Nastavak rasprave: kardinal Kasper brani svoju knjigu o milosrđu…
TEOLOŠKA KRITIKA I KONTRA KRITIKA – U jednoj od njegovih prvih izjava nakon izbora za papu, papa Franjo je o knjizi „Milosrđe“ kardinala Waltera Kaspera rekao: „Ova knjiga mi je donijela mnogo dobra“. Na knjigu se puno šire – i kritički – osvrnuo Daniel Moloney u vrlo zapaženom članku u ožujskom broju časopisa First Things, a koji smo prenijeli. (Vidi OVDJE!) Na taj kritički osvrt odgovorio je kardinal Kasper te njegov odgovor donosimo u ovom članku, no također odmah ispod toga prenosimo i novi Maloneyev odgovor na tu Kasperovu reakciju. Nakon tog zadnjeg osvrta, kardinal Kasper se više nije oglašavao, stoga je rasprava tu završila.
Činjenica da je First Things objavio dugačak članak kao osvrt na moju knjigu „Milosrđe: Bit Evanđelja i ključ kršćanske egzistencije“ mi je čast, čak i u ovom slučaju kada se radi o kritičkom osvrtu koji – kao i inače u akademskim raspravama – traži kritički uzvrat i s moje strane. Ali prije nego što počnem uzvraćati na kritiku, želim reći da se slažem s onim što otac Moloney kaže o glasinama – istinitima ili lažnima – koje je čuo o Izvanrednoj sinodi od ove jeseni. Rečeno mu je da su postojale dvije strane: ona koja je bila za istinu i ona koja je bila za milosrđe. Moram se u potpunosti složiti s njim da je ovo netočna podjela; podjela koja nije moja niti je ikada bila moja. Milosrđe je objavljena istina koja je intimno povezana sa svim ostalim objavljenim istinama. Objava o milosrđu bi doživjela slom bez istine da je Bog Ljubav (1 Iv 4, 8-16), bez Utjelovljenja, Križa, Uskrsnuća našega Gospodina i mnogočega ostalog. Zato je suprotstaviti istinu i milosrđe teološka besmislica. Postoji, stoga, solidan temelj na kojem nas dvojica možemo graditi dijalog.
No u nastavku svog osvrta, kada Moloney kaže da sam upravo ja taj koji je dao poticaj trenutačnoj raspravi o milosrđu – on mi ipak daje preveliku čast. Jer Papa Ivan XXIII. je bio onaj koji je ton milosrđa donio u svojem Dnevniku duše (objavljeni osobni duhovni dnevnik pape Ivana XXIII., op. ur.) i u svom poznatom govoru povodom otvaranja II. vatikanskog koncila. U tom svom govoru rekao je koncilskim ocima da sadašnje vrijeme nije vrijeme za oružja strogosti već za medicinu milosti. Papa Ivan Pavao II., koji je u Poljskoj iskusio sve strahote 20. stoljeća, napisao je svoju drugu encikliku Bogat milosrđem, i programatski je kanonizirao sestru Faustinu Kowalsku kao prvog sveca/-icu novog milenija. Konačno, papa Benedikt je produbio ovo pitanje u svojoj enciklici Bog je Ljubav. Stoga papa Franjo stoji u potpunom kontinuitetu sa svojim prethodnicima, a moja skromna knjiga se nalazi u najboljem društvu.
Stoga nisam rekao, kao što Moloney tvrdi, da je tradicija kriminalno zanemarila pitanje milosrđa, što bi očigledno bilo potpuno pogrešno. Ja sam ovo rekao samo vezano za teološke priručnike i rječnike novijeg datuma (ako su priručnici u SAD-u bolji, ispričavam se za prošlu kritiku). Ono što sam želio reći jest da je velika tradicija mnogo bolja i puno dublja od tradicije onoga što se ugrubo može svrstati među neoskolastičke priručnike. Najbolju potvrdu ove moje teze pronalazim ni manje ni više nego u Tomi Akvinskom, koji je bio puno više ukorijenjen u Bibliji nego što su to, nažalost, neotomisti.
Stoga želim pozvati mog kritičara da ponovno pogleda u Summa Theologiae gdje će naći većinu teza koje je kritizirao. Među ostalim u Pars prima treba proučiti quaestio 21 „De iustitia et misericordia“ (O pravdi i milosrđu). Tu u članku 3 i 4 možemo vidjeti što Toma misli o milosrđu kao najvećoj Božjoj osobini, o njenom prvenstvu nad pravdom i pred pravdom; i kako milosrđe pretpostavlja pravdu i kako je njena punina – redom tvrdnje za koje Moloney smatra da ih treba kritizirati. O milosrđu kao o „summa vitae christianae“ (punini kršćanskog života) pogledati Pars seconda secundae quaestio 30, članak 4. A ako i ovo nije dovoljno, preporučujem pročitati dobar članak Yvesa Congara „La misericorde. Attribut souverain de Dieu“ (La vie spirituelle, 106, 1962, 380-395).
Onaj tko se nalazi na Tominoj liniji razmišljanja, dobro zna kako razlikovati između nutarnje Božje naravi i Božjih osobina koje su povezane s Božjim činima ad extra (prema vani). Božje osobine nisu dio Božje nutarnje naravi već njeno ogledalo i – kao što naslov u mojoj knjizi jasno kaže – milosrđe je ogledalo Trojstva. Toma, slijedeći Anslema od Canteburyja, ide toliko daleko da kaže da je milosrđe u povijesti spasenja Božja pravda prema samome sebi, i Božjoj povijesnoj vjernosti (na hebrejskom emet, istina!) vlastitoj naravi koja je ljubav.
Ne shvaćam kako Moloney u svojoj kritici može doći do suprotnog zaključka i onda završiti s reductio ad absurdum (logičko dokazivanje koje pokazuje da je neki zaključak apsurdan ili kontradiktoran, op. ur.). Naravno, kad bi kojim slučajem milosrđe bilo nutarnja Božja narav, Otac bi bio milosrdan sa Sinom i Sin s Duhom. No ne znam naučava li ijedan katolički teolog takvu besmislicu. Mi se kao kršćani moramo držati pravila svetog Ignacija Lojolskog i prema tome umjesto da ismijavamo jedni druge moramo pokušati razumjeti jedni druge na najbolji mogući pravovjerni način. Ako to ne učinimo, smislen teološki dijalog postaje nemoguć, a sacra theologia postaje političko i ideološko bojno polje.
Cijeli tekst pročitajte ovdje.
