UKRADENI RAT
Neki je dan još jedan milanovićev i mirtin sljedbenik pokušao iz sebe napraviti novog “ercega”, sa jednim jedinim ciljem – pokazati ostalim “antifašistima” kako se “šatordžija” najlakše riješiti, uz nadu kako će se neki maloumnik toga zaista i prihvatiti.
A sve uz odobravanje punjene purice “ministra”, njegovog bega “premijera”, i svih ostalih šugoudbaških janjičara koji Hrvatskoj sišu krv od rođenja.
Još davne 2004. napisah kako će hrvatske Branitelje udbošugoslavenska mafija koja vladari Hrvatskom jednoga dana proglasiti državnim neprijateljem, a koliko će Hrvata u to uspjeti uvjeriti još ostaje za biti viđeno.
Za stoku i građane se zna kako njih u to ne treba niti uvjeravati. Oni za svaku uredsku stolicu koju početkom devedesetih nisu uspjeli ukrasti tako i tako od početka krive i štefa, i franju, i stipu – svih zemalja.
I u tome oni niti mrze niti diskriminiraju, oni jednostavno ne vole nikoga.
Osim same sebe.
Niti imaju nacije. Jedina nacija koju oni priznaju je “snađi se druže” nacija – kradi od koga možeš, kad možeš, kako god možeš, pod kojom god zastavom se nađeš.
Svi koji im u tome smetaju su fašisti i krivci, jer njihovo shvaćanje demokracije jest: pravo na krađu mora biti jednako za sve, a šugoudbaši im to pravo svesrdno i bez ikakvih granica omogućuju. Jer kad bi se zbrojile milijarde koje su samo medijski moguli babići, radmani, pavići, hanžekovići, butkovići i ostale grinje pokrali iz džepova hrvatskog Naroda, koji na sve to šute ko mutavi – zaista bismo bili “mala Švicarska”.
A jedini posao im je pljuvati po hrvatskoj neovisnosti, predsjedniku Franji Tuđmanu, Domovinskom ratu i naravno – hrvatskim veteranima
Dokle god “antifašistička” gerijatrija u hrvatskoj bude na vrhu kako bi u odobravanju klimali glavama – tako će i ostati, ali ako Hrvati i njihovim potomcima dopuste nasljeđivanje tog vrha – nade za Hrvatsku više nema.
Jer prava po shvaćanju “antifašista” su još i blaga u miru.
U ratu, uz pravo na običnu krađu toj jednadžbi dodaju ubijanje, silovanje, i palež; s tim što na kraju pobijene, silovane i zapaljene proglase krivcima, a sebe žrtvom.
Po provjerenom receptu još iz ratova 16. stoljeća: žrtve su se branile = same su krive za svoju sudbinu.
Šugoudbaši i njihova ispostava u Hrvatskoj – četnici i “jna” su i devedesetih za nas Branitelje imali ista pravila: “Predajte se i idete na kolac, ako se ne predate – idete živi na ražanj”.
A danas? Danas poticanje na isto čitamo u “hrvatskim” medijima. Fotomontaža u kojoj “veverica”(prevedi: Kuna) 100% HRVI-a Glogoškog pali bacačem plamena je najnormalnija stvar na svijetu, a pedofilski “advokat” i bivši HRVATSKI MINISTAR OBRAZOVANJA jovanović se čudi tužbi protiv glodavaca koji su takovu strahotu objavili.
Jer paliti hrvatske veterane je “normalna stvar”, samo pitajte zadnjeg milanovićevog podanika koji je sa bocom benzina ušao u šator, babu mirt koja ispred zagrebačke katedrale plakatima poziva na paljenje crkava, ili “novinare” koji su “lajkali” komentare o paljenju “šatordžija” na proslavi pada belog jove u izbornoj noći.
Pogledajmo kronologiju mržnje prema hrvatskim ratnim veteranima, kronologiju mržnje kakva, uzgred budi rečeno, nikad ni od koga nije iskazana prema četničkim aboliranim koljačima, silovateljima i palikućama, hoćemo li?
Naši su suborci os strane četnika i njihovih šugoudbaških pomagača mučeni na najbestijalnije načine moguće, i te je ratne zločine nemoguće rangirati, a onima koji ništa nisu osjetili niti uzaludno objašnjavati.
Ali još i veći zločini su počinjeni na kraju rata, kad su šugoudbaši koji su već preuzeli svu vlast u Hrvatskoj sve te zločine i njihove počinitelje zaštitili od ikakovih posljedica.
Uzmimo samo kao primjere četničko-“liječničke” supružnike stanimirović, koji su nagrađeni i saborskom foteljom USRED Hrvatske, i dalje ne moramo niti nabrajati, jer taj je jedan jedini primjer već dovoljan za zorno prikazati kakav su stav šugoudbaši na vlasti prema nama hrvatskim veteranima imali još dok je rat trajao, a kamoli danas.
A mi? Usprkos tome što smo zadnji metak ili ručnu bombu čuvali za sebe, jer smo znali što nas vjerovatno čeka u slučaju zarobljavanja, ipak smo išli.
– “Pa ko vas je tjero, zašto ste išli?” – pitaju bijednici.
– “Za peemzije” – vele im mudri bijednici na čelu sa Sauronom matićem – “za peemzije su išli”.
I to je, rekao bih – pametnom dosta. Sve nadalje bilo bi samo trošenje vremena i pixela.
Uglavnom, nakon turskih su došli neki novi ratovi, ali istu jednadžbu o pravu na hrvatsku krv šugoudbaši ne daju iz srca, jer čim su krajem devedesetih skužili kako glupim Hrvatima čak i klanje Hrvata u srbu mogu prikazati kao “pravedan srbijanski ustanak protiv hrvatskih fašista”, za njihove planove danas granica više nema.
Tu više niti gvanica kavlovac-kavlobag-vivovitica nije dovoljna.
Odnosno, kako njihov psiho-beg milanović pod Sigetskom kulom u izbornoj noći 2015. godine reče: “il’ šugoslavija, il’ oni, i tu za mene pitanja nema” – oni otvaraju karte do kraja.
I tako se eto i opet, tek nekih 20-ak godina nakon prvih klanja Hrvata u hrvatskim selima Kraljevčani, Pecki, Struga, itd… – i ta klanja glupim Hrvatima prikazuju kao pravedan srbijanski ustanak protiv hrvatskih “fašista”.
A mi veterani i opet prolazimo kroz jedan trenutak koji nikada neće biti jasan nikome tko nije bio u smrtnoj opasnosti. Mi i opet prolazimo kroz onaj gadan trenutak kada ti pored glave prolijeće metak, ili blizu tebe žukne granata, i kada u onoj stotinki sekunde shvaćaš gorku istinu koja ti je sve do tada izmicala: “pa ONI ME FAKAT ŽELE MRTVOGA”.
Taj trenutak je prijeloman trenutak za sve ratne veterane bilo kojega rata, i nitko ga osim nas ne može shvatiti, kao niti osjećaj kad ti se prijatelju i bratu u očima život ugasi i više ga jednostavno nema. Ta su dva osjećaja najbitniji u životu veterana, i bespredmetno ih je ikome pokušati objasniti, jer si ih ili prošao ili ne, i to je to, ali možda je potrebno objasniti nešto drugo, svim šugoudbaškim janjičarima u Hrvatskoj: svaki od nas bi radije danas bio mrtav, umjesto naše mrtve braće suboraca.
Iako ih više nema, oni su za nas svetinja, mi ćemo se i dalje boriti zajedno s njima, i za nas nije šteta umrijeti za njih. Za neke su oni možda samo brojevi kojih više nema, ali za nas su oni živi kao i na dan kada su ih ubili, i za njih je vrijedno boriti se do kraja.
Pa eto, mi hrvatski “fašisti” smo danas ne u kuli sigetskoj, već u gumenom, na palež neotpornom, jednom od zadnja dva uporišta u Hrvatskoj – u Savskoj 66. Što drugo reći? Tamo smo, a kome nije jasno zašto, neka dođe, neka pita bilo koga, svima ćemo pokušati objasniti “što mi to hoćemo”, i za što su to mnogi naraštaji Hrvata ginuli, a mnogima niti dan – danas nije jasno.
Pod paljbom smo iz svih, za sada mirnodopskih oružja.
Tu su medijske bitnice teških haubica i bacača svih vrsta i kalibara, političke ose i stršljeni, šugoudbaški diverzanti, psihijatrijski “bjegunci”, “momci u crnom”, maloumnici i polupismenjaci iz svih redova, i – ono najgore od svega.
A najgore od svega je taj apatični, šutljivi, naizgled mutavi puk, koji dok njega samoga varnica ne opeče, niti za živu glavu ne reagira na požar kod prvog susjeda.
I iako sve više Hrvata shvaća što je na kocki, i tko se tu bori protiv koga i čega, većina ipak ostaje nezainteresirana, i pitanje je koliko njih uopće zanima što to ti “protestanti” zapravo žele?
I to je u biti glavno pitanje:
Kako hrvatskom narodu objasniti kako se niti u vukovarskom SOHV-u, niti u Savskoj 66 ne odvijaju “braniteljski protesti”, već kako je to SVEHRVATSKI PROSVJED, kad čak i onim dobronamjernima šugoudbaški mediji tako lako uvale čak i riječ “protest”, da ne govorimo o “šatordžijama”?
Kako im objasniti ZAŠTO, ako im je tako teško shvatiti kako tamo ne prosvjeduju SAMO Branitelji, već i radnici, ribari, seljaci, liječnici, odvjetnici, umirovljenici i svi ostali Hrvati i Hrvatice svih boja, rasa, vjera ili političkih uvjerenja?
Kako im objasniti kako tamo prosvjeduju SVI Hrvati koji vide u kakav nas ovozemaljski pakao sve skupa šugoudbaši vode, ako im ne možemo objasniti čak niti činjenicu kako svi ljudi koji tamo uporno dolaze i prosvjeduju to rade ne samo za sebe i svoju djecu, već za SVE Hrvate, i SVU djecu?
U Hrvatskoj posebno, ali i šire.
Darijo Strehovac – Streh/dragovoljac.com
