IRSKA ILI ZBOGOM RAZUME
SVE KULTURE TREBA POŠTIVATI, ALI… – Referendum u Irskoj – pobjeda ‘ljudskih prava’, poraz zdravog razuma, ili ordinarni kulturni imperijalizam?
Je li istospolni brak nediskriminacija homoseksualaca, ili u stvarnosti diskriminacija katolika kao onih čije je shvaćanje braka manje vrijedno? Rezultat referenduma u katoličkoj Irskoj neke je oduševio, naročito na ljevici koja je homoseksualnost do jučer kriminalizirala. No kad se govori o ljudskim pravima, često se zanemaruje da su i brak i pogled na ljudsku seksualnost stvar kulture i politike, a ne tek “ljudskih prava”.
“Peasant nation” (seljačka nacija), rekao je jučer jedan moj znanac, Englez, konzervativac, katolik i protivnik istospolnih brakova. On smatra da su Irci jednostavno malo iskompleksirani, jer im se već stoljećima od strane obližnje imperijalne sile Engleske, koja je upravo na temelju razlika o definiciji braka – sjećate se Henrika VIII, onog koji je raskinuo s papom i sebe proglasio crkvenim poglavarom jer mu papa nije dao razvod, a razvode ubuduće rješavao uglavnom slanjem svojih supruga na gubilište – nameće da su zaostali jer su katolici. Iako je ta “zaostalost” dobrim dijelom i produkt izrazito diskriminatornih zakona u Velikoj Britaniji spram katolika, koji se nakon raskola nisu smjeli školovati, naslijeđivati zemlju, zapošljavati u državnoj službi, javno iskazivati vjeru…
Pogled rečenog Engleza demantira našeg premijera, koji smatra kako su Irci plebiscitarnom legalizacijom istospolnih brakova podigli ugled svoje zemlje. Prilično uvjerljivom većinom, irska nacija, tradicionalna, konzervativna i dominantno katolička, donijela je takvu odluku, rekao je Milanović. Ocijenio je to velikim iskorakom, i istaknuo kako su mrski kapitalisti i bankari, odnosno poslovni svijet, bili najglasniji u zagovaranju “ravnopravnosti”. Nije ni čudno, zar ne, jer novac je u poslu jedini Bog, a ljudi su s poslovnog aspekta ipak samo potrošači i zaposlenici, pa je bilo kakva ‘diskriminacija’ s aspekta kapitalističkog poslovanja stvarno neprihvatljiva: loša je za biznis. Samo otkad su to korporacijski čelnici mjerilo moralnosti u društvu? Korporacije imaju interese, ne i moralni kod. Dublinski nadbiskup Diarmuid Martin je pak glasao protiv istospolnih brakova, jer, ispravno, smatra da se prava homoseksualaca trebaju i mogu poštivati bez petljanja u to što brak jest, a što brak nije. No, rekao je da se radi o društvenoj revoluciji, rekavši kako Crkva “mora zastati i provjeriti što se događa u stvarnosti, i kako ne smije zapasti u stanje negiranja. Što je jasno pogrešno, jer crkva nije tu da bi se vodila za stvarnošću. Ako to uradi postat će politika, i uništit će samu sebe. Crkva je tu da bi stvarnost prilagođavala uvjerenjima, ne uvjerenja stvarnosti. Katolička crkva nije pokopala i nadživjela sve pokrete do sad koji su bili usmjereni protiv nje, od antičkog Rima do komunizma, tako što se “prilagođavala”, već tako što je vjerovala u ono što propovijeda. “Većina ovih mladih ljudi koji su glasali ‘za’ proizvod su našeg katoličkog školskog sustava. Pred nama je očito veliki izazov u prenošenju poruke Crkve”, rekao je nadbiskup.
Drugorazredne i prvorazredne vjere
Stvarno, što žele Irci? Postati drugorazredni protestanti? Upravo je definicija braka bila nešto što je kumovalo tome da je protestantizam dekretom uveden kao državna vjera u tada najkatoličkijoj zemlji planete – Engleskoj. Uzalud je budući katolički svetac i Henrikov prvi ministar, te jedan od najvećih intelektualaca svog vremena Thomas More, čovjek inače vrlo liberalnih (u pozitivnom smislu riječi) shvaćanja, zapamćen među inim i po tome što je kćer poslao na sveučilište u doba kad se to smatralo plauzibilnim koliko i slanje magareta u samostan, upozoravao da preuzimanje ingerencija crkve od strane države – odnosno, progašavanje kralja ujedno i vjerskim poglavarom – vodi u konačnici cezaropapizam i neslobodu. A i danas se često smeće s uma da definicija braka od strane države nije tek pitanje ljudskih prava, pogrešno protumačenih, već i bitno političko pitanje, upravo kao što je razvod bio bitno političko pitanje u doba Henrika VIII. I da nije slučajno da istospolne brakove uglavnom guraju protestantske zemlje u rasponu od SAD i Britanije, do Švedske. Zemlje su to u kojima danas nema ozbiljnih političkih snaga koje bi imale nešto protiv toga, ali i zemlje u kojima crkva nije, kako se to često pogrešno prezentira, razdvojena od države, već je protestantski etos posve utopljen u strukture države i moralne “vrijednosti” koje ona zastupa. Uostalom, engleska kraljica i danas ima titulu “branitelja vjere”. S političkog aspekta, istospolni brakovi imaju gorak okus kulturnog imperijalizma, prvenstveno američkog, nametanja pogleda na brak koji katoličkim kulturama i njihovom shvaćanju braka nije imanentan. Multikulturalnost? “Nije me briga koja je vaša kultura, države koje ne uspiju ostvariti napredak u smjeru zaštite LGBT populacije morat će platiti cijenu svoje nehumanosti”, rekao je prošle godine američki potpredsjednik (inače katolik, ali kulturolški očito više protestant) Joe Bidden. To jasno ne važi za američke saveznike na bliskom istoku, koji umjesto zastave duginih boja radije vješaju homoseksualce kao takve po javnim mjestima.
Pobjeda pobornika istospolnih brakova u Irskoj je značajna prije svega zato jer je istospolni brak prvi put uveden referendumom – ali najviše je pažnje privuklo to što se to dogodilo u jednoj katoličkoj zemlji. Zašto je upravo to bitno? Katoličanstvo se smatra glavnim neprijateljem istospolnih brakova, ne bez razloga. “The New York Times” ishod irskog referenduma o istospolnim brakovima zove “pobjedom ljubavi, pravde i zdravog razuma.” No, da ste bilo kome u antičkom Rimu ili Grčkoj, civilizacijama koje s kršćanstvom blage veze nisu imale, a usto su bile vrlo otvorene spram homoseksualnosti, rekli da su istospolni brakovi stvar zdravog razuma, kamoli pravde, vjerojatno bi vam se Aristotel i Platon nasmijali u brk, i objasnili, onako zdravorazumski, da je brak prirodna ljudska zajednica koja proistječe iz sposobnosti ljudi da se – razmnožavaju, a vjerojatno bi vam objasnili da se radi o farsi i besmislici, nasilnom i nakaradnom izjednačavanju nečeg što je po samoj prirodi stvari različito. Kakve veze imaju istospolni brakovi s razumom? Nikakve. Eventualno s humamošću i empatijom. No to nije isto što i razum, naprotiv je dobrota srca često na drugoj strani od zdravog razuma. Pa nije brak uveden kao društvena forma, a kasnije i religijski sakrament pa na kraju i kao građanski ugovor, radi nečije međusobne ljubavi ili seksualnog nagona nego samo i jedino zato jer veza dvoje ljudi različitog spola može rezultirati potomstvom, pa je bilo poželjno da se zna tko koga hrani, odgaja i oblači, i za njega odgovara. Brak je, kao i monoteističke religije, pratio pojavu patrijarhalnog, sjedilačkog načina života, i oduvijek je bio povezan prvenstveno s odgojem vlastitog biološkog potomstva unutar obitelji. I da, on po prirodi jest restriktivan, a njegov ugled kao društvene institucije proistječe upravo iz veze s odgojem potomstva u stabilnom okruženju. Doživotna vjernost samo jednom partneru sama po sebi inače ne bi imala previše smisla – uostalom, statistički, homoseksualci i jesu osjetno promiskuitetniji, što je i logično.
Još uvijek imate svoje mišljenje? Promijenite ga, neprihvatljivo je
Naravno, pobornici istospolnog braka će reći “pa niti neplodnim parovima brak nije zabranjen pa zašto ljudima braniti nešto ako je to njima bitno”, no to je promašen argument, otprilike kao da pitate zašto bi nekom tko ništa nije skrivio bilo zabranjeno otići u zatvor i ostati tamo, ili zašto netko zdrav ne bi smio ležati u bolnici: jer za tim nema stvarne društvene potrebe. Pravo pitanje je zašto bi se borci za seksualne slobode – a gay revolucija je čedo seksualne revolucije – borili za pravo na stupanje u jednu restriktivnu i diskriminatornu – jer diskriminirate iz svog seksualnog života sve one s kojima niste u braku – instituciju kao što je brak? Brak podrazumijeva ekskluzivnu seksualnu vezu, odnosno seksualnu vezu samo s jednom osobom do groba, što u kontekstu homoseksualnih odnosa nema nekog naročitog smisla niti ima realne potrebe za ograničenjima koja brak postavlja pred raznospolne parove, ona su tu prvenstveno zbog potomstva. Ovdje se treba sjetiti da je ideja istospolnih brakova potekla iz puritanske Amerike, u kojoj brak ima posve drugo mjesto u društvu. Biti neoženjen ili neudana je tamo oduvijek bilo zapravo mnogo manje društveno prihvatljivo nego u Europi, naročito u njenom katoličkom dijelu. Kao primjer razlika između protestantske i katoličke etike kad se radi o pogledu na brak kao društvenu instituciju, uzmite samo bračnu nevjeru. U Americi, političar koji vara ženu je zapečatio karijeru, dok je u Francuskoj i Italiji nekako uvijek bilo normalno da političari imaju ljubavnice. S druge strane, razvod je u Americi posve prihvatljiv, dok u Europi baš nije popularno da se političar razvodi sred mandata, ili da živi u petom braku. Različite kulture bitno različito tretiraju brak.
No niti jedna kultura i civilizacija prije naše zapadne kršćanske, i to u njenom 21. stoljeću postojanja, nije smatrala istospolne brakove nečim razumnim, upravo suprotno. Prvi istospolni brak zabilježen u povijesti je sklopio Neron s jednim dječakom koji mu je bio rob: Neron je bio mladenka, i organizirao je veliku paradu Rimom, odjeven u žensku odjeću. Nerona, jasno, nitko od suvremenika nije smatrao utjeloveljenjem zdravog razuma i pravde. U stvari, mislili su da je i taj brak jedna od manifestacija njegovog ludila. Znači li to da sve civilizacije prije naše i mimo naše nisu poznavale zdrav razum, i ne poznaju ga ni danas, jer nisu poznavale istospolni brak? Uključujući one dalekoistočne, u kojima nema ‘zatucanih’ katolika a zapravo ni religija, poput Kine i Japana, ili izumrlih civilizacija? Koje je to prosvijetljenje do kog smo došli posljednjih par godina i desetljeća? Još ne tako davno, i najveći današnji pobornik istospolnih brakova u politici, američki predsjednik Obama, bio je protivnik takvih brakova. No promijenio je mišljenje, povodeći se za mišljenjem većine. Nedavno je podršku takvim brakovima dao i Jeb Bush, konzervativni kandidat za predsjednika SAD. Stav javnosti na zapadu se vrlo brzo mijenja u korist istospolnih brakova, pa ih danas zagovaraju i isti oni ljudi koji su ih pred tridesetak godina smatrali bolesnicima i perverznjacima. Kako nikad nisam smatrao da homoseksualnost treba kriminalizirati, nemam ni potrebe mijenjati svoj stav o istospolnim brakovima. No, imati danas svoje mišljenje o istospolnim brakovima kao o farsi i notornoj besmislici je otprilike jednako socijalno prihvatljivo kao u Iranu zagovarati zabranu Islama. A ljudi u pravilu idu linijom manjeg otpora i klone se socijalno neprihvatljivih stavova, pa tako i ideja istospolnih brakova – koja pred tridesetak godina ne bi skupila 1% pobornika – danas, pod utjecajem peer pressurea, pritiska od strane javnosti pojačanog kroz medije i preko političara, svugdje ima sve više pobornika.
Farsom protiv razuma
No činjenica je da oni i dalje jesu – farsa, mimikija. Uz sav govor o nediskriminaciji, nitko nije ponudio odgovor na jednostavno pitanje: zašto bi ljudi koji žive u braku trebali imati veća prava pred zakonom od nevjenčanih ljudi, samaca, onih koji žive u otvorenim vezama, onih koji žive u zajednici s više partnera, i tako dalje. Ako već želimo odbaciti tradicionalnu definiciju braka, zašto onda odbaciti samo raznospolnost, a ne i druge stvari? Brak pred državom nije sakrament, već građanski ugovor, pa zašto onda ne dozvoliti sklapanje braka na tri ili pet godina, ako već cilj nije isključivo odgoj biološkog potomstva? Nitko isto tako nije dao objašnjenje zašto bi brak, koji je prije svega kulturno definiran, trebao biti jednako definiran u svim kulturama i civilizacijama? Tradicionalno, brak je u kršćanskoj kulturi bio definiran s tri stvari: bio je ekskluzivna i doživotna seksualna veza dvoje ljudi, različitog spola. Dakle, monogaman, trajan, i raznospolan. U drugim kulturama nije nužno monogaman, brojne kulture poznaju i grupne brakove, poligamiju, i tako dalje, pa i brakove koji nisu vremenski neograničeni, no niti jedna kultura ne poznaje istospolne brakove, otkad je svijeta i vijeka.
No pobornici će reći da se u slučaju braka radi o diskriminaciji. To zapravo nije točno: o bračnoj diskriminaciji bi se radilo, u striktnom značenju riječi, kad bi homoseksualcima bilo zabranjeno stupati u brak pod jednakim uvjetima koji važe za sve ostale. Njima međutim nije zabranjeno stupati u brak s osobama suprotnog spola, pa se tu zapravo ne radi striktno o diskriminaciji. Ravnopravnost znači jedanaka pravila za sve, a ne znači da ta pravila nužno svakom jednako odgovaraju. Može se lamentirati o neizravnoj diskriminaciji, jer su pravila za stupanje u brak takva da možda nekom više odgovaraju nego nekom drugom, no to je sklizak teren pa se neizravnom diskriminacijom može proglasiti i to što glupani ne mogu upisati medicinu ili završiti atomsku fiziku. Nitko jasno nije osmislio brak kao zajednicu osoba različitog spola da bi napakostio homoseksualcima. Oni se jednostavno ne kvalificiraju za njega. A ni njima samima brak nikad nije bio bitan, osim eventualno kao mimikrija u društvima koja su bila neprijateljski nastrojena spram homoseksualaca. Što s današnjim svijetom nije slučaj. Ili ipak jest? Homoseksualcima se zapravo poručuje “u redu, možete biti članovi našeg pravednog i civiliziranog društva, ali onda poštujte njegove institucije poput braka i nemojte se seksati po gay klubovima nego lijepo živite u monogamnom braku, kao i svi dobri kršćani”. Da sam homoseksualac, iskreno, meni bi ta ideja istospolnog braka bila pomalo uvredljiva. Neki gay aktivisti iz revolucionarnih dana pokreta vide u tome i pokušaje asimilacije, stvaranja pokornih građana od potencijalno po establishment opasne skupine, i nije da takva razmišljanja nemaju temelja.
No više temelja od priče o diskriminaciji homoseksualaca jer se eto ne smiju međusobno ženiti ima smisla priča o diskriminaciji katoličkih zemalja na račun protestantskog viđenja braka. Katolici su ovdje ti koji su zapravo diskriminirani zbog stava svoje crkve o braku – a prava diskriminacija je ona koja se provodi nad vama zbog vaših uvjerenja. Katolička crkva, jasno, nikad neće moći sklapati istospolne brakove ako se ne želi odreći samih temelja svog viđenja braka – a taj temelj je da brak i spolni odnos moraju biti otvoreni prema novom životu, da ne smiju biti sami sebi svrha. Zato se RKC i protivi pobačaju, kontracepciji, i istospolnom braku. Naime, homoseksualni odnos je sam sebi svrha, i nema druge svrhe. Naravno, svatko je slobodan seksati se iz užitka, ali nitko zbog toga nije dužan stupiti u brak. Bar bi to tako trebalo biti.
Vjerske slobode su stvar prošlosti, a uskoro i sloboda govora
“Ako su svi ljudi jednaki, zašto neki ljudi, neovisno od toga što je riječ o većini, misle da smiju drugim ljudima, manjini, zabraniti pravo na brak? Ovdje je riječ o posljednjoj velikoj vrijednosnoj diskriminaciji modernog čovječanstva, za koju ne postoji niti jedno racionalno opravdanje”, kažu pobornici istospolnog braka. Međutim, činjenica je da crkva političke korektnosti mora stalno proizvoditi nove “diskriminirane” kategorije ljudi kako bi opravdala svoje propovijedanje jednakosti. Brak nije pravo, povijesno se on više smatrao obavezom. Danas on nije i ne mora biti ničija obaveza. Takva “zašto ne” argumentacija je jasno bezvrijedna i odraz moralnog relativizma, koji sve stvari vrednuje jednako u ime nediskriminacije. Naravno, postoji i razumno rješenje, koje bi homoseksualnim parovima (trojkama, petorkama, kome god) omogućilo jednaka zakonska prava, bez nametanja katolicima nečeg što njima iz uvjerenja nije prihvatljivo, a to je ono po kom bi država jednostavno odustala od sklapanja brakova – te prepustila to religijama, pa i javnim bilježnicima koji bi sklapali ugovore između parova koje god vrste, te jednostavno te ugovore registrirala. Ukoliko par homoseksualaca želi živjeti u braku, jer smatra da je društveno neprihvatljivo u njihovoj sredini živjeti u vanbračnoj vezi, može jednostavno otići u crkvu koja takve brakove sklapa – neku od luteranskih denominacija, recimo – i sklopiti brak. Slično rješenje je nedavno usvojila Alabama. Ovako, u državama koje su legalizirale istospolne brakove u ime čovječnosti, ostaju dva velika problema: jedan je što, ukoliko država izjednačava istospolne i raznospolne brakove pred zakonom, mora izjednačiti i pravo na usvajanje djece, a jasno je da su djeca koja neće imati bilo oca, bilo majku, biti deprivilegirana odnosu na one koji imaju oboje. Zdrav razum kaže da pravo djeteta na oca i majku dolazi prije nečijeg hira. Djeca istospolnih roditelja su nedavno sama pisala o tom problemu, na što sam se također osvrnuo: ona su patila zbog toga jer nisu imala majku (ili oca), i jer su rasla u sredini koja s drugim spolom ne želi imati posla i smatra ga nepotrebnim. A pravo na brak je nemoguće zakonskih razdvojiti od prava na usvajanje djece. A drugi problem je spomenuta diskriminacija katolika: ukoliko država izjednačava istospolne brakove s ostalima, može narediti svim crkvama da ne smiju nikog “diskriminirati” i da moraju sklapati i istospolne brakove, uključujući RKC. Čime bi se država zapravo izravno uplela u slobodu savjesti i vjere svakog pojedinca, i neke religije proglasila manje vrijednima od drugih. A to je mnogo ozbiljniji vid diskriminacije, s ozbiljnim potencijalnim političkim posljedicama, i naravno na štetu dominantno katoličkih nacija poput Hrvatske, pa i Irske koja je takav zakon referendumski prihvatila.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr