Milanović i njegova vlada nisu se sposobni usuglasiti oko datuma izbora
Izvjesno je da se prije ljeta Sabor neće raspustiti, a ako se čeka početak jesenskog zasjedanja, to znači da prije studenoga ne možemo očekivati izbore
U sustavima parlamentarne vlade uobičajeno je da parlamentarna većina tempira datum izbora, donošenjem odluke o raspuštanju parlamenta u trenutku kad je to za većinu najpovoljnije (u okolnostima u kojima računa na izbornu pobjedu), odnosno najmanje loše, u okolnostima poput današnjih hrvatskih kad je svima posve jasno da izbori donose smjenu vlasti.
Parlamentarne izbore, međutim, nikad ne raspisuju niti parlament niti vlada, nego predstavnik suvereniteta, dakle, ili monarh ili predsjednik republike, sukladno uvjetima definiranima ustavom. Za aktualnu administraciju obično je najnepovoljnije kad se izbori održavaju zimi, u depresivnom dijelu godine, kad su građanima troškovi najveći, kad je nezaposlenost najveća, kad su građani posebno kritični prema efektima djelovanja vlade. Vlada i parlamentarna većina obično čekaju neki važan događaj koji bi mogao unijeti optimizam u političku arenu i doprinijeti porastu popularnosti vladajućih.
Ako, međutim, povjerenje u neku administraciju padne ispod određene razine, optimizam više ne pomaže. Kad administracija nema nikakvih rezultata niti cilja, koji bi joj davao mandat za vladanje, produljeno održavanje na vlasti samo izaziva rezignaciju biračkog tijela koje inače tradicionalno podupire tu političku opciju. Ti birači neće se okrenuti „drugoj strani“, neće glasovati za konkurentsku stranku, nego će apstinirati, neće izaći na izbore. S druge strane, u biračkom tijelu uvijek postoji kontingent glasača, koji uglavnom ne izlaze na izbore, jer tradicionalno nemaju povjerenja u političku klasu. Međutim, u uvjetima u kojima oni koji su skloni vladajućima zapadaju u rezignaciju, ovo se biračko tijelo budi. Kad ono osjeti da je moguć veliki preokret, obično se mobilizira. Ti glasači promjene mogu se odlučiti za dvije političke strategije.
Prvu smo vidjeli na nedavnima hrvatskima predsjedničkim izborima kad su se odlučili za nesistemsku opciju, za kandidata koji ne pripada političkoj klasi (Ivana Vilibora Sinčića), a druga moguća strategija je priključivanje tih glasača promjene političkoj matici i glasovanje za onu političku opciju za koju je očito da donosi političke promjene. Na taj način glasači promjene u Hrvatskoj su glasovali dva puta, 1990. za HDZ i 2000. za koaliciju SDP-a i HSLS-a. Dio glasačkog tijela Kukuriku-koalicije iz 2011. također su bili glasači promjene, a ne glasači koji bi bili stranački i politički vjerni toj koaliciji, odnosno najvećoj stranci vladajuće koalicije. Potpora glasača promjene kratkoročno je vrlo povoljna za stranku ili koaliciju, ali dugoročno može izazivati i opasnosti. To biračko tijelo daleko je teže „zadovoljiti“, ono traži brze promjene i sve odmah, a vrlo lako napušta svoj „jučerašnji“ politički izbor.
Iako je odabir termina narednih izbora formalno u rukama vladajuće većine, u konsolidiranim demokracijama odabir vremena raspisivanja izbora ipak je uvjetovan postizanjem političkoga i društvenog konsenzusa. Nije svejedno niti to kad javnost želi parlamentarne izbore, a što o odabranu terminu misli trenutna parlamentarna manjina. Posebice su na konsenzus upućeni akteri u parlamentarnim arenama gdje postoji svojevrsna kohabitacija, kad predsjednik republike, koji raspisuje izbore, ne pripada političkoj opciji koja trenutno ima parlamentarnu većinu. Za razliku od situacije na nedavnim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, kad je bivši predsjednik Josipović od svojih političkih drugova zahtijevao da izbore raspišu u vremenu koje je njemu najviše odgovaralo, premijer Milanović takvo pogodovanje ne može tražiti od predsjednice Grabar-Kitarović, a mogao bi da je bivši predsjednik Josipović i dalje na dužnosti.
U prethodnom mandatu, dok je Jadranka Kosor bila premijerka, Vlada je praktički do kraja mandata imala jedan važan cilj – završetak pregovora s EU i potpisivanje Ugovora o pristupanju. Da na posljednji dan mađarskog predsjedništva, 30. lipnja 2011, pregovori nisu bili završeni, u atmosferi koja je bila uspostavljena, ta bi Vlada morala podnijeti ostavku, bio bi raspušten parlament i raspisani izbori, a na osnovu kapaciteta trenutne administracije i njenih „europskih uspjeha“, vidimo da bi to dovelo u pitanje dugoročno pristupanje Hrvatske Uniji. Predsjednik Josipović se 2011. uključio u javnu raspravu o datumu izbora i zahtijevao da Vlada, ako ne završi pregovore u zadanom roku, odstupi i omogući mu da raspiše parlamentarne izbore. Tadašnja parlamentarna većina nije Predsjednika sumnjičila da prekoračuje svoje ovlasti, nego je s njim uspostavila konsenzus i nakon završetka pregovora dogovorila datum raspisivanja izbora.
I prethodnom sazivu Sabora mandat je istjecao u prosincu, što znači da je zadnji mogući datum izbora bio negdje u veljači iduće godine. Međutim, nitko u javnosti nije niti spomenuo mogućnost da Sabor nastavi zasjedati dok ne bude raspušten po sili Ustava, kao što u pitanju nije bila niti vrijednost konsenzusa o datumu izbora.
Zoran Milanović i njegova vlada najmanje su sposobni za bilo kakvo odlučivanje usuglašavanjem. Iako je predsjednica Republike ta koja će odrediti datum izbora i raspisati ih, nema nikakve naznake da bi ili Vlada ili vladajuća većina bili spremni na dogovor s njom o datumu izbora. Iako se donedavno spekuliralo da premijer Milanović želi izbore još prije ljeta, ispostavilo se da je to bila samo još jedna njegova politička patka. Iako je on doista priželjkivao taj datum izbora, vjerojatno je morao konstatirati da nema snage raspustiti Sabor. Naime, njegovi koalicijski partneri žele mandat potrošiti do kraja, svjesni da je za mnoge od njih kraj mandata ujedno i kraj političkog života i da nikad više neće biti izabrani ni na koju političku dužnost na nacionalnoj razini, a i u njegovoj vlastitoj stranci mnogi su svjesni toga, pa zato i neskloni „prijevremeno“ se odreći saborskog mandata. Ako je računao na to da će raspuštanje Sabora izglasati njemu preostali vjerni zastupnici i zastupnici HDZ-a, razočarala ga je racionalna odluka glavne opozicijske stranke da za raspuštanje Sabora SDP mora sam sakupiti potreban broj glasova, a ako želi otići, Milanović može podnijeti ostavku i tako raspustiti Vladu i provocirati nove izbore, odnosno moć odlučivanja prenijeti na Predsjednicu.
Izvjesno je da se prije ljeta Sabor neće raspustiti, a ako se čeka početak jesenskog zasjedanja, to znači da prije studenoga ne možemo očekivati izbore. Veliko je pitanje je li premijer Milanović posve izgubio kontrolu nad zastupnicima Kukuriku-koalicije i može li on uopće, raspuštanjem Sabora krajem rujna ili u listopadu, provocirati izbore u studenom ili na samom početku prosinca. Čini se da je to malo vjerojatno, da je vladajuća koalicija u situaciji kad u njoj nitko nema snage donositi političke odluke, što znači da ćemo na izbore pričekati do iduće godine.
Jedino ako bi se zaoštrio pritisak europskih institucija zbog procesa prekomjernog deficita i prevelike financijske neravnoteže, moguće je da bi Vlada odustala od nastavka mandata, i nekako primorala svoje zastupnike na izglasavanje raspuštanja Sabora. Za bilo kakvu reformu, naime, Vlada nema snage, a u Sabor nema čak niti toliko povjerenje da mu rebalans proračuna, iako mu je temeljito promijenila i prihodovnu i rashodovnu stranu, uputi na potvrđivanje.
Autor: Davor Gjenero/direktno.hr
