Biskup Košić: Lustraciju provesti i u medijima, često su trube vladajućih
Sisački biskup, mons. dr. sc. Vlado Košić na Okruglom stolu “70. obljetnica Bleiburške tragedije” govorio je o svom razmišljanju na temu ”Pomirenje hrvatskog naroda na temelju Bleiburga i Križnog puta”.
Sv. papa Ivan Pavao II. u Zagrebu 11. rujna 1994. pozvao je naš katolički hrvatski narod: ”Oprostite i tražite oproštenje”. Bilo je pitanja kao i u mojoj duši, kome mi sada trebamo tražiti oproštenje, mi smo bili napadnuti, bili smo u ratu, ali tu je papa i više puta ponavljao prilikom proslave velikog jubileja 2000. godine i pozivao da se prijeđe u novo tisućljeće uđe neopterećenošću. Da se oprosti onima koji su povrijedili nas, ali i da se traži oproštenje. On to naziva purifikacijom, čišćenje pamćenja, te je rekao: ”To čišćenje pamćenja osnažuje naše korake na putu prema budućnosti čineći nas poniznijima i budnijima u našem prijanjanju uz evanđelje.”
Papa u toj točci spominje i liturgiju od 12. ožujka 2000. godine kada je u bazilici sv. Petra upućujući svoj pogled na križ on osobno u ime crkve zatražio oprost za grijehe sve njezine djece. Očito je da bi poslije nekog konflikta došlo do pomirenja, potrebno je oprostiti, ali i tražiti oproštenje.
Dok je oproštenje samostalan i unilateralan čin, dakle on se čini s jedne strane, pomirenje je uzajamni, to mora biti dvostruki čin, mora biti bilateralni. I kada se učini iz nekog stava, raspoloženja srca, ja bih rekao potaknuto Božjom milošću, ta gesta najprije u srcu, a onda u pruženoj ruci oproštenja onome koji je nanio neku nepravdu, ta ruka mora biti prihvaćena. Nije dovoljno samo da se jednostrano oprosti nego je potrebna i druga ruka koja će tu ruku prihvatiti.
Kako mi molimo u Očenašu: ”otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.” A kada Isusa udara jedan sluga velikog svećenika, on pita: ”Ako sam krivo rekao, pokaži da je krivo, a ako je pravo zašto me udaraš?” U svakom slučaju za nenasilno ponašanje važna je pravednost, ali važnija je istina. Bez istine i pravednosti, kako uči sv. papa Ivan 23, nema mira jer to su stupovi mira, jer ako nema ta četiri stupa mira, nema ni pomirenja među pojedincima, ali ni među narodima.
U Svetom pismu, poslanici Rimljanima sv. Pavao je napisao: Ako je moguće, koliko je do vas, u miru budite sa svim ljudima. I iz tog se vidi da je oproštenje jednostran čin, dakle pomirenje treba biti obostran čin. Vi činite što je do vas. No, ako je s druge strane nepomirljivo, tu se onda ne može ništa drugo nego molite za te ljude. Svjetlo i tama ne mogu zajedno i među njima nema pomirenja, kao ni među istine i laži.
Kada Isusu Židovi proturječe on se poziva na svog Oca i kaže: ”Ako vam reknem da ga ne znam bit ću lažac nad vama.”
Po pitanju Bleiburga i Križnog puta da bi došlo do nacionalnog pomirenja prvo je potrebno inzistirati na istini. Jer istina treba biti temelj dobrih odnosa, a ne lažnih gluma. Isus je svojim učenicima jasno rekao; istina će nas osloboditi, no i u uvjetima nepriznavanje istine katolički kršćani pozvani su na praštanje. Slijedeći riječi svojeg učitelja i Gospodina koji je rekao Petru na njegov upit koliko puta da oprostim bratu svome?
Međutim, svjesni smo da eto još uvijek nakon tog opraštanja treba slijediti i prihvaćanje oproštenja, a ono mora doći iz duše koja se kaje, koja dapače, i traži oproštenje, a onda i pomirenje. To je dug put.
Želio bih progovoriti i o temi Bleiburgu i o Križnom putu, može li doći do sveopćeg hrvatskog pomirenja upravo na tom temelju. Donedavno se činilo da je moguće, ljevičari idejni politički predstavnici one opcije koja je počinila zločine koje jednim imenom nazivamo Bleiburg i Križni put, dolazili su u Bleiburg i tamo pokazivali kakvu – takvu sućut prema žrtvama.
No, kako je s vremenom jačala ljevica, koja je rekao bih postaja sve više neokumunistička u našoj zemlji i sve manje socijaldemokratska, odmicala se službena politika od Bleiburga, tako da je 2012. godine, Hrvatski sabor opozvao svoj 20.godišnje pokroviteljstvo nas tom komemoracijom te u posljednje tri godine na obilježavaju najveće nacionalne tragedije nema službenih predstavnika države.
Ove će godine hvala Bogu, Predsjednica Republike preuzeti pokroviteljstvo i sama osobno sudjelovati na komemoraciji te tragedije. To će ujedno biti i prvi puta da se na tom skupu pojavljuje najviši predstavnik vlasti RH, no kako vidimo, to nailazi na veliki otpor snaga koje su i dovele do odbacivanja pokroviteljstva Sabora nad komemoracijom u Bleiburgu. Naime, treba uvidjeti da je sam korpus danas podijeljen po tom pitanju koje ne bi smjelo biti ideološko i političko, nego prije svega humano i osobno pitanje.
Riječ je o podmuklom ubijanju više desetaka tisuća, a neke procjene govore i o nekoliko stotina tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika te moguće još toliko civila među kojima je mnogo žena i djece. Kada to znamo, pitamo se kako je moguća bilo kakva apologija tih zločina, čime je ona argumentirana zar je moguće pobiti 300-400 tisuća nenaoružanih, izgladnjelih i bolesnih ljudi s argumentom da je to opravdana osveta pobjednika.
Potrebno je inzistirati na istini, ma koliko ona bila bolna. To što se dogodilo treba se priznati. Drugo je pitanje što će nakon toga uslijediti, predviđaju li se za to kakve kazne, pogotovo za takva teška djela mučenja i ubojstava, no istina se mora priznati.
Ona se, međutim, ne želi priznati, a mnogi koji ju znaju šute, i još uvijek se boje otkriti ju. Tu se vidi sav užas komunističke diktature koji je impregnirao naše hrvatsko društvo, kako ne bi samo zločinci, nego i žrtve ne govorili o tim strahotama. Ipak, ta se istina sve više probija na vidjelo jer je zbog različitih motiva teško doći do spoznaja. No, na temelju tih otkrivenih spoznaja, kojih je sve više, može se neki mozaik i konstruirati u sav užas tih zbivanja koja danas opterećuju hrvatsko društvo. Smatram da bi nova vlast morala donijeti zakon protiv negacionizma prema kojem ne bi bilo dopušteno nijekati zločine komunizma, kao što se ne bi smjeli nijekati niti zločini Holokausta ili nacizma i fašizma. Ja mislim da bi takav zakon trebao sadržavati zabranu isticanja znaka crvene petokrake zvijezde, što opet s druge strane odgovara zabrani simbola nacizma odnosno fašizma.
Potrebno je donijeti zakon o lustraciji, da se barem očisti hrvatsko društvo od nositelja represivnih aktivnosti nad našim narodom, u razdoblju od ’45. do ’90. godine, a prije toga mislim na sudjelovanje u političkom životu i obnašanju djela državnih i lokalnih vlasti u sudstvu, vojsci i politici. Lustracija bi se trebala provesti i u medijima koji su često trube vladajućih, a nisu tražitelji istine niti glasnogovornici naroda, zaključio je mons. Košić na Okrugliom stolu “70. obljetnica Bleiburške tragedije”.
Izvor:Direktno.hr/glasbrotnja.net
