Josip Jović: ‘Hebdo’ i Brešan su lažni heroji slobode
Stravičan događaj s početka ove godine, kada je skupina muslimanskih terorista pobila gotovo cijelu redakciju pariškog satiričkog lista Charlie Hebdo, dobio je ovih dana svoj nastavak. Tom je listu međunarodna književna organizacija zvana PEN (pjesnici, esejisti, novelisti) dodijelila nagradu za slobodu izražavanja.
U toj ga nakani nije omeo ni oružani napad na izložbu karikatura o Muhamedu u Texasu dva dana ranije, kao ni odbijanje prisustvovanja dvadesetak poznatih književnika činu dodjele, uz posve točnu primjedbu kako sloboda izražavanja ne znači slobodu vrijeđanja, te kako je Charlie uvrijedio francuske muslimane, kao i muslimane širom svijeta. Ovaj list nikada ne bi bio nagrađen da nije napadnut, a sama se nagrada može smatrati novom provokacijom.
Profitabilna suosjećajnost
U tim tragičnim danima urednik Charlieja Stephane Sharbonnier nazvan je herojem slobode, čitav se zapadni svijet digao na noge u ime visokih principa obrane novinarskih sloboda, slobode mišljenja i izražavanja. Spretni su trgovci tu tragediju iskoristili vrlo komercijalno. List koji se prodaje obično u pedesetak tisuća primjeraka tiskan je u milijunskoj nakladi.
U Parizu je organiziran veliki prosvjedni skup na čijem su se čelu našli državnici mnogih zemlja pokazujući na najlakši način svoju odanost ljudskim pravima i slobodama i polažući test vlastite ispravnosti. Nosili su se diljem Europe transparenti s natpisom: “Ja sam Charlie.” Tih je dana u Nigeriji ubijeno dvije tisuće kršćana i gotovo nitko nije digao glas zgražanja ili osude, a kamoli otišao u tu afričku zemlju.
Takva suosjećajnost očito ne bi bila tako profitabilna. Živimo, na žalost, u svijetu dvostrukih, redovito ideoloških kriterija. Smrt jednih potrese cijeli svijet, smrt drugih je tek brojka za crnu kroniku, jednima je dozvoljena laž, drugima ni istina, jednima uvrede, drugima niti kritika, za jedne su rezervirane nagrade, drugima je zatvoren javni prostor. Odavno je čak i ona najuglednija, Nobelova nagrada, politizirana, i to ne samo ona za mir ili književnost, već, bojim se, i za kemiju.
Sve ovisi o moći i novcu
Funkcija karikature ili satire je kritika društvenih nakaradnosti i ljudi koji na loš način kreiraju sudbinu svijeta i pojedinih društava. U vjeri, vjerovanju, vjerskim prorocima i svecima teško je vidjeti problem ili izazov. Karikature koje se na to odnose mogu, stoga, biti samo rezultat vjerskih predrasuda, netolerancije ili ateizma kao angažiranog pogleda na svijet.
Treba li reći da su vlasnici Hebdoa ljudi židovske nacionalnosti. Predmet njihova izrugivanja redovito je Muhamed, ali ništa bolje ne prolazi ni Isus, nikada, međutim, Mojsije na primjer. Mauruice Sinet, jedan od autora CH, nije se rugao ničijoj vjeri, ali je ipak dobio žurni otkaz pod egidom antisemitizma zato što je ismijavao vezu Sarkozyjeva sina s nekom bogatom Židovkom.
Zapadni kršćanski svijet kao da postaje žrtva dva fundamentalizma koja se tuku preko njegovih leđa, a da tog on nije ni svjestan, kao da se cijeli svijet našao u procjepu izraelsko-palestinskog sukoba kojemu nema kraja i kao da malo po malo svijet postaje zapaljiva kugla kojoj se loži vatra na Bliskom istoku.
Ubijanje novinara nema, naravno, nikakva opravdanja, ali ga ne bi bilo da muslimanske svetinje nisu izvrgnute ruglu. Kome to i zbog čega treba? Ne bi bilo ni ISIL-a da se kreatori svjetskog poretka nisu upustili u rušenje nepoćudnih režima, od Iraka i Tunisa, preko Egipta i Libije do Sirije i Irana, što su naši naivni analitičari odmah nazvali arapskim, demokratskim proljećem.
Svećenikova djeca
Charlie Hebdo ima stanovitu vezu i s Hrvatskom, i to posredstvom jednog filmskog uratka koji se zove “Svećenikova djeca”, redatelja Vinka Brešana. Navodno iznimno je to gledan film i u nas i u inozemstvu, a od 1. travnja prikazuje se i u francuskim kinima. Film je inače prilično infantilna komedija na račun katoličkih svećenika, koji u tom filmu buše kondome kako bi podigli natalitet na jednom otoku, a sami svojom dvoličnošću izazivaju smrt djevojke.
Gledanost ili čitanost manje je plod kvalitete djela, a više reklame. Novina o kojoj je riječ prihvatila se medijskog pokrovitelja jer se film uklapa u njezin svjetonazor, u njezinu averziju, u dominantni svjetonazor moćnih i pobrao je sve pohvale. Ubijeni urednik izradio je plakat za film, o kojemu se piše na pune četiri stranice. Ulaznice se, perverzno, prodaju uz podjelu kondoma. Urednici uopće i ne govore o umjetničkim kvalitetama filma, već se zadovoljavaju ocjenom kako je to “subverzivna i angažirana priča”.
Subverzivna u odnosu, kakva hrabrost, na Katoličku crkvu. Jedna druga ocjena govori kako je film usmjeren protiv petljanja vjerskih ustanova u ljudske slobode. Opet, dakako, izrazito politička kvalifikacija. Sam Brešan će patetično i pretenciozno kazati kako njegov film znači “osvajanje novih prostranstava slobode”.
Ispada tako da su baš Crkva i svećenici, pored tolikih zatirača i manipulatora, glavni zatirači slobodoumnosti i privatnosti. Zato je valjda francuski sud u jednoj pokrajini naredio uklanjanje spomenika papi Ivanu Pavlu II., koji je europskoj slobodi dao više nego svi filmovi i sve novine ovoga svijeta.
JOSIP JOVIĆ/SLOBODNA DALMACIJA
