prava itd… jesu neosporno sastavne plemenite vrjednote stečevine svake demokracije, te da ih kao takve treba poštivati i vrednovati, ali i osuditi svaku njihovu instrumentalizaciju u političke svrhe. Takve dogme poprimaju oblik newageovske, kozmološke mantre i utjelovljene su u sekulariziranoj crkvi, sa svojim privrženim klerom, liturgijom, misama i obredima te s inkvizicijskim sudom.
U promicanju i provođenju dominantne ideologije političke korektnosti, kao provoditelje navedene ideologije pronalazimo široku lepezu liberala i bivših neomarksista recikliranih u respektabilne demokrate. Kako su se dojučerašnji marksisti, pobornici totalitarnih sustava putem čudnovate katarze, preko noći transformirali u strastvene i privržene neoliberale lojalne tržišnoj demokraciji?
Odgovor na tu zagonetku i politološki kuriozitet našao sam u činjenici da jedni i drugi (neoliberali i neomarksisti) proizlaze iz istog sociološkog miljea i ideološkog inkubatora te da dogme ideologije političke korektnosti (kozmopolitizam, humanizam, egalitarizam itd.) potječu iz slične neoliberalne i neomarksističke komplementarne ideološke građe (i ako postoje razlike između liberalizma i marksizma glede poimanja ekonomije) utemeljene na prosvjetiteljskim filozofsko-idejnim matricama konstruktivizma, progresizma, materijalizma, utilitarizma i pragmatizma.
Taj planetarni sud etiketira, kažnjava, progoni, udaljava, marginalizira i kriminalizira sve druge različite svjetonazore koji misle drukčije, koji se suprotstavljaju dogmama politički korektnog i provode detabuizaciju u ime slobode izražavanja a iznijeti javno drukčije mišljenje, različito od službenog „mainstreama“ znači počiniti „magnum crimen“.
Prozivačka etiketa „fašist“ uvijek se poziva na tzv.antifašizam koji ostaje dvosmislena riječ i koncept. Dali je tu riječ o demokratskom povijesnom antifašizmu ili o sintagmi koja legitimira rehabilitaciju totalitarnog komunizma ili eufeminizirani socijalizam preko kojeg se reciklira niz maoista, trockista, titoista i pripadnici 68-skog naraštaja.
Taj koncept potiče hrpu mentalnih sklopova o koje se spotiču u dnevnom tisku, politici i kulturi. Njegovo prenaglašeno valoriziranje i egzaltiranje i isticanje zasluga dovodi do svojevrsne jedva zamjetljive i bezopasne obnove mišljenja i nasljedstva. Tako povjesničar Francois Furet u djelu „Le passé d’une illusion“ osuđuje komunistički monopol i njegovo rekuperiranje antifašizmom, te u njemu vidi artikuliranu emociju apsolutne negativnosti, kao novi oblik demokracije.
Iako je nepolitički korektno sjetiti se, ne zaboraviti ili napomenuti, ne treba zaboraviti da je pod zastavom antifašizma provedeno niz likvidacija neistomišljenika u Sovjetskom Savezu i u satelitskim državama, ubojstva tajne sovjetske policije španjolskih anarhista u Španjolskom građanskom ratu, a prije likvidacije ruskih anarhista za vrijeme Boljševičke revolucije, prisilna kolektivizacija, militarizacija, opravdanje Hirošime i Nagasakija te genocid hrvatskog naroda na Bleiburgu.
U isto doba antifašizam je poslužio za glorificiranje ruskog i američkog imperijalizma kada su likvidirali svoje njemačke i japanske „neprijatelje“ što je nakon rata opravdalo nehumani tretman njemačkog i japanskog pučanstvu, a u Francuskoj je nakon rata opravdao krvavo čišćenje tzv. kolaboracionista itd.
Neprestano stigmatiziranje fašizma i veličanje antifašizma može i imati kontraproduktivne učinke u svakom društvu iako je to svakodnevna praksa politički korektne mašinerije. Fašizam i komunizam su dva brata blizanca razdoblja ideoloških „velikih pripovijesti“ moderne ( o kojima piše H. Arendt) i u oba slučaja totalitarni sustavi koje jednako, bez ikakve pristranosti, treba osuditi kako bi se na temelju povijesne i objektivne istine gradila zdravu budućnost za nove naraštaje. Padom berlinskog zida i raspadom Sovjetskog Saveza, antikomunizam kao pokret je nestao dok se komunizam reciklirao u pomodni respektabilni građanski antifašizam koji poput otkupiteljske ideologije i nakon potpunog sloma fašizma i nacizma održava prividnost latentnog građanskog rata u kojem virtualni „kriptofašistički neprijatelji“ potkopavaju temelje građanske demokracije.
U tom pogledu Francois Furet zaključuje da se današnji antifašizam više ne zasniva na objektivnom činjeničnom stanju, već na običnoj podvali. Za njega antifašizam više ne predstavlja stvarni povijesni fenomen, već se svodi na uvredu (Schimpfwort), na sredstvo diskvalifikacije svih političkih neistomišljenika.
Anatema „fašist“ je danas banalizirana u javnom i medijskom prostoru kao uobičajena legalizirana hajka protiv neistomišljenika koja izaziva konsenzus unutar političkog demokratskog građanskog establishmenta. U tom smislu kao glavno sredstvo političke korektnosti antifašizam koji je do jučer mogao „neprijatelja“ odvesti do nekog streljačkog voda, danas je sredstvo za marginaliziranje i ocrnjivanje svih političkih neistomišljenika, kao što su drevni Grci primjenjivali metodu udaljenja tzv. „ostracizam“ nepoželjnih slobodoumnih filozofa.
Današnji antifašizam, kako kaže francuski novinar Thierry Wolton je „najveće zajedničko okupljalište jedne nostalgične ljevice marksizma-lenjinizma“. Kao sublimirana simbolična sintagma salonske ljevice, antifašizam održava određenu intelektualnu pasivnost i mimikriju jer stigmatiziranje neprijatelja, fiktivnih prijetnji „crnokošuljastih aveta prošlosti“ omogućuje prekrivanje i odvraćanje pozornosti javnog mnijenja od nepravda i zla u sadašnjosti.
U tom pogledu ponavljajuća sintagma antifašizma koja se pretvara u spektakl antifašizma u borbi protiv fiktivnog „fašizma“ nastoji iznuđivati neprestani konsenzus, kvazi-plebiscit cijelog društva. U tom smislu takav spektakl antifašizma obuhvaća slijedeće dimenzije: antifašizam kao estetski trendovski stav, kao borba-zabavljanje, kao sredstvo za jačanje dominantnog sustava i antifašizam kao zajednička krilatica između neomarksista i neoliberala. Nakon antifašizma spektakla, Alain Finkielkraut stigmatizira „antifašizam zastrašivanja“ kojeg opisuje kao (što je Orwellov naziv) „svijet mržnje i slogana“. U svijetu političke korektnosti opet smo uronjeni u svijet koji je umjetno maniheistički podijeljen u dva tabora: demokrati liberali prijatelja ljudskog roda, i „fašisti“ neprijatelja čovječanstva.
Takav oblik antifašizma zastrašivanja nastoji riješiti sva probleme etiketiranjem i zastrašivanjem političkih oporbenjaka, neistomišljenika dominantnog sustava, nazivajući ih fašistima. U tom svijetu mržnje i slogana umjesto civiliziranih rasprava, Habermasovog konverzacijskog djelovanja, prevladava intelektualni rat koji obnavlja totalitarne metode prozivanja, kriminalizacije, diskvalifikacije, procesa itd. Za Finkielkrauta, bit političkog terorizma jest prozivanje i etiketiranje virtualnih metafizičkih protivnika kao povod mogućeg čišćenja. „Teror u pravom smislu riječi“, piše Claude Polin, „počinje kad se svi u svakom trenutku mogu odrediti krivima, i ako nisu prekršili niti jedan zakon.“ Samo načelo totalitarizma je mehanizam čišćenja u jednom upravnom postupku tako da je takva praksa ujedno svojstvo liberalnih demokracija i totalitarnih režima.
Antifašizam postaje prikladni frazeološki ispušni ventil koji nadopunjuje kulturološki, politički i gospodarski vakuum trijumfalnog neoliberalnog kapitalizma, koji maniheistički etiketira i pojednostavljuje povijest kako bi se prikrila kruta suvremena povijest globalizacije sa svojom povorkom neriješenih društvenih i gospodarskih problema i porasta siromaštva u cijelom svijetu, a posebice na jugu zemaljske kugle.
Današnji antifašizam modernih demokratskih građanskih društava odigrava iskupiteljsku ulogu, nastojeći abolirati komunističke zločine kao „nesretni slučaj“ ili opravdati ih u ime jedne više sile poput borbe protiv nacizma i fašizma. Glede politološkog problema odnosa ideologije i prakse, teško je pobjeći od stvarnosti prikazavši dobronamjernost jedne ideologije apstrahirajući njezino praktično oživotvorenje u djela.
Tako današnji „zeloti“ antifašizma nastoje prikazati filantropsku altruističku narav izvornog komunizma te dokazati kako je uvijek moguć jedan drugi obnovljeni komunizam, socijalizam „s ljudskim licem“ itd. zataškavajući sva zlodjela koja su počinjena u ime iste ideologije. S povijesnog i empirističkog gledišta, svi totalitarni sustavi su pokazali svoje pravo lice u praksi i nacizma i komunizma koji ništa drugo nije nego totalitarna mašinerija koja se stvorila i djelovala pod tim imenom u državama „realnog socijalizma“.
Jure Vujić / blog.vecernji.hr/hrsvijet.net
