Biskup Uzinić: O nama ovisi budućnost kršćanstva

14. nedjelja kroz godinu (C), 2016. 

„Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite!“

Nakon prvog poslanja koje je bilo upućeno dvanaestorici apostola koji su bili poslani Izraelskom narodu i koji simboliziraju papu, biskupe i svećenike (Lk 9, 1-6), u današnjem evanđeoskom ulomku Isus daje misionarsko poslanje i sedamdesetdvojici učenika, koji simboliziraju sve vjernike. Naglasak današnjeg evanđelja je na univerzalnosti poslanja. Svi kršćani su poslani. I zato nema ni jednog kršćanina koji bi smio misliti da on nije poslan. I svima su poslani. Nema niti jednog čovjeka kojemu kršćani nisu poslani navješćivati evanđelje.

Lako je, u ozračju Isusovog vremena, razumjeti Isusovu izjavu da je žetva velika i radnika malo. Kako međutim, ako su svi kršćani poslani, tu izjavu shvatiti danas kad na svijetu ima 1.21 milijarda katolika i 2.1 milijarda kršćana? Problem je što se pozvani, a svi smo pozvani, ne odazivaju pozivu na poslanje. Dužni smo svi mi moliti gospodara žetve „da radnika pošalje u žetvu svoju“, ali smo još više dužni odazvati se pozivu na poslanje jer i mi smo sedamdesetdvojica. Isusov poziv i poslanje se ne odnosi na neke ljude, vrijeme ili okolnosti. Isusov poziv i poslanje se odnosi na nas, naše vrijeme i naše okolnosti.

Mi smo Isusovi učenici. On danas nama govori i nas šalje. Mi smo sedamdesetdvojica. Jesmo li spremni kao sedamdesetdvojica svojim riječima i djelima, životom u obitelji, na ulici, s prijateljima, na plaži, radeći, moleći, učeći itd., pokazati tko smo, da smo njegovi učenici, radnici u njegovoj žetvi, kršćani ne samo imenom nego i autentičnim kršćanskim životom? O ovom ovisi ne samo naše biti i zvati se kršćanima, nego i budućnost kršćanstva na ovim našim prostorima.

Kad je riječ o budućnosti kršćanstva, onda bih spomenuo da se ovo odražava na jedan poseban vid života Crkve bez kojega Crkva ne može imati svoje središnje otajstvo, otajstvo euharistija, izvor i vrhunac kršćanskog života s kojim su povezani i prema kojemu su usmjereni i svi ostali sakramenti. Riječ je o krizi duhovnih, a u spomenutom smislu osobito svećeničkih zvanja.

Više je razloga što su danas duhovna zvanja u krizi. Često se ističe nevjerodostojan život nas koji jesmo svećenici. Ovo bismo mogli izreći tvrdnjom da je danas zakazalo poslanje dvanaestorice. Ima tu nešto. Lagao bih kad bih rekao da nema. Ali ovom moramo nešto i dodati. Iako je jedan od razloga krize duhovnih zvanja to što se u današnjoj Crkvi, kao uostalom i u drugim povijesnim vremenima, dogodi da zakaže poslanje dvanaestorice, još više je razlog u tome što je u današnjoj Crkvi, a i toga je bilo i ranije, zakazuje poslanje sedamdesetdvojice.

Ako nema dobre sedamdesetdvojice, ako nema dobrih vjerničkih obitelji, dobrih kršćanskih mladića i djevojaka, ne može biti ni onih koji se između one sedamdesetdvojice izabiru i odlučuju za poslanje dvanaestorice, odnosno za svećenička zvanja. Lako kritiziramo svećenike i govorimo im da nisu dobri. Ali imamo li odakle izabrati bolje? Što je s našom molitvom za zvanja? Što je sa mnom i s mojim poslanjem kao kršćanina?

Moram i još nešto reći, a za što je zaslužno naše krivo, tradicionalno i poprilično konzervativno shvaćanje Crkve, u koje ne bih htio upasti sad dok razmišljamo o krizi zvanja, jer i to je, uz ostalo, također uzrok te krize zvanja. Često se govori da je Crkva ovakva, da je Crkva onakva, da Crkva nije rekla ili učinila ovo ili je rekla i učinila ono. Tko je, međutim, Crkva? Hoćemo li Crkvu svesti na nekolicinu svećenika koji su iznevjerili i svoje ljudsko i svoje kršćansko i svećeničko poslanje ili smo Crkva svi mi, svatko od nas na svoj specifičan način? Svi mi smo, neki kao sedamdesetdvojica, a neki i kao sedamdesetdvojica i kao dvanaestorica – jer dvanaestorica su uključena u sedamdesetdvojicu – Crkva i svi mi smo kao Crkva pozvani, svatko na svoj specifičan način, svjedočiti Krista.

Dvanaestorica su to svjedočenje pozvana živjeti na njima svojstven i prepoznatljiv način, prije svega u crkvenim prostorima, kao svećenici, redovnice i redovnici. Sve ostalo je prostor koji propada sedamdesetdvojici učenika, među kojima u skladu sa svojim nedavnim iskustvom s Družbama apostolskog života, želim osobito spomenuti posvećene laike, one koji svoju posvećenost ne žive u samostanima, nego u svijetu. Sedamdesetdvojica su oni koji mogu o Kristu govori i Krista svjedočiti onim osobama kojima dvanaestorica ne mogu biti tako blizu i na onim mjestima na kojima dvanaestorica nemaju pristup ili je poprilično ograničen.

Svećenik nikad ne može svjedočiti Krista autentičnim kršćanskim životom na način na koji to može učiniti muž ženi i žena mužu, roditelji djeci i slično. Svećenik nema pristup, na način mladih, u svijet mladih. Nije mu mjesto u diskoteci. Nema pristup u svijet politike, svjetovnog novinarstva, tvornica, škola…, na način na koji to imaju vjernici laici. Drugim riječima svećenik, a jednako tako i redovnica i redovnik, nema pristup u svijet ‘vukova’, u kojem je pozvan biti ‘janje’, na način na koji to imaju vjernici laici.

I zato on u tim okolnostima ne može biti svjedok Isusa Krista na način na koji to mogu biti vjernici laici. Krstu trebaju dvanaestorica i bez njih nema Crkve, ali su mu puno više od dvanaestorice potrebna sedamdesetdvojica, jer bez sedamdesetdvojice neće biti ni dvanaestorice. I ondje gdje ne mogu doći dvanaestorica, mogu doći sedamdesetdvojica.

O tome jesmo li spremni biti Isusova sedamdesetdvojica, odnosno biti kršćani ne samo imenom nego i autentičnim kršćanskim životom, ne ovisi samo budućnost kršćanstva, nego i naša osobna budućnost. Sv. Pavao je to znao. Zato se trudio o Kristu svima govoriti, ali i sam poput Krista živjeti i svoje biti jedan od sedamdesetdvojice i svoje biti jedan od dvanaestorice. Zato on i može s uvjerenjem reći: “Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu.”

Bojim se da mi, današnja sedamdesetdvojica, a i dvanaestorica, često ne dijelimo ovo njegovo uvjerenje i ponos. I u tome je naš problem. Ponosimo se nečim drugim, a ne Kristom i njegovim križem, misleći da ćemo drugdje naći radost i mir. A drugdje nema ni mira ni radosti. Jedino ih Krist, u skladu s prvim čitanjem iz Knjige proroka Izaije, može darovati. Iako pritiješnjene križem i obilježene njegovim biljezima, jedino nas on može osloboditi i dati smisao našem životu. Jedino nam on može osigurati život u vječnosti, odnosno učiniti da nam, u skladu s tumačenjem istinskog razloga za radost, imena budu zapisana na nebesima.

MONS. MATE UZINIĆ, BISKUP DUBROVAČKI/MISIJA

Odgovori

Skip to content