Hrvatska zastava je najtraženiji uvozni artikal u Srbiji?!

Povijest epskog samozavaravanja: ‘Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž’ – Zadnja nogometni susret između Srbije i Hrvatske u Beogradu zorno potvrđuje da je najtraženiji uvozni artikal u Srbiji hrvatska zastava koja plane čim se pojavi.

Postoji na “ovim prostorima“ politička disciplina po kojoj je homo balkanicus superioran baš svima u Europi i šire, kako bi to lijepo naglasili naši sve brojniji antifašisti. Naime, o čemu se radi? O mudroj i tobože lukavoj transakciji kako očigledni poraz pretvoriti u pobjedu! Povijest epskog samozavaravanja u “regionu“ počela je na Vidovdan 15. lipnja 1389.g., na Kosovu polju. Srbi su bili “moralni pobjednici”. Imali su terensku nadmoć, posjed lopte od 70% prema 30%, ali su nezasluženo izgubili. Navodno su Turci bili čak pozitivni na kasnijoj doping kontroli, a i srpski golman Vuk Branković je bio opravdano sumnjiv zbog olako primljenih golova. Srpski cenarfor Miloš Obilić eliminirao je najboljeg Turčina, Sultana Murata tako da Srbi od tada slave veliku i senzacionalnu pobjedu nad favoriziranim Turcima. Što su Turci, nakon tog poraza, 500.g., slavili u Srbiji do danas nije objašnjeno.

To je uglavnom najstariji primjer pretvaranja poraza u pobjedu koja se i danas ponavlja u slučaju Draže Mihajlovića. Genezu te balkanske mudrosti izvrsno nam je objasnio “otac nacije“ Dobrica Ćosić u svojim Deobama napisavši doslovno: “Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije…“ Dodatno priznanje: “Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž…“ Od 15. lipnja 1389.g., do danas “ovim prostorima“ i “regionima” tsunami laži i pretvaranja poraza u pobjede postao je balkanska športska perjanica koja je našim talentiranim lašcima donijela pregršt zlatnih medalja za -kako je napisao Dobrica Ćosić -“lažemo, stvaralački, maštovio, inventivno…“ Lagali su nam 1991.g., da će nas “treća armija Evrope“ deklasirati. 5. kolovoza 1995.g., vidjelo se tko je koga deklasirao! Nakon početnog šoka, lansirana je laž ravno u Haag o zločinima u Kninu i prekomjernom granatiranju u kojem je poginuo jedini Srbin bez svog traktora. Ni Hrvati tu nisu željeli ispasti inferiorni. Napumpan je broj poginuli po “Jasenovačkoj formuli“ na 700-800 civila. HHO, Documenta, nevladine udruge, Stipe Mesić, Zoran Pusić, Feralovci, orjunaši, gledaoci Žikine dinastije i tko bi ih sve nabrojao. Ali slijepi i gluhi suci u Haagu zaustavili se na oko 40 do zuba naoružanih civila. Umjesto nagrade za “inventivnu“ laž kako okončati Tuđmanovu državu, a što je “inventivno“ u Jutarnjem predvidjela Snješka Pavić, naši generali – u sudačkom produžetku – pobijedili! Skoro kao i 5. kolovoza 1995.g. Zabili su pobjedonosni gol koju minutu prije kraja. Opet šok i cmizdrenje u stilu “prosto ne mogu da verujem!“. Neki tvrde da je bilo gore nego 5. kolovoza 1991.g. Onda smo barem imali traktore i Petera Galbraitha na čelu kolone zečeva. Sada, nakon oslobađajućih presuda generalima, treba početi suživot s povampirenom ustaškom zmijom.

Renomirani arhitekti laži dobili su zadatak hitno osmisliti novu “istorijsku“ laž koja će pomest i Bljesak i Oluju, a koja će izjednačiti i Tita i Tuđmana te neprekidnim i upornim ponavljanjem “empirijski“ dokazati da je Hrvatska postala država zahvaljujući zasjedanju ZAVNOH-a i Titovom Ustavu iz 1974.g. Ognjištari iz Like, Hercegovine, Imotskog i ostali “neofašisti“odmah su se počeli derati: “Tito je 1972.g., rekao da će Sava prije poteći uzvodno nego će Hrvatska biti država“; “Tito je pobio više Hrvata nakon “oslobođenja“ nego svi Turci, Mađari i Austrijanci kroz povijest” itd… Sve je to izazvalo samo sažalan osmjeh intelektualno superiornijih … lažaca! Teško da ognjištari mogu shvatiti marksističku dijalektiku kojom je Maršal tako briljntno vladao. Ako je netko imao Marksa u malom prstu (pa bio to i onaj prst koji je pravi Broz izgubio radeći na stroju kako to tvrdi Titov prijatelj iz radničkih dana Niko Ivšić) onda je to bio svestrani Tito. Ako je itko obožavao Marksa opet je to čovjek za koga Predsjednik naše Vlade smatra da u povijesti nismo imali boljeg -Tito. I Tito i naša marksistička elita koja je toliko obožavala Marksa zasigurno su znali koliko nas je dragi bradonja cijenio. U ostalom kao i svi bradonje. Od Draže do Castra. Evo te poslastice za naše komunističke bigote. Dragi Karl je u Neue Rheinische Zeitung napisao od riječi do riječi: “Nema sumnje da Bečani i Mađari tjeraju taj klatež u Dunav. Šibaju te drske fukare, gladuše, desperadose, čopor ništarija, bitange, skitnice, hrvatsko blato, podle kmetove. Te bijedne pustolove izbljuvala je njihova prezasićena zemlja. Hrvate bi trebalo potopiti u Dunavu i izbristati s lica zemlje…“. Tito je 1945.g., poslušao mudrog komunističkog bigota i pokušao Hrvate izbrisati sa lica zemlje. Zbog Marksovog savjeta iskopano je blizu tisuću jama koje su napunjene živim i mrtvim Hrvatima. Ali ništa! “Fukare, gladuši, ništarije, bitange, hrvatsko blato..“ umjesto da se potopilo u Dunavu u kolovozu ljeta Gospodnjeg 1995.g., stvorilo svoju državu. Ako to dolje iz pakla gledaju Karl Marks i Tomaš Garrique Massaryk, koji je napisao da su “Hrvati niža vrsta Srba“, mora da su sretni i zadovoljni !!! Proglasiti jedan narod nižom vrstom Srba i fukarama, bitangama, blatom koje treba potopiti u Dunavu, a taj isti narod, ti “podli kmetovi“, u glavnom gradu imaju Aleju Karla Marksa i odmah uz Trg Maršala Tita i ulicu Tomaša Masaryka onda je Karlu i Tomašu malo lakše podnositi iznenadni topli val u paklu koji ne prestaje od 5. kolovoza 1995.g. Netko će se zapitati: “Što je sa Titom?” Gledajući skup antifašističkih šišmiša u Lisinskom, teško se oteti dojmu da Joža Broz nije u raju. Nadam se samo da je to onaj isti raj koji su Tito, Staljin, Pol Pot, Mao i drugi “antifašisti“ obećavali za života svojim narodima i narodnostima. U tom slučaju su Marks i Masaryk prošli skoro pa lišo.

Zadnji nogometni susret između Srbije i Hrvatske u Beogradu zorno potvrđuje da je najtraženiji uvozni artikal u Srbiji hrvatska zastava koja plane čim se pojavi.

Još se definitivno ne zna tko zapovijeda vojskom u mirnodobsko vrijeme. Lijevi misle da je to Fred Matić, a desni da je to Kolinda. A sve dileme razriješio je strogi legalista Stipe Mesić. On, mudar kakvim ga je Bog već stvorio, s puno nagomilanog iskustva, izjavio je da hrvatskom vojskom zapovijeda ministar obrane pod uvjetom da je iz SDP-a. Ili tako nekako. Takvom izbalansiranom i neutralnom izjavom podsjetio je mnoge na početak njegovog slavnog mandata Predsjednika RH. Prvu svar kojom je automatski postao “najpopularniji “ političar u Lijepoj našoj bila je umirovljenje ili, kako on voli reći, penzionisanje hrvatskih pobjedničkih generala. Sad se nameće samo od sebe jedno pitanje: kako je mogao “penzionisati“ Gotovinu i ostale generale kad za vrijeme mira to rade Kotromanovići, Matići, Radoši…? Sjećam se da je taj isti Stipe rekao da je Bljesak bio “etničko čišćenje“. Malo sam se prepao da će za Oluju izvaliti da je bila “estetsko“ čišćenje, ali srećom od tog govora mržnje se naš antifašista suzdržao. Bilo je sasvim dosta ono što je rekao da Srbi mogu iz Hrvatske odnijeti tek toliko zemlje koliko su na opancima unijeli u RH.

Gledam ga neki dan u Lisinskom: ponosan, uspravan antifašist, odmah spreman na akciju. Glava visoko prema gore. K’o kad je u Australiji pjevao “Juru i Zvonu Bobana“. On je živi dokaz kako se poraz, koji je doživio kod Tuđmana i neuspjelo kandidiranje za Sabor 3. siječnja 2000.g., pametnom logistikom može pretvoriti u desetgodišnji triumf. Mom teniskom partneru prof. Žukini ni danas nije jasno kako mu je to uspjelo usprkos dvostrukom svjedočenju protiv Hrvatske u Haagu. “Dragi Žuki” blago ga podučih “sreća da je u Haagu svjedočio samo u dva navrata. Zamisli da je svjedočio pet šest puta. Mjenjao bi se ustav i Stipica bi bio doživotni predsjednik”.

U tom slučaju danas ne bi imali spašavanje vojnika Rayana od strane Ustavnog suda. Vojnik Rayan je umjetničko ime za bivšeg predsjednika Ivu Josipovića. Ivo, fin u uglađen kakav je već po naravi, moje klijente prof. Jurčevića i prof. Tomca javno je nazvao luđacima i sličnim simpatičnim epitetima. Profesori potpisali punomoć pa je privatna kaznena tužba otišla na sud. Sud pričekao da Kolinda pobijedi i zakazao pripremno ročište. Na dan 15. svibnja o.g., neposredno pred početak ročišta, sud je dobio ljubezno pismo od Ustavnog suda RH u kojem doslovno stoji: “Ročište određeno za 15. svibnja u tom predmetu neće se održati.“ Na taj način Ustavni sud je prešao granicu svoje nadležnosti i ušao u nadležnost redovnog suda. U ovom slučaju u nadležnost Općinskog kaznenog suda u Zagrebu. Ako Ustavni sud misli da je dr. Ivo Josipović još uvijek predsjednik RH i da ima kaznenopravni imunitet onda je to pitanje koje se može brzo staviti ad acta. Po mojoj procjeni Ustavni sud je samo trebao upozoriti Općinski sud da je dužan zatražiti odobrenje za vođenje kaznenog postupka protiv bivšeg Predsjednika, a sada profesora na Pravnom fakultetu u Zagrebu. To je sve. Ovo “neće se održati“ previše podsjeća na neke druge ustavne sudove iz nama bliske prošlosti, a koje smo iz milja zvali “grobljem slonova“. Još nešto! Među sucima koji su potpisali tu odluku bilo je barem tri-četiri bivša pofesora s Pravnog fakulteta u Zagrebu koji će se, nakon isteka mandata, vjerojatno vratiti na Pravni faks. Zar nikome od njih nije palo na pamet da se zbog mogućeg sukoba interesa izuzmu od odlučivanja u tom predmetu. Osobno znam da je Ustavni sud postupio temeljem ustavnih propisa. No, bazično je pitanje tko donosi u ovoj državi propise koji su arhaični i ponekad čak i glupi? Tko je donio recimo zakon da se na doniranu hranu sirotinji plaća PDV-e? Tako da veliki lanci radije bacaju višak neprodane hrane u smeće nego da ih daruju onima koji su gladni. Rekao sam i napisao da smo pravno retardirana zemlja. Mogu li me propisi o doživotnoj zaštiti bivših predsjednika koji me podsjećaju na zaštitu ličkih medvjeda i propisi o plaćanju PDV-a na doniranu hranu demantirati?

Na brojnim manifestacijama u okviru dana Roma sve prisutni Ivan Zvonimir Čičak ne propušta naglasiti da su Romi u nas diskriminirani. Da je u pravu svjedoči podatak da sve romske udruge u Hrvatskoj primaju zajedno manje love nego njegov HHO.

Autor: Zvonimir Hodak/dnevno.hr

Odgovori

Skip to content