BLEIBURG nasuprot velikosrpskim mitovima
Klanjati se jugosrpskim mitovima mogu samo oni koje vodi mržnja prema vlastitome rodu
Predsjednica je morala doći u Bleiburg i biti sa svojim narodom! -Bio je to veličanstven i dostojanstven skup koji svojom energijom ulijeva snagu i vjeru u bolju budućnost hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske. Više od 60 tisuća ljudi pristiglih doslovce iz svih krajeva Hrvatske i sa svih strana svijeta gdje žive Hrvati sjećalo se prošle subote u Bleiburgu nezamislivih patnji svojih predaka prije 70 godina, izručenih od strane Engleza partizanskim divljacima i ubojicama. I kao što je rekao kardinal Josip Bozanić, koji je predvodio misno slavlje, ta nezamisliva patnja prerasla je u snagu današnjih naraštaja da grade budućnost svojoj državi i svome narodu.
Desetljećima prešućivana nevjerojatna tragedija Hrvata otela se zaboravu. Usmenom predajom ona je prenošena kao bolna istina s koljena na koljeno. Sve sile zločinačke Jugoslavije i komunizma nisu uspjele tu istinu izbrisati. Što su ju više zatirali, ona je sve više isplivavala na površinu kao znak prkosa i otpora. I zato imamo danas Bleiburg, sveto mjesto koje pohodi mlado i staro, muževi i žene, preživjeli sretnici tih događaja i tek rođena djeca. Najveći zločin nakon svršetka Drugoga svjetskoga rata, onaj na Bleiburgu nad Hrvatima, ne može se nikad zaboraviti. On živi duboko u nama i živjet će dok je srca i Croatije. Ljudi su prošle subote imali volje i snage prevaliti tisuće kilometara kako bi odali počast svojim nevino pogubljenim pretcima na Bleiburgu i na križnim putovima zato što znaju da ta povijesna tragedije nije izmišljena, nije mit i nije isfabricirana podvala kojom bi ih netko zaveo i izmanipulirao.
Bleiburg je tužna istina. Samo snaga istine i samo snaga dubokoga patriotizma mogu dovesti toliko hrvatskoga svijeta na Bleiburško polje. A slika je bila impresivna. Hodočasnici su u kilometarskim kolonama pristizali i kad je plato ispred oltara već bio dupke pun. Gotovo pet stotina autobusa, na tisuće osobnih automobila, cesta koja nije mogla prihvatiti te guste kolone pa su se ljudi popeli na obližnju prugu i njome koračali – sve se to slilo prošle subote u to malo austrijsko mjesto odakle je Josip Broz Tito sa svojim zvijerima počeo svoj strašni pokolj.
Režimski mediji u Hrvatskoj opet su lagali i omalovažavali. Rekli su da ih je tamo bilo samo 25 tisuća, krivotvorili su smisao okupljanja, klevetali sudionike i govornike i obilno se služili izjavama protivnika ovoga sjećanja, raznih kvazipovjesničara i kvazipolitičara, zapravo intelektualnih ubojica koji se supstancijalno nimalo ne razlikuju od koljača s Bleiburga, koji imaju problem sa svojim identitetom. Milanović, Mesić, Klasić, Grbin Josipović – to su ljudi koji ne znaju ni što su ni tko su. Svojim apatridstvom oni ustrajno teroriziraju Hrvatsku i hrvatski narod nastojeći da to bude formula identiteta. A Hrvati u Bleiburgu, Hrvati u svijetu i Hrvati u Domovini nemaju problem sa svojim identitetom. On je građen stoljećima kroz bure i oluje, pobjede i poraze, suzama i krvlju, idejama i praksom. Zahvaljujući tomu, a ne njihovome apatridstvu, danas imamo samostalnu hrvatsku državu.
Opravdavanje zločina
Dio jugokomunističke strukture u Hrvatskoj nastavljajući tradiciju jugokomunističkoga režima, uporno demonizira Bleiburg i žrtve koje to mjesto simbolizira. Čak sadistički poručuju da su žrtve i zaslužile takvu sudbinu te i dalje povijest prilagođavaju sebi umjesto da se oni prilagode povijesti. To je njihova istinska tragedija. SDP s ovakvim ljudima i ovakvim odnosom prema povijesti Hrvata vratio se 70 godina unatrag. Šef te stranke Zoran Milanović i plejada tih imena oko njega bez identiteta danas također mašu hrvatskim zastavama šahovnicama i tuđinsku partizansku vojsku nazivaju hrvatskom premda je to klasični povijesni non seqitur jer te zastave ne slijede iz ideologije koju slave i jer bi Josip Broz Tito, kojega veličaju, njih prve poslao na Goli otok ili na strijeljanje da su se prije 30 ili 40 godina pojavili s hrvatskim barjacima i da su njegovu vojsku nazvali hrvatskom.
Drugi dio iste te mentalne komunističke strukture umanjuje tragediju Bleiburga obmanjujući da do nje ne bi došlo da nije bilo Jasenovca. U najboljem slučaju, izjednačavaju Jasenovac i Bleiburg premda usporedbe nema. Jasenovac je velikosrpski mit zato što ne postoje materijalni ni znanstveno provjerljivi dokazi da je tamo bilo masovnih smaknuća. Nema kostura, a popisi stanovništva iz toga doba potvrđuju da je broj Srba, za razliku od Hrvata, porastao nakon Drugoga svjetskoga rata.
Postoji samo popis žrtava jugoslavenskih vlasti s kojim se i danas barata, sačinjen za potrebe reparacije od Njemačke, ali u taj su popis uvrštene sve žrtve sa svih bivših jugoslavenskih prostora, ista imena pojavljuju se bezbroj puta, uvršteni su i poginuli četnici , zatim osobe koje nikad nisu stupile na tlo Jasenovca. Svaki Hrvat i svaki čovjek koji ima savjest pokajat će se za svaki svoj dokazani zločin, ali klanjati se jugosrpskim mitovima mogu samo oni koje vodi mržnja prema vlastitome rodu i vlastitoj domovini.
Za razliku od Jasenovca, dokazi za zločin Bleiburga i križnih putova su na svakome koraku i to u masovnim jamama i kilometarskim rovovima iz kojih svakoga dana izbijaju kosti hrvatskih žrtava. To je ključna razlika i danas krivotvore povijest ne samo oni koji tvrde da je Bleiburg posljedica Jasenovca, nego i svi oni koji u ime lažnoga mira pristaju na to sramno izjednačavanje mita i stvarnosti, kao i oni koji, uronjeni u neki oblik svoga konformizma, govore da ih povijest ne zanima. To treba znati i predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović i zbog toga je ona trebala doći na impresivni skup u Bleiburgu. Na mjesto gdje se nezamisliva patnja predaka pretvara u snagu današnjih hrvatskih naraštaja.
Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik
