Naše slike o Bogu
Kad sam jednom, u razgovoru s prijateljicom, spomenuo riječ Bog, ona je iznenada uzviknula „Koji Bog? Kakav Bog?“. Bunt i prkos je sve što je osjećala tih nekoliko trenutaka. Znao sam i prije da je ta tema za nju jako osjetljiva te me rasprava koja je uslijedila nije iznenadila.
Ne trebam napominjati da ona nije bila baš najuzornija vjernica. No, njeno pitanje mi je ostalo zvoniti u glavi danima i do danas mi se čini da je ona tim pitanjem dotaknula jednu važnu temu unutar našeg vjerničkog, doživljajnog svijeta.
Moja je prijateljica imala velikih poteškoća prihvatiti Božju opstojnost zbog slike koju je o njemu imala. Ta slika je, između ostalog, bila plod medijski posredovane poruke, selektivne i manipulirajuće. Bila je jedna od onih buntovnih osobnosti koje protestiraju protiv svake vrste licemjerja u društvu, u najboljoj namjeri da svijet učine boljim mjestom za život. No, pritom često gube uvid o važnosti sagledavanja vlastite osobnosti i proučavanja pravih razloga tolike osjetljivosti. Svejedno, ostala je činjenica da joj je njena vlastita slika o Bogu stala na put otvaranju srca. Protiv kakvog se Boga ona zapravo bunila?
Osobni doživljaj
Karl Rahner je jednom ovisniku priznao kako je Bog za njega, nakon dugogodišnjeg proučavanja, ostao velika misterija. Ova izjava može biti put pristupu osobama koje s Bogom (kao takvim, kao pojmom, zamišljajem) imaju problema. Radi se dakle o dopuštanju Bogu da svakome pristupi na njegov osobni način, da ga svatko doživi u svojoj nutrini kao najintimniju bliskost, kao ljubav koja je u tom trenutku progovorila samo njemu poznatim jezikom, izgovarajući njegovo ime. Takav pomak u duši mijenja čovjeka te on može kazati da „zna kome je povjerovao“. Dok se to ne dogodi, u opasnosti smo da uzalud na tuđe pojmove i doživljaje Boga nastojimo staviti svoj potpis.
Važnije nego prisvojiti jednu sliku o Bogu kao svoju vlastitu je dati prostor Bogu u svome životu da nam sam progovori, a to ćemo najbolje učiniti izgovarajući jedan dubinski „evo me“. Taj osobni, za mene povijesni „evo me“ je ključan. On se može dogoditi iznenada, na nekoj duhovnoj obnovi, na svetoj misi ili osobnoj molitvi, no on može biti i proces traženja, on može biti polagano otvaranje gdje ćemo svoje ponašanje, životni stil, način promatranja svijeta polako prilagođavati, „pripravljati put Gospodinu, poravnavati staze“ da bi u našem srcu „Sin Čovječji imao gdje glavu nasloniti“.
Riječi su nedostatne
Zato, kad izgovorim riječ Bog, trebam biti svjestan da ga nisam u toj riječi cijeloga obuhvatio, niti da ga takvoga mogu jednostavno drugome posredovati. Mogu ponekad samo stati na put njegovoj vlastitoj potrazi jer možda nisam za njega autentičan svjedok. No ono što mogu učiniti je ukazati na smjer gdje bi ga ta osoba možda mogla susresti. Židovski je narod to još davno shvatio izbjegavajući Boga imenovati, obuhvatiti ga riječju jer su bili svjesni da je on „svet“, da on izmiče svim našim konceptima i zamišljajima. I kad nam se objavljuje kao čista ljubav u kojoj želimo plivati kao u moru, možemo biti sigurni da On nadilazi i taj koncept i naš ograničeni zamišljaj.
Stoga, ako svojoj prijateljici s početka teksta pristupam na način da joj ukažem gdje bi možda mogla doći do Boga, mjesto da joj nastojim nametnuti svoj doživljaj i svoju sliku, ima šanse da se dogodi promjena. Treba svrnuti pozornost na to da unutar nas postoji prostor slobode za Boga gdje on neće nositi etikete niti biti žrtva njenih ili nečijih tuđih predrasuda. Njega najbolje otkrivam poniznom šutnjom i stajanjem pred tim misterijem koji nam se objavio u Isusu Kristu.
Zbog kojekakvih predrasuda i krivih pojmova, zbog nedostatnog rječnika ili slabosti pojmova da opišu pravu stvarnost, zbog toga što se On ne može zarobiti u naše riječi-koncepte, možemo ponekad puno više o Njemu reći šutnjom i djelima, tek ukazujući na misterij kojem osoba sama treba pristupiti kad začuje svoje ime. Kao Mojsije pred grmom, izuvenih cipela, na koljenima, reći „evo me“.
Autor: Stanko Stojić/laudato.hr
