UDBA BRINE O SVOJIM LJUDIMA: Nova pravednost Ive Josipovića, nepotizam i kriminal
Bivši predsjednik lvo Josipović u svom je uredu imao čak 40 dužnosnika, a živio je kao da je šef nekog sultanata bogatog naftom. Taj uglađeni profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu, uvijek se trudio ostaviti dojam velikog znalca. No, po onome što je ostavio iza sebe, prije bi se moglo reći da je studij prava okončao na nekom ubrzanom tečaju KOS-a bivše države, u bespućima samoupravne zbiljnosti
Krv, nije voda, a jabuka ne pada daleko od stabla. Tako se gola istina da lvo Josipović potječe iz udbaške obitelji, poput zlokobne mantre ponavljala tijekom njegovog besplodnog petogodišnjeg mandata predsjednika Hrvatske. No, nastavljajući na narodne umotvorine, kako “svaka ptica svome jatu leti”, valja napomenuti da je bilo i drugih državnih dužnosnika koji su također, potjecali iz udbaških obitelji.
1. Roditelji Ane Šimundža, predsjednikove državne dužnosnice koja je obnašala funkciju pomoćnice savjetnika za vanjsku politiku, bili su zaposlenici Službe državne bezbednosti (SDB) upokojene Jugoslavije, kolokvijalno nazivane – UDBA.
Karijera njihove kćerke, profesionalne državne dužnosnice tijekom dva predsjednička mandata, doista je fascinantna. Njezino prvo zaposlenje bilo je u Uredu predsjednika RH, na mjestu pomoćnice predsjednikova savjetnika za vanjsku politiku, funkciju koju je tada, još za vrijeme mandata Stipe Mesića, obnašao notorni Tomislav Jakić, inače upamćen kao čovjek koji je po nalogu Partije, svojim tv-komentarima u središnjoj informativnoj emisiji tv-dnevniku tadašnje TV Zagreb, narodu “ispirao mozak” svojim trijadama o ispravnosti jugoslavenskog puta u socijalizam. Jedna mala digresija, stariji čitatelji, vjerojatno se sjećaju brutalnog Jakićevog napada na slovenski omladinski list “Mladina” nakon njihova komentara pod naslovom “Mamula, go home!”. Nakon tog Jakićeva napada unutar jugoslavenske tv sheme, pod izravnim nadzorom KOS-a pohapšeni su slovenski nacionalisti. Srećom, povijest je ubrzo demantirala Jakića. No, vratimo se meteorskoj karijeri Ane Šimundža.
Ana Šimundža ekspresno položila ispite
U Uredu predsjednika zaposlio ju je Stipe Mesić, kao nezamjenjivu stručnjakinju za vanjsku politiku. Toliko neophodnu, da se morala nabrzinu pobrinuti i “srediti papire” o svojoj školskoj spremi. Naime, problem je bio u činjenici da je Šimundža studirala u Austriji, u Beču, gdje je uspjela završiti stručni studij Međunarodnih odnosa i diplomacije. No, diplomu nije uspjela nostrificirati, tako da se taj studij automatizmom nije mogao priznati u Hrvatskoj kao kvalifikacija visoke stručne spreme, što je sistematizacijom radnih mjesta bilo nužno za dužnosičku funkciju u predsjednikovu uredu. No, sustav se, pa bio on i udbaški, uvijek pobrine za svoju djecu. U akciju su krenuli tadašnji savjetnici predsjednika Stipe Mesića, profesori Vlatko Cvrtila i Siniša Tatalović, koji su tada “drmali” Fakultetom poslitičkih znanosti u Zagrebu. Ana Šimundža je tako uspjela upravo na tom Fakultetu, ekspresno položiti razliku ispita, čime je stekla VSS uvjete za dužnosničku funkciju i, naravno, dužnosničku plaću.
Dolaskom lve Josipovića na Pantovčak, napreduje i Ana Šimundža. Prvo postaje državna dužnosnica, pomoćnica tadašnjeg predstojnika predsjednikova Ureda Joška Klisovića. Prisnost Šimundže i Klisovića, dvoje dobro uhljebljenih državnih dužnosnika, postaje očita u trenutka kada Joško Klisović postaje zamjenik ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić. Odmah po imenovanju na tu funkciju, sa sobom vodi i nju, na mjesto šefica njegova ureda. Prema sistematizaciji radnih mjesta u MVEP-u, radno mjesto predstojnika, u ovom slučaju predstojnice ureda zamjenika ministrice je kategorizirano kao mjesto državnog službenika. Problem je samo naoko formalne prirode. Jer, a Šimundža je u MVEP-u uredno obnašala dužnost predstojnice, a istodobno je zadržala status državne dužnosnice u Uredu predsjednika lve Josipovća, gdje je i primala osobni dohodak. Time se pokazalo da za radno mjesto u Uredu predsjednika RH nije bilo potrebe da na funkciji pomoćnice savjetnika za vanjsku politiku bude državni dužnosnik, jer privremenim odlaskom Šimundže u Ministarstvo vanjskih poslova nikad nije popunjeno to konkretno radno mjesto drugom osobom. Isto tako, Šimundža nije razriješena dužnosti u Uredu predsjednika, iako je radila u Ministarstvu kao državni službenik.
Slučaj brigadirke Sunčane Vukelić
Možda ova epizoda iz životopisa Ane Šimundža nikada ne bi ni dospjela u javnost, da ex-predsjednik Josipović nije izgubio izbore i morao napustiti Pantovčak. Zanimljivo je pritom da on nije Šimundžu razriješio dužnosti, već je ona sama dala ostavku i aktivirala dužnosničko pravo na osobni dohodak u trajanju od šest mjeseci. To je učinila premda i dalje radi kao predstojnica Ureda zamjenika ministrice Pusić. Ostaje odgovoriti na pitanje, je li tim potezom Šimundža počinila kazneno djelo? Očito je da se nju imenovalo državnim dužnosnikom u tijelu državne vlasti. Prešla je raditi na niže rangirano radno mjesto (znači i s nižom plaćom) zadržala prava i privilegije koja proističu iz prethodnog radnog mjesta, čime je oštetila državni proračun i počinila kazneno djelo.
Prema dobro obavještenim izvorima, nepobitno je da su za ovu sramotu znali državni dužnosnici, barem njeni prvi nadređeni – lvo Josipović i Joško Klisović, pa i ministrica Pusić. Što li je ova priča o Ani Šimundži doli nepotizam začinjen novom pravednosti?! Bez obzira na sve, ostaje činjenica da Šimundža, kao državna dužnosnica, ali u statusu prvostupnice, jer nije imala osobita radnog staža iza sebe, prima plaću od 11.388,42 kuna mjesečno, što državu stoji ravno 19.116,93 kuna mjesečno! Prvostupnički, nema što! S faksa, ravno u predsjednikov ured!
2. Iz galerije nepotističkih karijera i uhljeba dolazi i brigadirka Sunčana Vukelić. Po struci diplomirana pravnica, Vukelić je odmah nakon dolaska Kukuriku kolacije na vlast, iz vojnog Kabineta predsjednika RH, s funkcije pomoćnice Pročelnika Vojnog kabineta u Uredu Predsjednika RH, imenovana pomoćnicom ministra obrane za ljudske resurse. Djetatnici koje predsjednik RH imenuje u svoj Vojni kabinet, bez obzira na radno mjesto osobno, materijalno i financijski, djelatnici su Ministarstva obrane. Znači, djelatnici Vojnog kabineta se ne vode kao osobe koje je resorni ministar uputio u drugo državno tijelo gdje mogu biti imenovani na dužnost. Ovo protuzakonito imenovanje vezuje se uz atualnu zamjenicu ministra obrane Višnju Tafru, koja je, jednostavno, svoju frendicu povukla sa sobom iz Ureda predsjednika RH.
S pričom upoznat i general Drago Lovrić
Tafra je za vrijeme bivše države bila vojna referentica Općinskog sekretarijata za narodnu obranu općine Trešnjevka u Zagrebu, a javno je isticala kako je stručna za vojna pitanja jer u sustavu obrane djeluje još od 1986. godine. Doista, neobično shvaćanje kontinuiteta. Naravno, i ona je Mesićevo kadrovsko rješenje, a u kadrovsku orbitu visokih državnih funkcija uletjela je kad je Mesić brutalno umirovio hrvatske generale.
Njena “stručnost” u vojnim pitanjima je, između ostalog i u činjenici da brigadirka Vukelić godinama obnaša dužnost pomoćnice ministra obrane i kao državni dužnosnik i kao djelatna vojna osoba, što je izravno u suprotnosti sa Zakonom o službi u Oružanim snagama RH i po starom i po trenutno važećem Zakonu o službi u OS RH! Naime, prema Zakonu o službi u OS RH, djelatna vojna osoba ne može biti imenovana na dužnosničko mjesto u Ministarstvu obrane, ali može biti upućena ili imenovana u drugo državno tijelo. Djelatnu vojnu osobu upućuje ministar obrane svojom odlukom i za to vrijeme osobi miruje status djelatne vojne osobe. Problem je u ovom slučaju činjenica, da brigadirki Vukelić nije prestala djelatna vojna služba, već je odlukom zamjenice ministra Višnje Tafre, brigadirki Vukelić djelatna vojna služba stavljena u mirovanje uz obrazloženje da je brigadirka na dužnost imenovana iz drugog državnog tijela.
Prema upućenima, takvo obrazloženje je na prvoj razini – sramotno i lažno, dok na drugoj predstavlja izvršenje kaznenog djela na štetu državnog proračuna, a na trećoj – ono zrcali nepotizam i neravnopravan odnos prema drugim djelatnim vojnim osobama koje ne mogu biti imenovane na državnu dužnost u MORH-u. Navodno, za ovu sramotu znaju svi u Ministarstvu, počevši od ministra Kotromanovića, njegove zamjenice Tafre, a s cijelom je pričom upoznat i načelnik Glavnog stožera OS RH, general Drago Lovrić. Profesionalni vojnici s razlogom postavljaju pitanje, kako će Drago Lovrić ocijeniti djelatnu vojnu osobu brigadirku Vukelić koja nema ocjene od 2010. godine, jer je tada radila u predsjednikovu uredu. Navodno, ni pisana odluka Višnje Tafre o slučaju brigadirke Vukelić ne postoji već je riječ o “njenom pravnom usmenom obrazloženju”, kao “sve je čisto”, a u stvari sa ciljem da se spriječe glasine i javni pogovor koji je u ovom slučaju izravno terete.
Slučaj bojnika Gorana Atlije
Sramotan je odnos i generala Lovrića, jer je mogao, ali nije – upozoriti na slučaj brigadirke Vukelić, već je isključivo brinuo o svom osobnom statusu. Oportunizam izražen u toj sveopćoj šutnji odgovornih, bio je posljedica razmišljanja da će Josipović dobiti i drugi mandat. Na sreću, to se nije dogodilo. No, kako bilo, brigadirki Vukelić su, u nelegalnom dvostrukom statusu – državnog dužnosnika i djelatne vojne osobe – porezni obveznici isplaćivali bruto plaću od 20.470 kuna, neto 12.841 kuna mjesečno.
3. Iz niske čudnih kadrovskih karijera je i slučaj bojnika Gorana Atlije, zamjenika zapovjednika Počasno zaštitne bojne, posebne jedinice HV-a sa zadaćom osiguranja Ureda Predsjednika RH. General Lovrić ga je imenovao i nametnuo toj postrojbi, a njegovim dolaskom bitno su narušeni međuljudski odnosi, čime su narušene i sigurnost postrojbe i zadaće koje obavlja. Bojnik Atlija stupio je na dužnost u rujnu 2014., da bi bio izmješten u Hrvatsku kopnenu vojsku (HKoV). Između dva kruga predsjedničkih izbora, 2. siječnja 2015., general Lovrić ga ponovno instalira u Počasno zaštitnu bojnu. Prema izvorima s Pantovčaka, u toj je postrojbi već u ljeto prošle godine započeo proces čišćenja osoblja koje se sumnjičilo da nije odano lvi Josipoviću, istodobno s dovođenjem odanog kadra. A tko je, zapravo, Atlija?
Bivši oficir JNA kojeg je rat zatekao u Sloveniji, gdje je početkom devedesetih u činu vodnika službovao u Postojni. Zanimljivo je da povlačenjem JNA iz Slovenije, Atlija nije prešao u HV, tadašnji ZNG ili pak redarstvene snage nosvouspostavljene hrvatske države. On je tada vezao sudbinu za JNA s kojom je otišao u Crnu Goru gdje je 1991. i 1992. obnašao dužnost zapovjednika minobacačkog voda. Dakako, postoje utemeljene sumnje da je s JNA tukao po dubrovačkom području. Međutim, potpunom srbizacijom JNA koja je uljedila, više ni za njega nije bilo mjesta. Tako ga je poznanik iz JNA 1993. doveo u 4. gardijsku brigadu, uz priličnu dozu nepovjerenja suboraca. Pojedini od njih kazuju kako je na ratištu djelovao destruktivno, izazivajući paniku i napuštanje bojišta. Bilo je to ratovanje s hipotekom veze s organima bezbednosti JNA. Iz tog radoblja postoji još jedna zanimljiva epizoda.
Nikad nije bio pripadnik postrojbi HVO-a
Naime, njegov poznanik iz JNA, koji je na vrijeme napustio zločinačku vojsku i kao Hrvat prešao na hrvatsku stranu, pripadnicima postrojbe je obrazložio kako je Atilija u 4. brigadu HV došao iz HVO-a. No, ubrzo se i to pokazalo neistinito. Naime, provjerom evidencija HVO-a pokazalo se kako Goran Atlija nikada nije bio pripadnik postrojbi HVO-a! Daljim provjerama doznalo se da je odrastao na Visu, vojnoj utvrdi JNA, gdje mu je otac obnašao dužnost komandira stanice milicije Vis. Promatrano s tadašnjih sigurnosnih i obavještajnih pozcija UDBE i sljednice joj SDS-a, bjelodano je da ne bi otac mogao biti komandirom u tako značajnom mjestu, niti bi mali Atlija mogao pohađati Vojnu akademiju JNA, bez njihove suglasnosti! Stoga je neprijeporno da je bojnik Atlija bio odabran po ideološkom profilu i mora se priznati kako je general Lovrić u odabiru kadra pogodio, samo da je na predsjedničkim izborima pobijedio Ivo Josipović. Ali, na sreću – nije!
No, tu priči nije kraj. Navodno, bojnik Atlija ne posjeduje sigurnosni certifikat, pa se opravdano može generalu Lovriću postaviti pitanje, koji su razlozi da se takav profil časnika i nadalje drži na funkciji zamjenika zapovjednika Počasno zaštitne bojne? Osim toga, u normalno uređenoj državi bilo bi očekivano da zapovjednik Počasno zaštitne bojne, u najmanju ruku, ima blistavu vojnu karijeru, čistu sigurnosnu provjeru, da je obnašao zapovjedne dužnosti u gardijskim brigadama, a ne da je stjecao vojnu karijeru kao vozač po raznim stožerima. Međutim, za vojnički profil takve funkcije kao što PZB, nedopustivo je da je služio u neprijateljskoj vojsci nakon 8. listopada 1991. godine.
Autor: Vladimir Ružić / 7Dnevno
